Čitajući (samo) naše medije, i vjerujući im, svi bi se klonili Oktoberfesta, misleći da je to leglo zala i stjecište gulikoža koji će iz vas iscijediti i posljednji cent – jedina mjesta gdje nećete čitati o skupoći piva su oglasi putničkih agencija, koje, glede i unatoč, u bavarsku prijestolnicu vode horde znatiželjnih poljubaca. Mi smo ove godine svoj redoviti posjet odradili početkom drugog tjedna najvećeg svjetskog pivskog festivala i, ne obazirući se na sve to, uživali punim plućima i punim ustima. Nismo bogataši, ni bezumni rastrošnici, ali si svake godine priuštimo pokoji dan posvemašnjeg opuštanja uz sjajno pivo i festivalsku vrevu. Gledajući nepreglednu razdraganu gomilu smijuljimo se i kao ona pjesma kažemo: Ima nas još.
Kad se sa stanice U-Bahna na Goetheplatzu zaputite prema Theresienwiese već na početku Mozartstraße začuje se huk mase i zaglušujuća buka zabavnih atrakcija a kao prva dočeka vas vremešni Tobogan, koji slavi 90. rođendan i samo je jedna u nizu festivalskih zabavnih institucija čija se starost vrti oko stotke. Obilazak svega što se nudi umorit će i najotpornije, jer festivalski se sadržaji prostiru na 40 hektara površine, a za pivske fajnšmekere najvažniji su oni u Wirtsbuden Straße, duž koje su raspoređeni oni veliki pivski šatori, ogromne montažne građevine s pet do deset tisuća sjedećih mjesta. U njima vri kao u grotlu, festivalski orkestri atmosferu su već digli do usijanja i malo je onih koji ne stoje na klupama i s vrčevima u ruci ne ponavljaju za kapelnikom: Die Krüge hoch! Ein Prosit de Gemütlichkeit! Eins, zwei, drei – gsufa! Samo proći jednim šatorom i osjetiti to uzbudljivo ozračje, promatrati konobarice s deset litrenih vrčeva, kako se uz svesrdnu pomoć zaštitara s mukom probijaju kroz metež, dovoljno je za priču, a takvih je šatora ovdje 14, a po okolnim uličicama još sijaset manjih i niz posebnih pivskih vrtova i vrtuljaka s ponudom pšeničnog piva. Tko hoće neka i dalje slobodno baja o „paradi pijanstva i kiča“, kako je to znao reći Balašević, a mi, štono reče isti taj pjesnik, „znamo zašto smo tu“.
U svakom šatoru toči se pivo samo jedne od šest minhenskih pivovara (Augustiner, Hacher Pschorr, Hofbräuhaus, Löwenbräu, Paulaner i Spaten) i to samo jedna vrsta posebnog festivalskog piva (Oktoberfestbier), bečkog lagera s oko šest posto alkohola. Stjecajem okolnosti ove smo godine pili svih šest i ostali ugodno iznenađeni visokom kvalitetom svih, no ipak smo ostali kod svojih favorita utvrđenih tijekom protekla gotovo četiri desetljeća, koliko redovito pohodimo feštu – neprikosnovenog Hacker Pschorra i sjajnog Augustinera, koji se tvrdoglavo drži tradicije točenja iz drvenih bačava i jedina je pivovara koja to još uvijek radi. Ma, svaki šator ima sjajnu priču – Schottenhamel je najstariji pivski šator i u njemu se odvija svečanost otvaranja – ove je godine po prvi put pipu u bačvu (s maestralna dva udarca drvenim batom) zabio novi gradonačelnik Dominik Krause (Zeleni), Marstall je najnoviji i najmoderniji, naslijedivši legendarni Hippodrom koji je, naravno, bio u znaku konja, a Oxenbraterei je opet poznat po tome da se u njemu tijekom šesnaest dana festivala na ražnju ispeče i 150 volova. Oxensemmel je i bio naš prvi izbor jela, dok smo drugog dana odabrali Fischer Vroni i famozne skuše pečene na štapu na drvenom ugljenu. Trećeg dana – čista Wiesn klasika (ovoga puta na Nostalgičnom Oktoberfestu, odnosno na Oide Wiesnu) – svinjska koljenica. Uz sve, a kako drugačije, veliki festivalski pereci. To je samo djelić klasičnog festivalskog jelovnika, a u strogu tradiciju spadaju joć pilići na grilu, pečena patka, kobasice sa zeljem (uključujući i one bijele), sir i rotkvice.
Između svega, dakako, vrčevi sjajnog točenog, optimalno ohlađenog, festivalskog piva.
Pedantni Nijemci objavili su bilancu na poluvremenu festivala i ona je fantastična: u prvom od dva tjedna Oktoberfesta nezaboravnu atmosferu okusilo je 3,8 milijuna ljudi, što je za čak 300.000 više nego u isto vrijeme prošle godine. Istovremeno, popijeno je nešto manje piva nego lani, konkretno zabilježen je pad potrošnje od 1,4 posto. Više gostiju rezultat je ponajprije predivnog vremena, koje je na Theresienwiese izmamilo sve živo, a manjak piva uzrokovan je zacijelo višegodišnjim svjetskim trendom smanjenja konzumacije alkohola i povećane potražnje za pivskim mješavinama i pivom sa smanjenim udjelom alkohola ili bezalkoholnim pivom. Tako je i na ovogodišnjem Oktoberfestu prodaja bezalkoholnog piva skočila za 4,5 posto, a posebno je zanimljiv podatak da je potrošnja pšeničnog piva porasla za golemih 15 posto. Dok se troši manje piva, suprotan je trend kod opojnih sredstava – policija je izvijestila o 122 slučaja pronalaženja opijata, ponajčešće kokaina, a to je za preko 40 posto više nego lani. Lagano raste i broj krađa i lakših tjelesnih ozljeda, dok broj seksualnih delikata pada. Posebna specijalnost minhenskog festivala – tuča litrenim pivskim vrčevima također je u lakom padu – dvanaest obračuna prema šesnaest lanjskih. I sve tako.
Zašto toliko prostora dajem ovim statistikama? Uz ostalo i zato što od deset ljudi s kojima razgovaram o svojim posjetima festivalu njih devet zanima samo jedno, a to su dvije stvari: sigurnost, pijančevanje i skupoća. Jasno je, i od toga nitko ne bježi, da Oktoberfest nije „šetnja cvjetnim vrtom“ a i svaki prolazak zakrčenim festivalskim prostorom potvrđuje da je sve upravo onako kako se može i očekivati od događaja koji posjete toliki milijuni ljudi i na kojem alkohol teče potocima: na svakom koraku netko tetura, ili leži na „padini povraćanja“ kako zovu jednu kosinu koja prostor festivala dijeli od susjedne gradske četvrti, ili pak koga reanimiraju ili odvoze sanitetskim kolicima… do sada kroz ruke dežurnih službi prošlo ukupno nešto više od četiri tisuće pacijenata, što je blagi porast prema prošloj godini.
Ne, ne bježi se ovdje od teških tema – nesretni atentat iz 1980. godine, kada je od eksplozije bombe smrtno stradalo 13 ljudi a 211 ranjeno davno je obilježen dostojnim spomenikom pred glavnim ulazom, gdje se napad i desio, a svake godine delegacija gradske uprave za vrijeme festivala održava komemoraciju; za žrtve atentata služi se i misa u jednom od festivalskih šatora. Da idete brojati posjetitelje u invalidskim kolicima na pola bi se onesvijestili a nije nikakva rijetkost da naiđete na prizor koji je nas ove godine itekako dirnuo: u jednom šatoru primijetili smo smo da je veliki blok stolova uokviren mnoštvom žutih balona a na pozornici su poseban program za njih izvodili estradnjaci, pjevači, zabavljači i klauni. A oni su – pacijenti dječjeg hospicija… I inače je Wiesn posebno sklon djeci i obiteljima – utorak je ovdje obiteljski dan, kada se na festival može ući s dječjim kolicima i svi se trude ponuditi posebne pogodnosti za roditelje s djecom. Naravno, zabavne atrakcije same su po sebi magnet za dječurliju kojom ovdje sve naprosto vrvi. I svi drugi su dobrodošli, evo, recimo, u šatoru Tradition na Oide Wiesnu svake se godine organizira susret blizanaca… Oktoberfest je apsolutno tolerantan i otvoren za sve pa je i obojan duginim bojama. Tako većina šatora ima i posebne gay friendly akcije zajedničkog kodnog naziva Rosa Wiesn.
Ovdje, inače, nema koga nema! Nikome tko iole drži do svog renomea ne pada na pamet propustiti pojavljivanje na pjenušavom tepihu, a mediji ih prate u stopu i objavljuju raskošne foto galerije – glumci, pjevači, rokeri i zabavnjaci, estradni trudbenici, influenceri s društvenih mreža. Pa sportaši svih fela na čelu s nogometašima Bayerna, ma svi. I ne samo njemački: Arnold Schwarzenegger se tako još jednom vratio na Oktoberfest te je u Marstall-Festzeltu uzeo dirigentski štapić i ravnao orkestrom i publikom a slavnom terminatorskom replikom I´ll be back! najavio nove posjete festivalu.
Pridružujem se velikom Arniju: I´ll be back to! Garant!
Foto Mato Pejić
