Hmeljarstvo u Iloku

Prvi spomen o hmeljarima ili hmeljarnicima u iločkom kraju datira iz 1900. godine. intenzivniji uzgoj hmelja započeo je 1922. godine. Glavni proizvođači hmelja bili su Slovaci, a među njima najpoznatiji Samo Čanji Tomašev, Štefan Slavik, Janko Bako i Ivan Steifert.

Sredotočna peraca žeste, kao zadruga za iskorištavanje voća i pečenje rakije u iloku, osnovana je 1910. godine, a vodi brigu o hmeljarima i o problemu sušenja što veće količine hmelja. tada je zaključeno da je najbolje rješenje gradnja velike sušare. Gavna skupština Sredotočne pecare, održana 8. rujna 1926. godine, dala je punomoć potpisanom ravnateljstvu da nađe način kako izgraditi sušaru. Sušara je trebala imati prostorije za sirovi i osušeni hmelj, a koštala bi od 85000 do 95000 dinara. zadruga Sredotočne pecare imala je oko 20000 - 25000 dinara. Zbog toga je pozvala sve one koji imaju zasađenog hmelja ili ga misle saditi da novčanim prilozima, bez kamata, pomognu u izgradnji sušare, uz uvjet da za svaki metaer ubranoga sirovog hmelja plate 300 dinara. I, zaista, sušara je sagrađena u donjem gradu, u ulici Ađanski kraj. Zgrada i danas postoji u ulici I. G. Kovačića. Ideju za gradnju sušare i magazin a za preuzimanje hmelja u Iloku imao je i trgovac Filip Lang, koji je za suradnju pridobio tvrtku Josef Kaufmann iz Čeholovačke. planirao je da se u sušari svaki dan osuši 40 metričkih centi zelenog hmelja, a u veliki bi se magazin moglo spremiti 1200 bala suhog hmelja. Gradnja je počela početkom proljeća, i u jesen 1927. godine sušara je bila gotova. Nalazila se u Donjem gradu, u radićevoj ulici. Iz zapisa pratimo da je tvrtka J. Kaufmanna bila vrlo solidna i a je dobro poslovala, a svima onima koji su prodali hmelj preko Filipa Langa jamčili su određenu sigurnost pri predaji prodanog hmelja. Naime, ako je cijena hmelja kasnije i pala, tvrtka je svim isplatila otprije dogovorenu cijenu. Za iLočane, a i za stanovnike okolnih mjesta, to je bilo vrlo prihvatljivo jer više nisu morali ići u Bačku ili u Petrovce (Narodna sloga, 1927.). Iste, 1927. godine, i Pavel Filko sagradio je vrlo lijepu i prostranu sušaru, u kojoj se na dvije strane mogao sušiti hmelj. Sagradio je i trokatni magazin za obradu hmelja. Sušara je za 24 sata prvoklasno osušila 35 metričkih centi sirovog hmelja, sušio se tri sata, a ne po jedan sat, kao u drugim ušarama. Naime, kvaliteta hmelja uvelike ovisi o sušenju, jer ako se hmelj suši naglo, pocrveni i požuti, a time gubi svoju vrijednost. U dobro uređenom magazinu moglo se spremiti 250 metričkih centi suhog hmelja. Pavel Filko kupovao je suhi i sirovi hmelj za sebe, a po želji uzimao je hmelj i na čuvanje u svome magazinu. To mu je omogućilo da svoj hmelj proda kada mu najbolje odgovara, tj. kada mu je cijena bila najviša (Narodna sloga, 1927.). Hmelj se nosio i prodavao Karlu Greisingeru junioru iz Nürnbergu, u Njemačkoj, koji je imao poslovnicu u obližnjoj Bačkoj Palanci. U novinama osim članaka o hmeljarstvu nalazimo i reklamni materijal, primjerice:

PAZI!!! Napravu ovih sušara za sušenje hmelja uz vrlo umjerenu cienu i solidnu izradbu; izradjuje poznata firma po cijeloj Bačkoj, Banatu i Srijemu, koja je već njekoliko sušara za hmelj podigla Karla Gottl Bačka Palanka, Pašićeva ulica broj 83 a (Narodna sloga, 1927.).

Ili oglas za predstavljanje stručne knjige: Ovih dana izašla je knjiga o hmeljarstvu, sastavljena po gospodinu Milošu Staničiću umirovljenom Gospodarskom nadzorniku u Vinkovcima. Djelo je sastavljeno pomno i dobro po vrelima najboljih čeških i njemačkih pisaca o hmeljarstvu. U knjizi je prvo spomenuta povijest hmelja, a zatim razne upute o podizanju hmelja. Razni poslovi u hmeljarniku. Priredjivanje tla za sadjenje hmelja. Napokon berba hmelja. sušenje i spremanje, te trgovina i prodaja hmelja. Ovu knjigu o hmeljarstvu, trebao bi svaki veći proizvoditelj hmelja imati, i po njoj se vladati. Stoga najtoplije preporučujemo ovu knjižicu o hmeljarstvu, koja će svakom dobro doći. Može se naručiti u Vinkovcima kod Miloša Stanišića. Cijena je 8 dinara (Narodna sloga, 1927.).

Za zaštitu od štetočina trebalo je primijeniti: Najuspješnije sredstvo protiv hmeljove lisne uši i drugih sličnih štetočinaca u poljoprivredi, jest prašak „Dubizan" koji se upotrebljuje uspješno u vodi na svakih 100 litara vode 1 klgr. istog praška bez ikakvog drugog materijala. Svakom paketu priložen je pobljižnji naputak upotrebe. Tvornica „Kastel" Kemičko farmaceutskih proizvoda u Karlovcu. narudžbe i prodaju obavlja Matija Weber veletrgovac u Iloku (Narodna sloga, 1927.).

Vremenske prilike i neprilike utjecale su i na proizvodnju i prinose u hmeljarstvu: Hmeljovi koji su bili zaostali uslijed velike suše sada vrlo dobro napreduju i možemo se nadati berbi hmelja i na ovogodišnjim posadjenim hmeljarima (Narodna sloga, 1927.).

Slijedi i upozorenje o prilikama u Iloku: U materijalnoj oskudici mnogi se latiše sađenja hmelja, misleći i čuvši da je hmelj rentabilna biljka, s kojom će moći spasiti sebe i svoj imetak od posvemašnje materijalna propasti, te posadiše hmeljem dosta velike komplekse zemljišta u Srijemu a naročito iločki vinogradari i posjednici posadiše za ove dvije tri godine do pet šest stotina jutara hmelja. Još kojekako lani i preklani bijaše cijena hmelju, da se je mogao barem isplatiti uloženi kapital za podizanje hmeljare, ako i nije već imao kakove koristi, ali ove godine, gdje se je najviše hmeljara podiglo, cijene hmelju su tako nisko uprav katastrofalne... (Narodna sloga, 1927.).

Ekonomska kriza koja je 1928. godine pogodila Europu ostavila je traga i na hmeljarstvu u našem kraju, kao i Drugi svjetski rat. Godine 1956. osnovana je Zemljoradnička zadruga, koja se 1970. reorganizira i dobiva naziv Agrokomerc, organizaciona jedinica za poljoprivrednu proizvodnju i preradu poljoprivrednih proizvoda (hmeljara, mlin i pekara). Bavi se poljoprivrednom proizvodnjom i uzgojem hmelja na vlastitoj ekonomiji te proizvodnjom u kooperaciji, doradom proizvoda, te pripremom za tržište. Agrokomerc se koristi bivšom sušarom Sredotočne pecare žeste, s tim da ju je modernizirao, a pogon raspolaže kompletnom tehnologijom za preradu hmelja, počevši od berbe, sušenja, pa do pakiranja. Oko 1970. - 1975. godine uzgoj hmelja postaje sve intenzivniji, a privatna se proizvodnja ostvaruje na 215 hektara zemlje. Osim hmelja, uzgaja se i pivski ječam. Agrokomerc svoje proizvode plasira na domaće i inozemno tržište (do Japana i Švedske).

Iločke pivnice i gostionice

Prema planu posjeda vlastelinstva Odescalchi iz 1784. godine, u Iloku je postojala pivnica na brijegu Vranoser. Vlastelin je tu u blizini imao vinograde i ciglanu te svoju pivnicu (Kozobranić, 1904:35). Obitelj Benešić sagradila je 1892. godine gostionicu s vrtom i kuglanom u Čaršiji, Ulica Julija Benešića. Gostionica Kod Alekse birtaša izgorjela je u veliko požaru 1856. godine. Nova velika kuća sagrađena na tome mjestu bila je gostionica radošević, a nalazila se na početku Čaršije, danas Ulica Julija Benešića 4. Imala je veliko dvorište i staje koje su služile za prenoćište ljudi i konja. Usred Čaršije, trskom prekrivena, nalazila se gostionica Valputić, posebno znana po tome što se u njoj nedjeljom u poslijepodnevnim satima održavao ples.

Godine 1893. Miša Horvatović gradi svratište Hotel Ilok, veliku zgradu na kat, podignutu u donjem dijelu Čaršije, danas Trg Križnog puta, gdje je bio trgovački centar, pa su preko dana u nju svraćali putnici iz raznih krajeva, a ujutro i navečer bila je stjecište trgovaca i obrtnika. U smjeru prema Dunavu sagrađeno je nekoliko gostionica: Kod bele lađe i Kod jagnjeta, u kojima su se sastajali lađari i skelari. Na samoj obali Dunava pivnicu je imao Aleksandar Dimić. U Ađanskom kraju veliku je pivnicu izgradio Belja. Godine 1863. u gostionici Kod bele golubice na Gornjem gradu održavali su se plesnjaci. Na mjestu današnje Veterinarske ambulante 1880. godine bila je gostionica Švabina bašta. Uz put prema brdu nalazila se kačara i dva podruma. Hotel Rajnović u Gornjem gradu u početku je bio vlastelinovo svratište Kod poštanskog roga, a 1885. uzeo ga je u zakup Miša Horvatović, koji je dozidao prizemno krilo, a Mihajlo Rajnović 1893. preuredio ga je u hotel Rajnović, sa sobama za noćenje. Hotel je bio društveni centar Iloka u kojemu su priredbe i zabavne programe održavala sva kulturno umjetnička društva. U Koševima je stajala kućica u vlasništvu Dejanovića, u kojoj je bila pivnica Bosna. Kod Kuzmića, u Radićevoj ulici 33, nalazila se Fruška gora, u kojoj je bilo sastajalište putnika i piljara. Bilo je i drugih pivnica - gostionica koje su brzo nastajale, ali još brže nestajale, no neke su trajale i pamtile se. Svirka tamburaša kratila je posjetiteljima noći i unosila veselje u srca i duše.

Tekst je preuzet iz kataloga izložbe Idemo na pivo, koju su od svibnja do kolovoza mogli vidjeti posjetitelji Etnografskog muzeja u Zagrebu. Izložbu je postavila kustosica Zvjezdana Antoš,koja je i uredila katalog. Partner izložbe Idemo na pivo bila je Karlovačka pivovara.