Haiku pjesme Samuraji šanka

Haiku o zimi u kafiću

Sjetna je zima

spokojni kut kafića

grije nas piva

Može li haiku biti dovoljno rječit da nam dočara putopis? I što se dogodi kada se udruže Marijan Grakalić i Turistička zajednice, pita – dakako retorički – Marinka Zubčić Mubrin, direktorica turističke zajednice grada Sv. Ivan Zelina u predgovoru knjizi Samuraji šanka, zbirci haiku poezije novinara, pjesnika i pisca Marijana Grakalića, i dodaje: Što kada nam vino ispriča priču o čežnji, putovanju, bregima, vinogradu, djetinjstvu, uživanju u čistoj nepatvorenoj ljepoti našeg brdovitog kraja, vinorodnog i bogatog.

Pohvale knjizi, koja je zamišljena kao posve nekonvencionalan zelinski turistički vodič i koja je tako uspjela da je tri godine nakon prvog izdanja (2020.) tiskano drugo, dvojezično, s prijevodima pjesama na engleski, ponovila je i na promociji drugog izdanja na 9. festivalu reportaže i reportera Fra Ma Fu u Daruvaru. Na tom predstavljanju u daruvarskom dvorcu grofa Jankovića našao se velik broj novinara iz cijele Hrvatske i nekoliko susjednih zemalja, koji su istinski uživali u duhovitosti Grakalićeve kratke forme i uopće o priči o haiku poeziji.

Da ne duljimo – gdje je šank, tu je pivo, iako je Zelina vinorodni kraj i premda je Kraljevina najvažniji adut tamošnje vinske karte. Štono bi rekao Bara Stojković u filmu Ko to tamo peva – „Bez obzira!“ Dakle, među više od stotinu trostihova japanskog stila većina je doduše posvećena vinu, neki se bave pijenjem kao takvim, a desetak ih izrijekom govori o pivu. Za ovu priliku odabrali smo neke od njih:

Haiku o hladnom pivu

Hladno pivo

bez pjene i mjere

naše je vjere

Haiku o paloj noći

Noć nije izdržala

pala je u kavani

u zadnjoj rundi

Haiku o Budi na šanku

Buda je bil na šanku

Štef je došel i naručil pijaču

Buda je rekel: karma!

Haiku o zimi u kafiću

Sjetna je zima

spokojni kut kafića

grije nas piva

Haiku o putu

Put čeka putnika

kad se spije zadnja putna

čempresi smo na vjetru

Haiku s nogu

Spili smo

po jednega v nogu

zapili stonogu

Haiku o jogurtu

Večeras jogurt

uz pljuge i pivo

politički krivo?

Haiku iza ugla

Noću iza ugla

sigurno još postoji

otvorena birtija

Haiku o Bari

Pijan kak žaba

opal je na Baru

još su u braku

Haiku za šankom

Za šankom se živi

ne veće nas baš ništa

spika i pivo

Prvi haiku na Mjesecu

Ponijelo ga piće

pa sjedi na Mjesecu

i piše haiku

Haiku o čudnim navikama

Popije tri piva

onda naruči litru vode

ima čudne navike

Haiku o samoći

Pijete noću

kušajući samoću

tad i anđeli loču

Haiku o flašama

Nije važno

kakve su, važno je da

nisu prazne

Haiku o zimi u kafiću

Sjetna je zima

spokojni kut kafića

grije nas piva

Marijan Grakalić, zagrebački je novinar, pjesnik i pisac, stanovnik Blaževdola, čiji su tekstovi obilježili osamdesete godine, i koju prije, kada je kao student na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu bio jedan od pokretača časopisa Zoon Politikon (1978.), te pisao u Quorumu, Pitanjima, Poletu, Danasu, Večernjem listu, Odjeku, Startu, Mladini, Nonu i drugim listovima i časopisima. Autor je zapaženog i nagrađivanog romana Bivši čovjek (2015.), pokretač Gornjogradskog književnog festivala (2013.) i Međunarodnog festivala književnosti u četiri godišnja doba (2018.). Njegov Arkadijski brevijar (2011.) jedinstvena je pojava u domaćoj literaturi, a roman U pandžama pohotnog zmaja ironizira i pornografira devedesete godine i doba sirove tranzicije. I tako dalje, ima toga oho-ho, a pisao je, na kraju i nipošto ne najmanje važno, i o pivu, a jedan smo esej (Saga o pivu) objavili i na našoj stranici......

A sada haiku. Kada je prije tri godine izašlo prvo izdanje zbirke Samuraji šanka, izdavač ju je preporučivao ovako: Čitajući ljupke minijature haiku poezije, sigurno ćete mnoge od njih koje ste doživjeli prepoznati, a neke moguće tek zabilježiti kao poticaj ka svojoj vlastitoj duhovnoj potrazi. A ona neka počne od vilinski zelenog Svetog Ivana Zeline, kraja bogatom opojnim vinima, ukusnom hranom, dobrim djelima, haiku poezijom, čarobnim predjelima koji možda posluže kao inspiracija i nekim budućim pjesnicima. Oduvijek je kod istančanih duša, šank figurirao kao istaknuto mjesto duhovne kontemplacije. Na kraju knjige dodan je po jedan haiku Prijatelja samuraja šanka (Gradimira Aleksića Grade, Darka Habazina, Zorana Perovića, Enesa Kiševića i Zdenka Jelčića) kojima autor i pokrovitelji zahvaljuju na sudjelovanju u dobrim vibracijama.

Na spomenutom predstavljanju knjige u Daruvaru Marijan Grakalić rekao je i to kako se on unatoč tome što haiku poeziju piše već četiri desetljeća, nikada ne bi prijavio na neki od brojnih natječaja što se raspisuju posvuda po svijetu, i na kojima hrvatski haiku pjesnici imaju sjajne rezultate, jer ga – kako reče – ti natječaji nimalo ne zanimaju. Ruku na srce, Grakalićev haiku ispao bi već u prvom pretkolu kvalifikacija, jer na tim natječajima se strogo pazi na formu, a malokoji njegov trostih zadovoljava pravilo 5–7–5 koje se odnosi na broj slogova u pojedinom stihu. No, dok se pravilo o broju slogova još i može prekršiti (naročito zbog prevođenja na druge jezike, a na natječajima se u pravilu pjesme prevode na japanski i engleski), kršenje nekih drugih pravila je naprosto nepojmljivo. Na primjer – u svakoj pjesmi se mora govoriti o prirodi (ako u haiku pjesmi nema prirode, ona ne valja), a također u haiku pjesmama je nedopustiva rima, a Grakalićeve pjesme vrlo često nemaju prirode, a imaju rime...

No, to sasvim sigurno nije zato što to Marijan ne bi znao – ta, on je učio od najboljeg – sredinom sedamdesetih je haiku počeo pisati pod utjecajem samog Vladimira Devidea, matematičara i japanologa, koji je i donio haiku u Hrvatsku i njime zarazio cijele generacije mladih pjesnika. Marijan je prijateljevao s Devideom, pa je o haiku pjesništvu učio sa samog izvora. Dakle, nije to. Marijana Grakalića jednostavno nije briga, jer to što on piše ne treba robovati nikakvim krutim regulama. Sve je to zapravo samo jedna zdrava, neobavezna, poprilično smiješna i mjestično pjenušava – zafrkancija.

Koja me, možda pogrešno, ali to je moj dojam – podsjetila na jednu epizodu kada su se istih tih sedamdesetih u jednom humorističkom časopisu našalili s vladajućim trendom ogromne popularnosti japanske pjesničke minijature, pa objavili više pjesmuljaka koje su nazvali haikuku a jedan haikuku glasio je ovako:

Odvedite me na rijeku

sasušene su moje usne

Konobar, dva u osam za poetu.

(Mato Pejić)

Foto Štefan Brajković