Bohumil Hrabal bio je štamgast u legendarnoj praškoj pivnici U Zlatého tygra (Kod zlatnog tigra), gdje je nastala i slavna fotografija s Václavom Havelom i Billom Clintonom. Ali, premda nije dao da se kaže išta protiv Tigra, njegov put za zlatnim sokom vodio je preko desetaka drugih lokala. Pogledajmo pivsku odiseju Bohumila Hrabala.
Pivo mu je valjda bilo suđeno, piše Imrich Rešeta na portalu Lifee.cz. Kada je mali Bohumil otkrivao svijet motao se oko pivovare u malom moravskom mjestu Polná, gdje je njegova majka radila u knjigovodstvu. Tu je radio i Bohumilov kum, brnjanski trgovac František Hrabal, prema kojem je kreirao lik Francina u slavnom romanu Postřižiny (Striženo, skraćeno) po kojem je opet Jiři Menzel snimio svoj čuveni film.
Monika Zgustová, koja je o Hrabalu napisala izvrsnu knjigu U rajskom vrtu gorkih plodova što ju je amenovao sam pisac, spominje jednu od njegovih prvih pivskih zgoda. Jednog dana potajno se popeo na stražnji dio kamiona i sakrio u praznu bačvu piva. „Zaspao je čim je kamion krenuo. Kad se probudio, ugledao je pored sebe vozača, gospodina Brabeca. Počešao se za uho i rekao da ga oraspoloži: Gospodine Brabec, tu sam...“, piše Zgustová.
Pomaknimo se nekoliko desetljeća u budućnost, Hrabal je već živio u Libnima i odlazio svaki put u drugi lokal na pivo i večeru. „Pio je jedno pivo za drugim sa svojim novim prijateljima kod Hausmanovih, kod Stare pošte i kod Liškýsa, ponekad je s kriglom išao i dalje, do Doudasa ili Merkura, samo da bi uživao u hodanju ulicama. s jarko osvijetljenim pivnicama“, piše Gustová.
Osim Libne, njegovo je područje bilo i Malá Strana ili Staré město. Išao je samo u birtije, bolji restorani mu nisu značili ništa i u njima se nije osjećao ugodno. Ali u pubu, tamo je bio kao kod kuće. Stjecao je prijateljstva, slušao priče, ali ih je često i izmišljao. Nije mu smetala vreva punog bircuza, bila je to njegova previše bučna samoća. A ponekad je tamo pričao i sam sa sobom...
Pisac je volio promatrati svijet oko sebe i nalazio je ljepotu i u onome što obični ljudi ne primjećuju. Bilo da se radilo o trošnim kućama, odlagalištima otpada, raznim getima ili grobljima. Volio je ono što bismo mogli nazvati niskim. Dosta toga nalazio je u običnim krčmama, gdje je proveo značajan dio života. I naravno bilo je puno piva. Jednom je čak primijetio da bi želio imati kćer rođenu iz pivske pjene. Zatim se spustio na zemlju, ali ne posve. Na prethodnu bilješku dodao je da bi je, da stvarno ima kćer, krstio pivom i kupao u pivu samo prve godine.
Pivo ga je pratilo na poslu, gdje ga je u pauzama donosio iz pivnice u vrču, ali i na godišnjem odmoru. Moglo bi se reći da je uzeo slobodno samo radi piva. Uvijek je to planirao kad je vrijeme trebalo biti lijepo. I radnim danom oblačio se u blagdansko ruho i dobro je znao koju će birtiju sunce obasjati ujutro, a koju poslijepodne. A svoje hodočašće prilagodio je suncu i pivu...
Profesionalni pisac postao je 1963., pomalo protiv svoje volje. Čitav je život bio fizički radnik i stvarno se fizički napregao, ali nije mu to smetalo. Kad mu je nakon okupacije 1968. godine zabranjeno objavljivati, ni to mu vjerojatno nije toliko oduzelo mir kao događaj na rođendanskoj proslavi u pivnici Hájenka. Poremetila ga je racija StB-a (češka služba državne sigurnosti, nap. urednika), koja je tu harala, a Hrabal je potom odlazio na ispitivanja u zloglasnu Bartolomejsku ulicu. Doma se raspadao, u gostionicama nije imao mjesta. I tako je šetao šumama i selima, ponegdje samo stojeći na brzinu popio pivo i potrčao dalje. Sve to zbog straha od privođenja.
Iako je to vrijeme prošlo, Hrabal je tada izgubio mlađeg brata i voljenu ženu. A povrh svega, patio je od bolova u nogama. Ipak, živi i dalje, promatra svijet oko sebe i čak odlazi na predavačku turneju po američkim sveučilištima. Tamo, kao i obično, odlaze piti u barove na periferiji.
Hrabalove posljednje godine djeluju pomalo monotono. Utorkom ide kod Hynkovih, a inače dane provodi u Zlatnom tigru. Na prvom pivu samo sjedi u tišini i ne želi ni s kim razgovarati, na trećem se otvara brane i Hrabal razgovara s gostima, recitira pjesme i omiljeno je društvo. Kad popije piće, plati cijeli ceh, uzme taksi i ode kući.
Bohumil Hrabal jednom je primijetio da bi si dao posljednju pomast i to uz Plzeňský Prazdroj. To se vjerojatno nije dogodilo, no ipak si je priuštio neobičan kraj. Preminuo je 3. veljače 1997. nakon pada s prozora Fakultetske bolnice na Bulovki. I vjeruje se da je to bila njegova vlastita odluka...
Autor Imrich Rešeta
Za one koji žele znati više:
