Nije potreban poseban povod da bi se podsjetilo na dva velikana češke i svjetske literature, koji su istovremeno (bili) i veliki pivopije – Jaroslava Hašeka i Bohumila Hrabala. Ali, imamo i to. Kako smo već pisali, priprema se novo izdanje Hašekovih Doživljaja dobrog vojaka Švejka za svjetskog rata, koje ilustrira Petr Urban, autor najotkačenijeg češkog crtanog pivoljupca Rude Pivrnca, a početkom godine promoviran je novi dizajn etiketa Postřižinskog piva iz pivovare Nymburk, na kojima je sada slika glasovitog pisca Bohumila Hrabala, autora romana Postřižiny (Postrig), po kojem je slavni Jiři Menzel snimio istoimeni film koji je kod nas prikazivan pod nazivom Striženo-košeno.
Predstavljanje novih etiketa pivskog asortimana iz Nymburka i češki je šaljivi pivski časopis Pivski glasnik (Pivní kurýr) iskoristio za esej Richarda Crhe kojim odaje počast dvojici literarnih velikana, u kojem uz ostalo kaže: sigurno je da među piscima nemamo većih velikana, kod kojih je ljubav prema pivu tako očito izlazila na površinu, kako u njihovim djelima, tako i u samom životu. Društveni život i posjećivanje gostionica karakteristično je za obojicu, ali činili su to na različite načine. Hrabal je imao nekoliko mjesta na kojima se sastajao s društvom i ljudovao, a među njima je i praška gostionica Kod zlatnog tigra, u kojoj se utorkom sastajalo Hrabalovo društvo, koje je – baš kao i ono hrvatsko u Splitu – prozvano utorkašima. Hašek, nasuprot tome nije imao stalna mjesta, nego je obilazio sve birtije redom, i to ne samo u Pragu, i ne samo u Češkoj, nego u cijeloj Europi, a znalo se desiti da nije mogao platiti ceh u birtiji, pa je na licu mjesta napisao feljton ili priču, poslao je po glasonoši u redakciju i čekao da mu ovaj donese forintu, kako bi mogao podmiriti dug.
Našlo bi se ovoj dvojici još dosta sličnosti. Primjerice, obojica imaju obiman opus sjajnih djela, ali su žrtve vlastite slave, odnosno – većina onoga što su napisali ostalo je u sjeni remek djela koja su ih učinila planetarno popularnima. Hašek je zahvaljujući vojaku Švejku postao opće mjesto svjetske književnosti, a Hrabal je svjetsku slavu stekao kao autor Strogo kontroliranih vlakova, po kojima je Menzel snimio film koji je nagrađen oskarom. Zanimljivo je i to, da mlađe generacije, koje se baš ne hvataju za knjigu, obojicu poznaju baš preko filmova koji su snimljeni po njihovim knjigama, kao što su Pokorno javljam i Dobri vojak Švejk, odnosno Striženo-košeno, Svečanost visibaba ili Strogo kontrolirani vlakovi. Kako primjećuje R. Crha, to je velika šteta, jer Hašek je objavio nebrojeno zbirki priča i feljtona, a raspon Hrabalove proze također se ne svodi samo na Pepina i Francina.
Jaroslav Hašek rođen je 1883. godine u Pragu, a umro u 40. godini u Lipnici nad Sazavom. Pisao je humoristične i satirične pripovijetke, anegdote i skečeve, a crtao je i karikature, no svjetsku slavu stekao je sa Švejkom. Djelo je zamišljeno u 12 knjiga, ali je Hašek uspio napisati tek četiri, a i tu četvrtu dovršio je njegov prijatelj Karel Vaněk i objavio poslije Hašekove smrti. Kreirajući lik Švejka, stvorio je Hašek portret malog čovjeka zahvaćena vihorom rata velikih sila, koji ironijom, satirom i humorom – koji je kasnije prozvan švejkovskim – otkriva sve negativnosti društva i besmisao rata. Švejk je jedan od najpoznatijih likova svjetske književnosti 20. stoljeća i nezaobilazno mjesto češke literature. Put kojim prolazi Švejk, prošao je Hašek i osobno, uglavnom pješke, korak po korak, što će reći – od birtije do birtije. Već s prvog posla brzo je izbačen zbog opijanja, nastavljajući tako obiteljsku tradiciju, jer i otac mu je umro od alkohola. Bio je u pravom smislu te riječi boem, a uz to i uvjereni anarhist. U svojim djelima neumoljivo ciničan, ironičan, sarkastičan. Ništa mu, kažu, nije bilo sveto. No, kako je zbog svojih anarhističkih ideja odležao i u zatvoru, kasnije je promijenio politički nazor, osnovao Stranku umjerenog napretka u granicama zakona, s kojom se okušao na izborima, pokušao je voditi i obiteljski život, oženio se i dobio sina, ali ništa od toga nije mu išlo, pa se vratio boemskom životu, pivnicama i pijančevanju, pa i sukobima sa zakonom i povremenim obračunima s policijom. Iako je svjetsku slavu stekao ciklusom romana, zapravo se cijeli život izdržavao pišući kratke priče, humoreske, anegdote.
Bohumil Hrabal uz pivo je bio vezan na posve drugačiji način. On je odrastao u krugu pivovare u Nymburku, gdje mu je otac bio upravnikom. Živio je s pivarima i na licu mjesta upoznavao čaroliju nastajanja zlatnog soka. Zato je on za njega bio puno više od pukog goriva za pokretanje mašte. U Nymburku je Hrabal živio od 1919. do 1947. godine i mjestu svoga djetinjstva i mladosti dostojno se odužio romanom Postřižiny, po kojem je snimljen znameniti istoimeni film. Zanimljivo je da je većina od 35 Hrabalovih književnih djela prevedena na čak 27 jezika, a većina je i prenesena na filmsko platno. Režirao ih je odreda Jiři Menzel – od prvog, Strogo kontrolirani vlakovi, pa do posljednjeg – Dvorio sam engleskoga kralja. Postřižiny (Postrig, odnosno Striženo-košeno) proslavili su i pivovaru Nymburk, pa je ona svoje pivo prozvala Postřižinské pivo, a sada je i na etikete svih svojih proizvoda stavila fotografije Bohumila Hrabala. Napokon, u pivovari je postavljena i spomen ploča, iako je Hrabal izričito rekao da nikakvu ploču ne želi, a ako mora dobiti ploču, onda hoće da ona bude na onoj visini na kojoj pišaju psi.
Još je jedna češka pivovara profitirala na Hrabalovom i Menzelovom filmu Postřižiny i image gradi na tom brandu. To je pivovara Dalešice, u južnoj Češkoj, kod Třebiča, u kojoj je 1980. godine sniman film. U to vrijeme ta je pivovara, koja ima 350 godina dugu tradiciju, bila zatvorena, a ponovo je osposobljena za proizvodnju tek dva desetljeća kasnije – 2002. i od tada se predstavlja kao mjesto snimanja znamenitog filma. U Dalešicama sada organiziraju i Postřižinské svečanosti u čast toga događaja. Na snimanju toga, pa i drugih filmova po Hrabalovim tekstovima, u kojima je on aktivno sudjelovao, često je dolazilo do žestokih svađa zbog piva. Menzel, naime, uopće ne pije pivo, a Hrabal mu je očito i žustro zamjerao.
Iako su dakle, dva velikana češkog i svjetskog humora živjela u različito vrijeme – kada je Hašek umro, Hrabal je tek krenuo u školu, a njihova ljubav prema pivu manifestirala se na različite načine, veže ih još jedna zajednička osobina – inspiraciju su crpili iz razgovora s prijateljima, poznanicima i slučajnim gostima pivnica i krčmi. Ti susreti, razgovori, šale i podvale u kojima su sudjelovali, značajno su poticali njihov spisateljski žar.
Naše web stranice koriste kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža.
Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje.
