Oktoberfest, ta notorna priredba kod koje fraza o pivu koje teče potocima gubi svaki smisao, jer to tamo nisu nikakvi potoci, nego mora i oceani, ni ovog septembra nije prošao bez našeg sudjelovanja. Pa tako ni vi, eto, nećete biti uskraćeni za raport s lica mjesta.
Najveća pivska fešta na svijetu, i najvažnija također, završava prve nedjelje u listopadu, međutim, to pravilo ima iznimku, koja se dešava upravo ove godine. Naime, kad ta nedjelja padne prije 3. listopada, Dana ujedinjenja Njemačke, onda se Oktoberfest produžava do državnog praznika, te će tako završiti sutra, i tek sutra u podne organizacijski će odbor objaviti brojke, koje će potvrditi da li je, uslijed straha od terorističkih napada, u München došlo manje ljudi, ili ih je, uslijed prekrasnog vremena, došlo više. Međutim, nama nisu važne brojke, nego atmosfera s te spektakularne manifestacije, a što se tiče matematike, ona je jasna i bez službenog izvješća – dva tjedna, stotine pečenih volova, tone svinjskih koljenica, stotine tisuća pečenih pilića, milijuni posjetitelja, milijuni litara piva, milijarde eura…
Al da počnem od početka.
I ove godine pohod hrvatsko-češke pivske ekspedicije, ovoga puta opet tročlane, i to isključivo muške, započeo je u Bambergu – dakle dvjestotinjak kilometara sjeverno od Münchena, u Gornjoj Franačkoj. Zašto – to je dobro poznato svakom pozornom pratitelju ove stranice, jer otkako to tako činimo, a već je to debelo dvocifren broj godina, osvanulo je ovdje više priča koje to opravdavaju i podrobno opisuju. Naime, iako se mnogi gradovi posvuda po svijetu, s manje ili više prava, busaju da su baš oni glavni grad piva, zapravo je Bamberg jedina prava pivska prijestolnica. Upravo tako zove se jedna sjajna knjiga, objavljena ove godine, koja detaljno i točno opisuje tisućljeće tamošnje pivske kulture. Svatko kome je na srcu dobro, zanatski proizvedeno pivo, smatra Bamberg rajem na zemlji. Devet pivovara u samom gradu i 70 u njegovoj okolici, bezbrojne prekrasne pivnice, terase i biergarteni neodoljivim zovom mame pivske fajnšmekere. A pivo, eee pivo, tu vam nema pilseva i sličnih profanih izvedenica lagera – ovdje se kuha vollbier, kellerbier, ililti zwickl, ungespundete, koje na naročitom franačkom dijalektu naručuju jednostavno „a U“ što možete pročitati i na podmetačima i pivskim etiketama, i iznad i prije svega rauchbier, dimljeno pivo proizvedeno od ječmenog slada sušenog na vatri bukove piljevine. Najpoznatija i svjetski čuvena marka je Aecht Schlenkerla iz pivovare Heller-Bräu Trum, savršen rauchbier proizvodi i Brauerei Spezial, a u posljednje vrijeme i više drugih pivovara iz toga kraja.
Kad tome dodate Franački pivski muzej u velebnim zdanjima oko benediktinskog samostana na Michelsbergu, gdje je uostalom, početkom 12. stoljeća i počela bamberška pivska povijest, pa sladaru, pa tvornicu opreme za pivovare, pa prigodne izložbe o pivu, pa turističke obilaske, jasno je da ovdje imate što raditi danima da apsolvirate samo osnove jedne pregoleme pivske kulture. Kad se umorimo od silnog hodanja, sjednemo na ručak uz, recimo, scheuferlu i kloßlu, onda u Fäßli maznemo jednu saidlu Zwergle, pa za uspomenu okinemo jednu selflu, zatim raspalimo preko platzla i sve, da oprosti rahmetli gospod Janez Menart, ko tri slijepca zurimo u zdanja.
U ovoj zgradi živio je Albrecht Pfister, koji je u vrijeme dok je Johannes Gutenberg djelovao u Mainzu ovdje osnovao tiskaru, obavještava natpis na kući iz petnaestog stoljeća koju je dakle proslavio drugi najstariji europski tiskar. Druga ploča kazuje da je u toj zgradi iz 1762. živio pjesnik, skladatelj i crtač Ernst Theodor Amadeus Hoffmann, a jedna opet da je u poplavi 1784. godine voda bila dovde. A kako je Bamberg grad na vodi, koji se diči s okruglo osamdeset mostova preko rijeke Regnitz i njezinih rukavaca, te preko kanala Majna – Dunav, nikakvo čudo nije da slavi svetog Jana Nepomuka, češkog sveca kojem se utječe i više hrvatskih gradova na rijekama. Ovdje se i jedan hotel, također smješten na Regnitzu, zove Nepomuk, a u Povijesnom muzeju ponovno je postavljena izložba Im Fluss der Geschichte, dakle „U toku povijesti“ – Regnitz, bamberška linija života, koja je svojevremeno dobila nagradu UNESCO. Sada je dopunjena i promijenjena. A tek Alte Rathaus, najoriginalnija gradska vijećnica uopće, karakteristična po freskama na fasadi, sagrađena nasred rijeke, kao granica između biskupskog Bergstadta i građanskog Inselstadta, u petnaestom stoljeću uređena u gotičkom stilu, tri stotine godina kasnije preuređena u stilu baroka, s famoznom rokoko dvoranom! Ili Altenburg koji je prema starim spisima bio nastanjen još 1109. godine…
I – da ne mislite da bismo mogli zaboraviti pivovare – ona prvospomenuta pivovara Heller radi u Dominikanerstrasse još od 1405. godine, drugospomenuta pivovara Spezial od 1526., Klosterbräu od 1533., Fässla od 1646., Mährs Brauerei od 1670, Greiffenklau od 1585, Kaiserdom od 1718. a Keesmann tek od 1867. godine. Ili Zum Sternla – najstarija pivnica u gradu koja se diči tradicijom od čak 1380. godine…Auuu… vrti li se i vama u glavi, ili je to samo kod mene?
I još ovo – ako ste mislili da ćete franački jezik svladati tek tako, samo dodajući nastavak la svakoj imenici, varate se. Termin Schabeso, koji se i kod nas koristi za nekad iznimno popularno bezalkoholno piće na bazi mliječne kiseline, također je franački – naziv je to tvornice istoimene limunade.
Grad stotina čudesa, čija je cijela stara jezgra pod zaštitom UNESCOA, ima i neke svoje mušice, koje će nama biti teško shvatljive. Tako na primjer, unatoč tome što mjesto vrvi turistima, neke pivnice rade dvokratno i poprilično kratko, a gotovo sve imaju u tjednu jedan ruhetag, to jest dan odmora. Najčešće je to ponedjeljak, pa ako vam je pivo cilj i svrha posjeta, ponedjeljkom u Bambergu gotovo da nemate što tražiti. Naravno, uvijek možete tumarati gradom i ko tri slijepca zuriti u zdanja… ili se spakirati pa put pod noge, do Münchena, gdje se stvari zahuktavaju i kreću prema velikom finalu 183. Oktoberfesta. Razlog više da se tamo dobro provedemo je lijep osjećaj nakon uspješne izložbe i promocije knjige reportaža Mojih 25 godina Okoberfesta na nedavnom Fra Ma Fu festivalu u Virovitici, drugi razlog je prekrasno vrijeme, kakvo dugo nismo vidjeli u ovom dijelu svijeta, a treći je u još jednom velikom jubileju – ove se godine navršilo pet stotina godina od proglašenja Reinheitsgebota, njemačkog Zakona o čistoći piva, pa je u Münchenu sve u znaku te rijetke obljetnice. Predavanja, kušaonice, tečajeva kuhanja piva i kuhanja s pivom, prezentacije, promocije…
Bile su to i tri velike izložbe. U Bier und Oktoberfest muzeju postavljena je izložba Bier - Alles über den Durst (Pivo – sve o žeđi) a u Židovskom muzeju Bier ist der Wein dieses Landes (Pivo je vino ove zemlje, povijest židovskog pivarstva), no mi smo se opredijelili za onu najveću u Gradskom muzeju koja pod nazivom Bier. Macht. München (Pivo. Moć. München) pripovijeda storiju o pivovarama glavnog grada.
Dakako, vrijedilo bi pogledati sve tri, pa i još poneku, ali tako je malo vremena, a tako puno piva, da parafraziram jednu pivsku doskočicu. Valjalo je vidjeti toliko toga, kušati toliko piva, posjetiti mnoge povijesne pivnice, pronjuškati Vikualienmarktom, prošpartati kroz Kaufingerstrasse, zaviriti iza leđa Frauenkirche, jer da to nismo učinili ne bismo niti znali za neodoljivu pivnicu pivovare Kloster Andechs s odličnim tamnim pivom, koja na terasi za vjetrovita vremena osigurava gostima crvene dekice. A biti u Münchenu a ne uživati u Englischer Gartenu i ne popiti barem jedan maz Hofbräuhausa u biergartenu Chinesische Turm, naprosto je nezamislivo. Istina je, nezamislivo je i propustiti i matičnu HB pivnicu na Platzlu i koljenicu kod Haxenbauera, i Paulanerovu minipivovaru u Kapuzinerstrasse i Weisse Bräuhaus im Tal, ali što se može…
Oktoberfest je ipak na vrhu liste prioriteta. Ta zato smo ovdje. A tamo sunce izmamilo sve što se može kretati i dizati teške litrene vrčeve, pa je gužva takva da je jedino što možete prepustiti se matici bučne rijeke, koja teče postranim ulicama između pivskih šatora i zabavnih radnji, udisati neodoljivu atmosferu i mirise pečenih badema, kandiranih jabuka, svinjetine, piletine i piva i ko tri slijepca zuriti u zdanja. A među zdanjima gigantskih pivskih šatora svake godine po jedan bljesne u novom sjaju. Ove je godine obnovljen, odnosno potpuno iznova izgrađen, paviljon Himmel der Bayern Hacker Pschorra, inače mojeg omiljenog minhenskog piva. Ove je godine održana i tradicionalna, 126. po redu, Zemaljska poljoprivredna izložba, koja se kao prateća manifestacija Oktoberfesta održava svake četvrte godine, a kolateralna žrtva te okolnosti bio je Oide Wiesn, koji predočava Oktoberfest kakav je bio pije jednog stoljeća. Čitav program odvijao se tako samo u jednom šatoru – Festzelt Tradition, na čijoj su se pozornici izmjenjivala folklorna društva i puhački orkestri, no zbog te redukcije prostora manje se išlo na tradicionalni Oktoberfest, pa je u šatoru uvijek bilo dosta slobodnih mjesta, čak i unatoč činjenici da se ulaz na Oide Wiesn do 17 sati nije naplaćivao.
Kad se jednom dokopate festivalskog terena, valja zaviriti u svaki šator, pa i u mondeni novoustanovljeni Marstall, iako znamo da on nema onu dušu kojom se diče svi drugi, i koju je imao i njegov prethodnik Hippodrom, posebno valja okusiti ozračje šatora u kojima se nudi pivo Augustiner, jer se oni još jedini drže tradicije točenja iz drvenih dvjestolitarskih bačava, onjušiti zrak u Oxenbraterei, gdje se danonoćno vrte volovi na ražnju, pa ih se tijekom dva tjedna fešte ispeče preko stotinu, i, dakako, s vremena na vrijeme odmoriti uz litreni vrč zlatne tekućine.
Što se tiče straha od terorističkih napada, još poodavno je objavljeno da se na Oktoberfest ne mogu unositi ruksaci ni velike torbe, pa je zbog toga angažiran veći broj zaštitara. Prostor je ograđen, tako da se unutra ne može mimo službenih ulaza, onaj sa stanice podzemne željeznice na samom festivalskom prostoru potpuno je zatvoren, a obavijesti o posebnom režimu se neprestano vrte na displejima stajališta javnog prijevoza, na njemačkom i engleskom jeziku. I to je sve što se tiče toga. Jedino još valja dodati da je, valjda iz istog razloga, u bavarsku prijestolnicu došlo manje Talijana, što se vidjelo i po tome što je u našem kampu noću vladao blaženi mir.
U onim rijetkim i kratkim trenucima između pivskih obveza u zgusnutom dnevnom rasporedu još dodatno uprežemo ionako umorne noge, pa protrčimo pored stare i nove vijećnice, Isar- i Sendlinger Tora, muzeja ovog i muzeja onog i – ko tri slijepca zurimo u zdanja. A ne prestaje to niti u autu dok se nakon cjelotjednih silnih napora vraćamo kući. Sad zurimo u svježe pobrane hmeljarnike, sad u mora solarnih panela, pa u velebne dvorce koji promiču usput, pa onda u dimnjake Regensburga…
- Tu, u Regensburgu imam prijateljicu, pohvalim se.
- Ma, ti i tvoje prijateljice!
- Što?
- Pa imaš jednu i u Londonu i jednu u Švedskoj, i tko zna gdje sve ne, pa nikad ništa od njih.
- Kako ništa?
- Pa tako, nikako da nas pozovu na neki pivski festival.
- Pa, bit će i to jednom. Možda.
