Kada putuju na odmor u inozemstvo, Česima najviše nedostaje domaće pivo. Zahvaljujući takozvanim tapsterima, barmenima obučenim u Plzeňskom Prazdroju, ljubitelji Pilsner Urquella mogu uživati u savršeno pripremljenom i točenom češkom lageru u nekoliko stotina ugostiteljskih objekata u Europi i diljem svijeta. Kod nas doduše još nema licenciranih pipničara, ali je svakim danom sve više mjesta gdje znaju kako njegovati i točiti češki zlatni lager.
Vrhunski tapsteri obučeni su izravno od strane majstora pipničarskog zanata iz Plzeňa i mogu točiti pivo jednako dobro kao barmeni u renomiranim objektima u Češkoj. Osim toga, podaci pokazuju da zahvaljujući stečenom znanju, tapsteri mogu privući više gostiju u „svoje“ pivnice i povećati prodaju za desetke posto, kaže priopćenje za javnost pivovare Plzeňský Prazdroj, koje prenosi češki portal České nápoje.
Ukupno je obučeno već više od 500 tapstera iz 20 zemalja i u taj program uloženo je 35 milijuna čeških kruna. „Naš 'Program točenja piva' započeo je 2016. godine i svake godine oko 60 do 70 novih pipničara iz inozemstva završi tečaj. Najbolji zatim obučavaju druge pipničare u svojoj zemlji. Oni nam pomažu širiti češku pivsku kulturu na drugim mjestima gdje se također toče Pilsner Urquell ili Kozel“, kaže Kamil Růžek, Prazdrojev komercijalni pivar za izvozna tržišta. Pipničari pohađaju tečaj usmjeren na povijest plzeňskog piva, uče o sastojcima, proizvodnji i o tome kako pravilno brinuti o pivu u pivnici. Naravno, moraju znati i točiti hladinku, šnyt ili mlíko.
„Na kraju tečaja, pipničari se suočavaju sa zahtjevnim češkim stalnim gostima i odrađuju pune smjene u nekoj od poznatih plzeňskih pivnica, kao što su U Salzmannů, Na Parkáně, U Švejka ili Lékárna“, dodaje Kamil Růžek. (...)
Najobučeniji pipničari rade u Poljskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Švedskoj, Velikoj Britaniji, ali šire i češku pivsku kulturu u Koreji ili Japanu. Dakle, možete ih pronaći ne samo u metropolama poput Berlina, Beča, Rima ili Tokija, već i u mađarskom gradu Sajószögedu, s dvije tisuće stanovnika, pa čak i u Ulaanbaataru u Mongoliji. „Plzeňsko pivo je svjetski poznati brend. I želimo da ljudi u inozemstvu mogu uživati u njemu kao da su u Češkoj. S našim pivom izvozimo i češku pivsku kulturu, a naši obučeni tapsteri su njezini ambasadori“, objašnjava Kamil Růžek.
A u Hrvatskoj?
Osobno znam da i kod nas ima mjesta, i to svakim danom više, na kojima se toči lijepo njegovani, optimalno ohlađeni i s tri prsta guste pjene opremljeni Pilsner Urquell, i da uvoznik Atlantic grupa stalno povećava količine. Više puta pio sam u Čeh pubu u Preradovićevoj, a prisustvovao sam i promociji Urquella u obnovljenoj pivnici Pod starim krovovima (iliti K Žnidaršiću) u Basaričekovoj ulici te se uvjerio da u nas itekako ima ljudi koji znaju s pivom. Na web stranici pilsnerurquell.hr pronaći ćete kartu Hrvatske s više od 70 pubova u kojima se toče Pilsner Urquell (Plzeňský Prazdroj) i Velikopopovicki kozel. No, da li u njima pivo toče tapsteri, licencirani pipničari obučeni u epicentru proizvodnje zlatnog lagera, u češkom Plzeňu? Odgovor smo potražili kod donedavnog brand menagera Prazdroja za Hrvatsku Mihaela Bacha, koji nam je rekao da u nas još nema tapstera i da je on osobno jedini koji je u Plzeňu prošao tečaj, ali ne onaj puni sedmodnevni, nego ubrzani, trodnevni, a svoje znanje prenosi na pipničare koji toče Urquell i Kozel. „Na jednotjedne tečajeve u Plzeň dolaze ljudi iz cijelog svijeta i tu uistinu nauče puno toga. Tečaj se sastoji od teoretskog i praktičnog dijela a završava radom u stvarnoj situaciji u jednoj od slavnih povijesnih plzeňskih pivnica, sve pod mentorstvom Pilsner Urquell majstora i uz stalni monitoring tvrtke Plzeňský Prazdroj,” objašnjava Mihael i dodaje kako se pripremao sve pipničare Čeh puba poslati na taj tečaj, ali više ne radi kao brand menager, pa ne zna što će biti s tim planom.
Plzeňský Prazdroj je pivovara u kojoj je 1842. godine skuhan prvi zlatni lager, koji je ubrzo zagospodario svjetskim pivskim tržištem, a nastavlja pivarsku tradiciju koja u Plzeňu, gradu na zapadu Češke, seže u 13. stoljeće, nacionalna je jedinica u toj branši, okupljajući četiri pivovare u tri grada (Plzeň, Velike Popovice, Nošovice) s produkcijom od preko 11 milijuna hektolitara godišnje. Ta pozicija tvrtku obvezuje na visoki standard, a na tome imaju pune ruke čak i u Češkoj, zemlji visoke pivske kulture i predugačke pivske tradicije. A u promicanju hladínke, što je točenje jednim potezom pipe, čime se osigurava vrhunska svježina piva, imao je Prazdroj dosta problema, jer dok nisu stasale generacije tapstera, majstora svoga zanata, pipničari su se borili sa standardom, jer na ovaj način nije lako natočiti pivo tako da osigurate ono što jamči normativ – da će piva, kad se pjena slegne, biti točno do baždara.
Prije dvanaest godina, dakle 2013., kada je hladínka probijala svoj neminovni put u svakodnevicu pivopija, inspekcije nisu imale obzira prema argumentima ugostitelja, pa su se ovi snašli smanjujući normativ s 0,50 litara na 0,47 i tako se ogradili od eventualnog manjka piva uslijed primjene inovativnog načina točenja. Pisali smo o tome u člancima Točimo na crtu i Politra nije što je bila, a prilagođavanje standarda saželi smo u pregledu pod nazivom I za mjeru i za nemjeru. U paketu s hladínkom idu i ostali načini točenja, koji se u Češkoj prakticiraju – šnyt i mlíko, što su različite inačice krigli s malo piva i puno pjene, pa čak i čochtan, što je pivo bez pjene. A to tek inspekcije ne vole. Oduvijek. Naime, iako se može tako činiti, nije riječ niokakvim novotarijama, pa je šnyt – najkraće definirano kao malo pivo u velikoj krigli u koju se onda do vrha natoči pjena, u svom čuvenom novinskom eseju Ugroženi šnyt iz 1936. godine branio i veliki Karel Čapek.
Tijekom vremena hladínka se očito izborila za pravo građanstva, a s njom i ostali načini točenja, pa tako, recimo, u Münchenu famozne bavarske povijesne pivnice na pivskoj karti redovito imaju i Schnitt. Šnyt lijepo opisao i obranio Karel Čapek, kao onu situaciju kad supijano društvo pred izbacivanje iz pivnice više zapravo ne može piti, ali moraju naručiti „još jednu putnu”, a pivopijska čast im ne dozvoljava da naručuju malo pivo, naručuje šnyt, jer zapravo imaju malo piva, a velika krigla je puna do ruba. S druge strane, mlíko je čista egzibicija, jer se krigla puni samo pjenom, a dijametralna suprotnost – čochtan, doduše postoji u svijesti konzumenata, pa je završila i u onoj pjesmi o opasnom malom koji „nosi jaknu sa nitnama i pije pivo bez pjene” ali ćemo je komentirati samo činjenicom da ukusa, eto, ima svakojakih, a o njima se ne raspravlja.
Elem, hladínka je našla svoje mjesto pod suncem i to je danas potpuno legitimna kategorija, a naš sugovornik Mihael Bach ni ne zna da je s tim bilo ikakvih problema. Znači, dobro je, to se primilo i istinski pivski sladokusci, fajnšmekeri, mogu pronaći kriglu koja će im pružiti najveće moguće zadovoljstvo.
„Imao sam priliku razgovarati s češkim veleposlanikom Milanom Hovorkom, pa kad samu rekao da u Zagrebu može popiti pivo potpuno jednake kvalitete kao u biranim praškim pivnicama nije mogao vjerovati, a kada smo zajedno popili pivo u Čeh pubu i Kod Žnidaršića, rekao je samo – svaka čast!,” govori Mihael Bach i dodaje kako pionirski posao na promicanju kulture piva u nas odrađuje Marko Lopac, vlasnik ovih dviju zagrebačkih plzeňskih pivnica.
Napominje kako svi koji dolaze raditi u lokale u kojima se toče Pilsner Urquell i Kozel dobivaju svu potrebnu obuku, ali svakako predstoji velika akcija obučavanja na licu mjesta, u Češkoj. Istina je i da u nas lokali nemaju hladne komore (Čeh pub ima u podrumu velike hladnjake za kegove) koji će osigurati optimalnu temperaturu, jer pivo pretjerano ohlađeno da od njega trnu zubi zločin je protiv vrhunskog užitka. „Kod nas pivo mora biti ohlađeno na 5 – 7 stupnjeva, nipošto manje, jer tek na pravoj temperaturi možete osjetiti svu raskoš njegove arome,” poentira Mihael.
Foto Mato Pejić
Za one koji žele znati više:
