Ide vreme, nosi breme

Ide vreme, nosi breme, govorila je teta Marta, mamina najbolja prijateljica, s kojom je u svom prekratkom životu podijelila i dobro i zlo, s tim što je dobra bilo kudikamo manje. Ponavljala je to kao mantru, u svakoj prilici, pa i kada smo podižući ogradu oko prostranog dvorišta umorni i znojni stali da predahnemo uz hladno pivo.

Teta Marta je, naime, bila udovica, pa kad god bi trebalo uraditi kakav posao, koji zahtjeva fizičku radnu snagu, moj bi otac velikodušno ponudio sve nas - mene, brata i sebe, pa smo često bili gosti u njenu domu, uostalom i berući višnje, kojih je tamo bilo u izobilju. Nekako se ne sjećam da je u tim dobrovoljnim radnim akcijama sudjelovao njezin sin Perica, ali ga jako dobro pamtim kako u birtiji kod Drope nažvegljan kao majka pokušava pjevati Mašinica mali dreš...

A teta Marta i moja mama bile su stvarno nerazdvojne. I sad ih vidim kako jedna za drugom uz ljestve nose vreće žita u poljoprivrednom kombinatu, i ne znajući da su tako vjerojatno bile pionirke emancipacije. Ili kako mi pekmezom od šljiva mažu goleme kriške kruha iz krušne peći u kuhinji za nadničare na Švelovom stanu. Kako se smiju uz vruću prasetinu na prvomajskom pikniku, ili kako sjede na krevetima u podstanarskoj sobici u Eybachu, nedaleko Geislingena an der Steige, gdje su u tvornici dugmadi zarađivale svoj tvrdi gastarbajterski kruh. Onda bi teta Marta posegnula rukom pod krevet i izvukla gajbu piva, otvorila bocu i nalila objema u čaše sa zlatnim slovima lokalne pivovare Uhland, što su ih kao abonentice dobile na dar za Božić. I to istim onim robusnim mesinganim otvaračem sa znakom mjesne štedionice, kojim smo poslije u Vrbanji otvarali pivo ohlađeno u bunaru usred dvorišta.

Za to pivo, koje smo tada pili, teško je reći sa sigurnošću koje je bilo, jer takve stvari čovjek teško pamti, ali za točan odgovor nisu potrebna više od tri pokušaja. Najveće su šanse da je bilo Ožujsko, ne samo zato što je to zagrebačko pivo, a metropola je uvijek u tom kraju imala posebnu težinu i važnost, nego i iz jednog praktičnog razloga. Bilo je to u neku ruku lokalno pivo, jer je Zagrebačka pivovara imala punionicu u Županji, našem općinskom središtu. Moglo je to također biti i Jelen pivo iz Apatina, koje smo kolokvijalno zvali Rogonja, jer ta je pivovara geografski posve blizu, tu iza prvog ugla, odmah preko Dunava, i bilo je dostupno u većini seoskih gostionica i dućana, ili možda još prije Lav iz Čelareva, pošto je ta pivovara još bliža, od one prve je par kilometara južnije, a osim toga imala je u Vrbanji diskont, koji smo u ono vrijeme zvali podrum. Koje god da je bilo, jedno je sigurno - godilo je našim žednim grlima i cijeloj utrobi donosilo blaženu ugodu svojom savršenom temperaturom, koju je satima stjecalo u gluhoj tami bunara. U to nedužno dječačko doba, kada sam iza sebe imao samo par nepotrebnih brijanja tatinim žiletom i nekoliko popušenih cigareta, sve mi je u tom pivu bilo veliko i sjajno - i zelenilo dugačkih boca i biljni miris zlatnog soka, pa čak i to kako se etiketa, razmočena u kanti vode, klizala po staklu.

U to doba mladalačke nestrpljivosti, kada u našu zabačenu provinciju uopće nisu stizale vijesti o tome da je baš u to vrijeme europski studentski pokret kao moto svoga bunta imao krilaticu „Ne znamo što hoćemo, ali hoćemo to odmah" ponašao sam se po istom tom obrascu. Iz djedove kutije od cipela pod krevetom krao sam duhan, koji smo motali u novine, a za boljih dana i u toaletni papir, a djevojčice iz razreda nisu se protivile kada smo za vrijeme satova tehničkog odgoja, tiskajući se oko aparata za izradu fotografija, koji je na naše oduševljenje zahtijevao potpuni mrak, istraživali prostor ispod njihovih školskih kuta. Život je bio divan!

U mnoštvu novootkrivenih stvari bilo je i pivo, s kojim sam svih ovih desetljeća ostao u veoma prisnim prijateljskim odnosima. S drugim pićima situacija je potpuno drugačija: kad sam prvi put povratio utrobu, bila bordo crvena. Otada više nisam okusio šeri brendi. Jednom sam novu godinu dočekao u nekoj drugoj dimenziji, jer sam u pripremama za tu prigodu obišao sve seoske bircuze i s nogu u nedogled trusio duple rakije. Na kraju znam da sam unatoč svemu ne samo uspio doći kući, nego još i dogurao bicikl. Proslava mature u srednjoj trgovačkoj školi završila je bauljanjem osječkim Zrinjevcem. Krivac - rum-kola. Slična kombinacija ostavila mi je dugotrajan trag na bradi, kada sam u skučenoj studentskoj sobici zagrebačke Šarengradske njome pogodio rub stola. Đin-tonik. A na Pelješcu, u Velikoj Prapratnoj, jednu od najgorih noćnih mora priredio mi je moj obožavani plavac mali...Sve u svemu, iskustva s pivom nikad nisu bila tako neugodna... osim možda onda, kada smo jednom u Voltinom naselju mi vrbanjski studenti pivo betonirali lozom...

Automobili tada valjda nisu ni postojali, barem ih se ja ne sjećam. U sezoni poljoprivrednih radova selom su prašili džon-diri veći nego kuća, običnih traktora, zetora, fergusona i iemtejaca također je bila tušta i tma, konji su rzali iza svakog ćoška, ali najvažnije prijevozno sredstvo bio je bicikl. Ni školski autobusi još nisu bili izmišljeni, a kako je škola od moje kuće bila udaljena oko pet kilometara samo za četiri godine napravio sam takvu kilometražu da do kraja života više ne moram sjesti na bicikl. Da mi danas netko kaže da biciklom idemo na zabavu u selo udaljeno dvadeset ili više kilometara lijepo bih ga poslao u vražju mater skupa s njegovim biciklom. No, tada je to bilo nešto što se samo po sebi podrazumijeva, jer ako želiš obići sve kirbajske zabave u okolici, a želiš, kako ćeš ako ne biciklom? Nije bilo druge. A šlapalo se po pedalama i bez ikakvog razloga. Moj susjed, prijatelj, te školski drug Pero i ja znali smo tako iz čista zdrava mira zajašiti na bicikle, pa raspaliti unaokolo, obići valjda svih devet sela Cvelferije, a na povratku svratiti u onaj podrum usred sela, izvaliti se na travu pod golemom lipom i potegnuti iz zelenih flaša. E, za taj trenutak isplatio se sav onaj raniji trud i znoj.

Na ljetnim turnirima u malom nogometu, koji su tamo i danas ultimativni trend, sudjelovao sam samo jednom i to u ekipi koja se zvala Ožujsko, a jedina uspomena na tu sportsku avanturu su fotografije s bocama istoimenog piva u jednoj ruci i cigaretom u drugoj. Naravno, ime nije imalo veze ni sa kakvom materijalnom potporom, ni sponzorstvom, nego smo svi naprosto bili ljubitelji zlatnog soka...a Ožujsko je bilo posve okej izbor. Vjerojatno je isto tako okej bio i Tomislav, no jednostavno nam nije padalo na pamet piti to pivo - koje nas je svojom markantnom mrkošću itekako mamilo, veći postotak alkohola bio je dovoljan razlog da se držimo podalje od njega. A onda se pojavilo pivo, koje je plesalo jedno ljeto, zvalo se Stari Zagreb i na etiketi imalo siluetu prijestolnice. Na jednoj svinjokolji, negdje u Starom kraju, šef parade mesar Stipa izjavio je za večerom da on pije samo Stari Zagreb, iako je tijekom dana strusio  golemu količinu nečeg drugog, plus tko zna koliko rakije, što kuhane što prijesne. Za čas se, naravno, stvorila gajba, koju je netko donio od Bajice, iz birtije Pod mirnim krovovima, a Stipa ju je turio pod stol među noge, i do kraja večere smirio sam samcat.

Bilo je u toj Vrbanji lijepih pivskih dogodovština i druženja vrijednih sjećanja i puno, puno kasnije. Do odlaska u vojsku redovitih, sve vrijeme studija povremenih, i uopće ne rijetkih, a tijekom nedugačke vinkovačke profesure opet intenzivnijih. Jer baš tada sam s kasnijim kumom Tihom, te s po jednim Ilijom i Ivicom kod Bajice kartao preferans, uz bezbrojne runde piva, a s vremena na vrijeme bismo skočili do Morovića na fiš paprikaš, opet obilato zalijevan pivom. U Moroviću sve, ama baš sve kuće leže na obalama Bosuta i Studve, a valjda u svakoj drugoj je gostionica u kojoj se kuha riblji paprikaš. Ili se to meni samo tako činilo. A ako će se tkogod upitati zašto smo bili četvorica ako smo igrali preferans, jer je notorno da je to igra za trojicu, evo zašto: Ivica Ćosić Bukvin nije kartao, i nije ni htio da ga naučimo, ali s tih sjedjeljki nipošto nije htio izostati, veselo je i glasno pripovijedao svoje sjajne priče iz prošlosti sela, prispodobe iz starosjedilačkih familija, i derao po pivu, a kad bi se baš dobro raspištoljio, znao je pojesti pokoju kriglu, što je cijelu birtiju ostavljalo bez daha. Ostala bi samo ručka i dno! Imao je taj čovjek, koji i dan danas neumorno istražuje zavičajnu povijest i opisuje je u desecima knjiga i drugih publikacija, i izravne veze s pivom, konkretno - s kućnom proizvodnjom. Dobro, ne baš on, ali njegovi preci. To je kasnije zabilježio u Priči o pivu u svojoj knjizi Priče iz šume i sela, u kojoj stoji i ovo: - Dada, je l' ti znaš za čeg je bio onaj veliki ćup opleten kovačkom žicom". Njegov odgovor toliko me iznenadio i začudio da nisam mog'o doć' sebi od iznenađenja. Odgovori mi, mrtav ‘ladan, k'o iz rukava, od fajerca: - Tu su naši stari Bukvini pravili pivo. - Nisam znao šta da kažem, već samo: - Pivo pravili, daj nemoj, ‘ko ti je to rek'o. - Dada lagano nakrivljujuć' šešir veli: - Baba Soka, a njoj njezin dada Iva i didak Mija (prvi rodit 1855., drugi 1824.). - Pitanjima nije bilo kraja. Glavno pitanje je bilo: - Reci mi, je l' ti ispripovidala kako su pravili pivo. - Dada mi kaže: - Valjda znaš da sam više bio kod babe Soke neg' kod oca, imala mi je vrimena i o tom divanit'.

Vjerojatno se pivo kuhalo i u drugim vrbanjskim zadrugama, a valjda danas kakav homebrewer nastavlja tradicije tamošnjih pivskih pionira, no dalo je to selo i prave industrijske pivare. U Srijemskoj Mitrovici veliku pivovaru imao je Nikola Gamiršek, rodom iz Vrbanje, pisao je 1911. godine Obrtnički vjesnik. Kada je umro 1908. godine, njegovu su sinu Franji zbog njegove pravaške orijentacije zapalili pivovaru te je ono što je ostalo prodao na dražbi 1911. H. Weissu i sinu, koji mu je bio konkurent u proizvodnji piva... Ali, to je opet neka druga priča, i tek bi trebalo istražiti kako je to bilo s tom njegovom pivovarom, koju je kasnije naslijedio Michael Weiss Erben i preimenovao u Prvu sremsku pivaru.

Vraćao sam se ja u tu Vrbanju nebrojeno puta od onog predalekog vremena kada sam istraživao i otkrivao što više ošamućuje i bezobrazno vrti svijet oko tvoje glave - da li prvi poljubac, da li prvi dodir, prvi dim cigarete ili ipak prvi gutljaj piva, pa sve do danas, kada - ako ne češće, a onda barem na svinjokolji kod brata, svi šarmantno srebrnkaste kose, lijepo pretresamo uspomene iz djetinjstva uz gajbu daruvarskog Staročeškog piva. Kao onda kada sam za najbližu birtiju, koju je na Stanici držao otac jedne od mojih školskih drugarica, ručno ispisivao cimer i strusio tko zna koliko holbi, koje su mi bile jedini honorar za taj posao, jer je to bilo možda i najduže ime nekog bircuza na svijetu. Valjalo je naime na zelenoj ploči bijelom bojom ispisati Krčma Kolodvor kod čika Ivše.

Premda je vrbanjskih pivskih dogodovština bilo još oho-ho i nakon što sam odatle otišao, i onda se povremeno vraćao, prekretnicu koja je označila kraj jedne ere, činio je jedan vlak koji je jednog rujanskog poslijepodneva tamo neke davne godine na samom početku sedamdesetih, kretao put Vinkovaca. Ili upravo onaj trenutak, kada je otpravnik kažiprstom dodirnuo šilt crvene šapke, pa ispod pazuha potegao bijelu pločicu sa „znacima navoda" i pokazao je čađavom mašinistu. Sjedio sam u kupeu drugog razreda, ja žgoljavi uplašeni provincijski dječarac, koji kreće na svoj najduži put u životu - u sedamdeset i dva kilometra udaljeni Osijek, gdje će izučiti trgovački zanat, i poslije neko vrijeme prodavati kolonijalnu robu u seoskom dućanu, u kojem će također biti materijala za pivske anegdote, pa i malih nezgoda, poput one kada su se gajbe piva morale dizati u nebeske visine da bi ih u neveliki lokal stalo dovoljno za sve seoske pivopije koji su pred trgovinom kratili vrijeme beskrajnim pričama s flašama u ruci; tako sam jednom, da bih gajbu punu piva mogao dići u najviši red stao na drugu gajbu koja je bila na podu i koja se iznenada izmakla, pa je ona gornja pala, boce se razletjele po dućanu i porazbijale, a dragocjena tekućina razlila po podu i razmočila premaz od prerađenog motornog ulja... Ali, vratimo se u onaj vlak Vrbanja - Osijek, via Vinkovci. On je u mnogom pogledu bio prekretnica, jer me je vozio u veliki grad, u veliku školu, u veliki život...a, kako sam kasnije shvatio, bio je i međaš u mojoj životnoj pivskoj storiji. Sve se u životu može dakle podijeliti na vrijeme pivskog siromaštva do tog vlaka, na onaj kratki život u Vrbanji, i na ono poslije njega, na ovo vrijeme razmjernog pivskog obilja i raznovrsja, što je svakim danom sve veće i veće.

I tako, to je ta priča. Parnjača je odlučno grabila drndavom prugom, koja Spačvanski bazen s milijardu slavonskih hrastova cijepa na dva dijela, i neštedimice pućkala debele oblake bijelog dima, a ja sam odlazio u svijet iz kojeg više nikada nije bilo pravog povratka. U svijet vreve i buke, tramvaja i kina, konačno i u svijet u kojem sam prvi put jeo banane i vozio se pokretnim stepenicama, svijet u kojem sam upoznao mnogobrojne vrste piva, počevši od onoga notornog Osječkog, čiju sam etiketu u obliku starinske listine sa slovima imitacijom gotice, prvi put vidio u spektakularnom mramorno-staklenom zdanju vinkovačkog željezničkog kolodvora. U godinama koje su slijedile nizale su se mnoge i mnoge boce svakojakog pjenušavog zadovoljstva, uz domaća su se prvo stidljivo i skromno, a onda sve češće i obilnije javljala i strana, uvozna piva, pa se putovalo, pa su putovali drugi, i uvijek se donosilo mnogo piva, koje mi je pričinjavalo veću ili manju radost. Obično veću.

Upoznao sam raskošnu raznovrsnost pivskog svijeta, razveselio nepce nebrojenim specijalima, okusio najnevjerojatnije primjerke zlatnog soka, sladio se uvarcima iz svakog kutka globusa. Nikad više međutim, nije bilo one jednostavnosti i ljepote, blažene prostodušnosti, one provincijske trapavosti i zbunjenosti, one vrbanjske nepodnošljive lakoće postojanja, i onog pivskog raja u kojem doduše nije bilo ničega osim Ožujskog, Rogonje i Lava ali je to bilo sasvim, sasvim dovoljno, pa i više od toga.

Uistinu, ništa nam više nije trebalo. Pred nama je bio cijeli život, čitav svijet je bio naš, pa i onih par gajbi u lokalnom podrumu činilo se tako velikim da smo mislili da ih nikad nećemo uspjeti popiti. A pivo, koje god da smo uzeli u ruke, bilo je sjajno, jer u vrijeme našeg dječaštva i mladosti postojalo je samo dobro pivo. Barem nam se tako činilo. Danas, nekoliko desetljeća kasnije, u zadnjoj prčvarnici doduše nude barem deset vrsta piva, u boljoj samoposluzi dvadeset, a u specijaliziranom dućanu stotinu, ali većinom kojekakvih konfekcioniranih korporacijskih bućkuriša, u poplavi kojih sa sve većim naporom i sve rjeđim uspjehom tražim ono dobro, lijepo i drago, ugodno gorko pivo iz svoga djetinjstva.

Ponekad mi se učini kao da tražim iglu u plastu sijena, i da je taj zadatak za mene težak, pretežak. Ide vreme, nosi breme.