Hurghada, priručnik za turiste
Kad sam već pomislio da sam, na nekom od prethodnih putovanja, popio svoje nagore pivo opet sam se prevario. Goreg od onog „domaćeg“ u Egiptu nisam kušao.
Nije mi poznato kako je to izgledalo u vrijeme Ramzesa drugog, ali ako je bilo ovakvo, ni stari Egipćani nisu u njemu baš uživali.
Utisak su popravili stranci. I to oni sa zvijezdom – Stella i Heineken, Koje toče samo u „zaštićenoj zoni“, gradske marine i hotelima.
Utisak, nakon povratka na Carsberg i Pripps Blå je da prosječni Egipćanin, građanin Hurghade, bar prema našem iskustvu, nema baš neko naročito mišljenje o prosječnom Europljaninu.
Ako vam ego nije uvijek budan i ako ste spremni u ime turističke radoznalosti žrtvovati par stotina pustinjskih paunda mogli bi vas zabaviti stalni pokušaji domaćih „biznismena“ da vam, pri svakom zaveslaju, ponude da sisate vesla.
Schema izgleda ovako.
Već pri izlasku iz aviona sačeka vas ljubazni „transfer“ i onda vas, uz put do vaše destinacije, upozori na sve zamke, koje vam prijete tokom vašeg odmora i kako bi, za vas, bilo najbolje da se držite njega. Pa ako vam zatreba kakav bolji parfem, ako želite posjetiti kakvu znamenitost, ponijeti kući pravi alabaster, kušati mango ili večerati kamilin odrezak, najsigurniji ste ako mu na viber pošaljete poruku. On stiže.
Po dolasku u hotel prvo vas upozore da onaj vaš tranfser pretjeruje i da je sve što vam je ponudio kod njih povoljnije. Ako ne jeftinije, a ono sigurno kvalitetnije. Ponude vam broj sigurnog taksija koji će vas sigurno odvesti na sigurno mjesto i naravno sigurno vratiti u hotel.
Još niste ni prespavali, a već vam s recepcije javljaju da vas čeka agent najbolje agencije u gradu, koji je specijalno za vas pripremio super povoljnu ponudu.
Taksi vas zatim odveze na pravo mjesto kod čovjeka od povjerenja koji je, samo za vas, već osigurao vodiča do lokalnih znamenitosti i, naravno, gradske tržnice. Na tržnici vas upoznaje s trgovcem koji jedini ima friško voće, dopremljeno jutros iz delte Nila. Nakon obilska pijace ponovo se tamo vraćate jer su kod pustinjaka i šljive i datulje najeftinije. Kupite par od svake vrste i platite to kao na pulskoj pijaci u sred sezone.
Onda vas odvede na pravu pravcatu egipatsku kavu, gdje su pogledi bradatih domaćina, umotanih u bijele halje, mračniji od servirane kave. Njegov vam drug ne uzme puno. Cijena je kreirana samo za vas. Ni Stradun se ne bi postidio. Tako je bilo i s onih par vrećica svakojagog čaja, koji, kao mahom ruke, otklanja sve tegobe. Tek onaj bananin, koji je, kažu, djelotvorniji od vijagre, odbijte. Da ne posramite vlastiti kontinent i da im, bar malo, zaljuljate ego, velik kao Keopsova piramida.
Na povratku do onog drugara koji će vam pokazati parfeme i gdje će vas pokupiti taksi, „vodiö“ će vam stići ispričati kako on ovdje živi sam, kako su mu žena i djeca u Kairu, a on im šalje svaki, krvavo zarađani, novčić – da se, dakle, primite na sentiment.
I sve bi bilo kao što je to već opisano na turističkim forumima o Hurghadi i njenim hotelima da niste vidjeli crnu tablu s imenom jednog butika. Hitler, s pripadajućim simbolom, ili što bi se kod reklo, sestrom od žene. (Tako je valjda naziv za svastiku).
Na vaše čuđenje se samo nasmiju. Znam, kažu, svi iz Europe se iznenade kad ovo vide. Kod nas je to ok.
E, kažete mu vi, kod nas to ne bi prošlo.
A odakle ste vi? – pita vas domaćin.
Kroejšja, pohvalite se. You now, Modric, Subasic, silver!
A jeste baš sigurni, postavi vam zagonetno pitanje vaš preplanuli domaćin, da to kod vas ne bi prošlo?
Hm.
Pa, ako je, kako Lorca kaže, Cordoba daleka i sama, Hurhada je i dalja i samija.
