Pivnica.net
Banner

Pivo u stihu i prozi

Hrvatski pisci i alkohol

Željko Ivanjek   |   07.08.2013.     4352

Hrvatski pisci i alkohol

Mnoge životne istine propadaju u proturječnom iskustvu, onako kako prolazi vrijeme i kako čovjek stari. Ali, još uvijek postoji veza između ljubavi i vina. Proslavili su je mnogi pjesnici, postajući njihova poveznica. Zato se gledalo koliko pjesnici opiju, očekivalo da piju i budu pijani. Piše Željko Ivanjek u Jutarnjem listu.

Hrvatska je književnost imala tu sreću, ili peh, da joj jedan od prvaka bude samac, boem socijalizma, pjesnik i prevoditelj Tin Ujević (1891.-1955.). Susjedi osmoškolci, koji su ga viđali poslije rata samotnog, ofucanog i dugih noktiju  na Selskoj cesti, nekako su podrazumijevali da je - pijan. Odlazio je, napokon, u jednu od kućica iza staračkog doma, koju su stariji nazivali - Ubožnicom. Jesu li ti đaci iz obližnje škole - danas „August Šenoa" - popili s Pjesnikom ijedno piće, jesu li s njim razgovarali i osjetili mu vinski dah? Nisu. Ali, urbani mit o Ujeviću počivao je i na osobnoj zapuštenosti i redovitom konzumiranju alkohola.

Jesu li ondašnja djeca išta doznala, a bilo je to početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, o Ujevićevoj zabrani da piše i objavljuje u novonastaloj, Titovoj državi? Jesu li zn ala kako to pijan čovjek može prevoditi nekoliko desetaka svezaka stranih knjiga, među njima Prousta - na stolu je njegov prijevod „U sjeni procvalih djevojaka" I-II. Ujević je za dobru djecu bio neradnik, u usporedbi s društveno idealnim radnikom.

Kako god bilo, potkraj života Ujević je predstavljao ikonu za sve mlade studente, posebno one koji su dolazili iz provincije. Prilazili su mu za stolom u Blatu, odnosno u jednom podrumu u Masarykovoj ulici, koji mlađi nisu stigli upoznati. Bio im je veliki pjesnik - dostupan. Poštivanje njegove književnosti nadograđivali su poklonom starome samcu, koji je svojim načinom života išao protiv društvene struje. Je li bilo pohvalno za umjetnika u socijalizmu da sjedi za litrenkom vina, kao Ujević na jednoj fotografiji (tu fotografiju, kojom i ilustriramo ovaj tekst, snimio je daruvarski fotograf i osnivač tamošnjeg foto kluba Milan Pavić 1953. godine, op.ur.). Pa ipak, na psljednjem ispraćaju pjesnika pojavio se cijeli Zagreb, nekoliko tisuća ljudi.

Ujevićevo upražnjeno mjesto u spomenutom, starom Blatu na ćošku Masarykove i Gundulićeve ulice preuzeo je sedamdesetih godina Josip Sever (1938.-1989.). Obojica pjesnika, jedan iz Vrgorca pored Imotskog, a drugi iz Blinjskog puta pored Siska, ostavila su srce Zagrebu. Prokleti i sami, skloni alkoholu - Ujević više vinu, Sever žestici. Pa kada se Sever davne 1976. obratio prethodniku i uzoru, i to poemom, u samom je naslovu posijao aluziju na gusto, crno vino: „Augustine, vi ste gusta istina!".

Kada bismo stihove čitali doslovce, onda bismo citirali to što je Sever mislio o ulozi alkohola u Ujevićevu, pa i svome životu. Uz važnu napomenu: poemu „Augustine! objavio je za života jedino u časopisu Teka, br 12), ali nije ju pretiskao u knjizi. Sever je napisao: „A gozba starosjedilaca - pretvara nastup - pustahija - u vino pustinje". Vino je dakle jedini napitak u samačkoj, boemskoj, okolini; socijalistička pustinja samo je podvrsta one ranije, još starije i dugovječnije: pustinje duha.

Na prvom listu svoje zbirke pjesama „Anorhokor" iz 1977. Sever mi je zabilježio ovu posvetu: „Željko, sini u vinu - ili u Nini!" Za njega su vino i djevojka gotovo istoznačnica, barem u površinskoj posveti. Nadahnuće treba potražiti, prema tome, u ljubavi ili u piću. To je, ipak, više od površne usporedbe, to je dio jedne naravi koju je Branko Maleš opsao - boemskom. Opisujući pak jedn kišni dan, kad mu se nikuda ne da ići, sam Sever govori stihom: „A morat ću - popiti nužni dio alkohola".

Sunčana Škrinjarić upoznala je Severa u kavani Corso, onoj staroj, prostranoj, prije Richterovih adaptacija. „Tamo je sjedio iz dana u dan sa Stojanom Vučićevićem, Sašom Meršinjakom i drugima". Kako nije pročitala „Diktatora", Sever ju je drugog dana nazvao i najavio da će joj donijeti i čitati tu svoju knjigu. „Imate li možda bocu albanskog konjaka?", upitao je usput. Uloga alkohola u Severovom pjesnikovanju spisateljica je sažela ovako: „Rano jutro bilo je Severovo pravo doba. Još nenačet od alkohola i poroka, čist. Zora i nagovještaj novog dana." (Severallije, 1995.)

Dakako, bilo nas je mnogo koji smo u Blatu popili piće, i više njih, sa Severom. Sa zida nas je promatrao Tin Ujević sa crno bijele fotografije. Stvaralo se neko bratimstvo između fotografije mrtvog pjesnika i živog Josipa.

Pripiti pjesnik i uopće umjetnik postao je opće mjesto takozvanog razvijenog socijalizma. Zagreb se počeo okupljati u centru, dolazeći iz raznih periferija; u tom mnoštvu pjesnici su imali soje mjesto, baš kao i rokeri. Još uvijek to je bila cijenjena profesija, pisanje stihova. Možda zbog krivih razloga - slavljenje Tita, revolucije, itd. - ali odnosila se na sve trudbenike na tom polju. Mladi kandidati za pisce i novinare dolazili su u grad, njegovo središte, s potrebom za pićem i nazdravljanjem. Do jučer Tingl-tangl u Mesničkoj bio je pribježište mladih pjesnika, u njemu je stolovala Ružica Orešković, a zatim je to postalo Blato, Corso i Mali kavez.

Severova mršava pojava, njegov brk koji se smiješi, ma koliko to apstraktno zvučalo, i prvenstveno njegova živa, govorna riječ imala je još tada posebno, kultno mjesto. Ah, pjesnik. Birtija bi utihnula zato da ga posluša. Onodobni mladi pjesnici, okupljeni, recimo, u skupinu Off-pjesništva, kako se zvao i njihov časopis, nisu naginjali gorkoj i dobroj čašici kao spomenuti prethodnici. Za njih je nadahnuće postalo rad na stihu, a taj se, baš kao i prozni, teško obavljao u prisustvu cuge.

Pa ipak, zabluda o pijanom nadahnuću imala je pobornike među socijalističkim građanstvom, kao i među piscima. O njoj je pisao Antun Šoljan u knjizi podlistaka „Zanovijetanje iz zamke" (1972.): „Nas nekoliko, tada još mladih literata, lumpali smo u prostorijama jedne kancelarije, s velikim uredskim pisaćim strojem (Underwood) i s bocom ili bocama konjaka (Badel)". Šoljan nije siguran je li imao kakvu dobru ideju za pisanje ili je samo taj stroj tako izazovno djelovao, „ili je samo taj stroj tako izazovno djelovao na moju pijanu imaginaciju". Kako god bilo, nakucao je čitavu stranicu besmislenih slova i riječi, da bi sutradan zaključio: „Ni jedne jedine razgovijetne riječi u toj žmajnici". Šoljan nije povjerovao da je u tom pijanstvu prokockao ideju za pisanje, no dodao je: „Znam previše pijanaca koji u to vjeruju."

U odnosu prema piću pjesnici i pisci dijele se baš kao i drugi građani: na one redovite i stalne pilce, i na one povremene, privremene i ekscesne. svima je alkohol podizao i spuštao temperaturu, vodio je prema bratimljenju ali i prema svađama. Kronike su zabilježile tučnjave među piscima, u kojima je alkohol imao udjela. Na jednom književničkom kongresu pedesetih godina, u Sarajevu, potukli su se Vladan Desnica i Gustav Krklec. Jači je bio Desnica, a Krklec navodno pripit. Mnogo godina kasnije nazočio sam tučnjavi između živih sudionika, jednog pjesnika i književnog urednika, u Klubu književnika. Kako smo sjedili za istim stolom znadem da je piće bilo faktor nesporazuma i susljednog šakanja. Udarci ne mogu biti slabiji zato što dolaze iz ove ili one branše.

U korijenu poistovjećivanja pijanstva i nadahnuća stoji naša nemogućnost da se pomirimo sa supostojanjem drugačijih ljudi, darovitih u pisanju ili drugoj umjetnosti. Konačno, i Ujević i Sever sretni su primjeri onih koji su neskriveno trebovali čašicu, ali koji su vlastitu umjetnost potvrdili izvan krčmarskog Zagreba. Nimalo slučajno, pjesnik Vladimir Rem, koji je kao student dijelio Tinov stol u Masarykovoj, nazvao je svoju knjigu „Tin bez vina". S tim je naslovom naglasio da alkohol ne može biti sredstvo pomoću koga ćemo se identificirati s umjetnicima. A to što sami rado pijemo, neće od nas stvoriti pjesnike.

Izvor: Jutarnji list, srijeda 31. srpnja 2013.

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Pravila određuje onaj tko stoji za točionikom.
Murphyjev zakonik, Midov zakon

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi