Generacijama su kavane, krčme, gostionice i slični lokali važan dio društvenog i svakodnevnog života Zagreba, a kako je to izgledalo možete vidjeti na zanimljivoj izložbi. Naime, već gotovo dva mjeseca u Muzeju grada Zagreba u Opatičkoj ulici može se pogledati izložba Gutljaj prošlosti – stare zagrebačke kavane, krčme i gostionice. Izložba je dostupna uvidu javnosti još gotovo dva mjeseca, do 15. ožujka, pa dakle ima dovoljno vremena da se pogledate, a iznjedrila je još jedan atraktivan projekt – vođena razgledanja pod nazivom Duh starih zagrebačkih kavana, krčmi i gostionica
Sam Muzej o izložbi Gutljaj prošlosti – stare zagrebačke kavane, krčme i gostionice, kaže:
Mjesto: Muzej grada Zagreba
Trajanje izložbe: 28. studenoga 2025. – 15. ožujka 2026.
Autori koncepcije i scenarija izložbe: Kristian Strukić, Tanja Kocković Zaborski i Tomislav Anić
Oblikovanje izložbe: Nikolina Jelavić Mitrović
Vizualni identitet izložbe: Igor Kuduz – KB5
Uz ravnateljicu MGZ-a, dr. sc. Aleksandru Berberih Slana, na otvorenju su govorili autori izložbe; Kristian Strukić (muzejski savjetnik, Muzej grada Zagreba), dr. sc. Tanja Kocković Zaborski (muzejska savjetnica, Etnografski muzej) i dr. sc. Tomislav Anić (Odsjek za povijest, Hrvatsko katoličko sveučilište), a izložbu je otvorio gospodin Zlatko Puntijar, iz poznate zagrebačke obitelji Putijar koja se ugostiteljstvom bavi još od 19. stoljeća.
Ovim projektom skrećemo pozornost na važnost neuobičajenih mjesta za istraživanje zagrebačke povijesti.
Generacijama su kavane, krčme, gostionice i slični lokali važan dio društvenog i svakodnevnog života Zagreba. Riječ je o mjestima gdje se ljudi okupljaju i povezuju, razmjenjuju ideje, zabavljaju se i druže, gdje se raspravlja o svakodnevnim radostima i problemima. Proučavajući ih suptilno smo ušli u povijest svakodnevice Zagreba.
U sklopu izložbe bavimo se spomenutim lokalima od 1887., kada se donosi Statut za ugostiteljske objekte, pa do početka Drugog svjetskog rata 1939. godine.
Osnovne teme koje obrađujemo na izložbi Gutljaj prošlosti govore o razvoju i smještaju lokala unutar tadašnjeg zagrebačkog područja te predstavljamo pojedine kavane, krčme, gostionice i druge ugostiteljske objekte. U zasebnim temama obrađujemo ponudu hrane i pića u lokalima, a također se posvećujemo osoblju. Osim toga donosimo i teme Lica alkoholizma te Druženje i slobodno vrijeme. Završni, interaktivni dio izložbe poveznica je sa suvremenim razdobljem.
Zahvaljujemo partnerima izložbe: Kući Puntijar, Etnografskom muzeju u Zagrebu, Hrvatskom državnom arhivu, Croatia filmu i Rekviziteri d.o.o.
Zahvaljujemo i sponzorima izložbe: Badel 1862 (Antique Pelinkovac), Radenska, Studena, a posebno Zagrebačkoj pivovari (Žuja je zakon!).
Tako izložbu sažima Muzej grada Zagreba, koji je uz izložbu osmislio i vođenu turu gradom pod nazivom Duh starih zagrebačkih kavana, krčmi i gostionica.
„Evo što kaže Statut iz 1887. o veličini prostora i radnom vremenu kavana, gostionica i pivnica,“ bilježe Novosti u članku Branimire Lazarin Birtija, i kuća i poso: „Kavana je prostor od minimalno 60 četvornih metara sa stropom visokim najmanje četiri metra. Može biti smještena u prizemlju ili prvom katu zgrade, mora imati “bilijar”, i smije biti otvorena do 1 sat iza ponoći. Gostionice i pivnice podrazumijevaju prostor sa sobama “ne manjim od 30 četvornih metara i stropom od najmanje tri metra visine”.
Smještene u prizemlju ili prvom katu zgrade, gostionice i pivnice mogle su biti otvorene od pet sati ujutro do jedan sat poslije ponoći: iako je od 1903. na snagu stupio novi propis po kojemu se “svi ugostiteljski objekti moraju zatvarati u 23 sata”. Dakle, dalekosežan propis.“
Alen Mikec u članku Krčmarski Zagreb na portalu H-alter piše: Sadržajno izložba prati Zagreb od početaka industrijalizacije krajem 19. stoljeća, vremenu u kojem se grad rapidno širi površinom i brojem stanovnika, do pred početak Drugog svjetskog rata u Europi, kad mu je stanovništvo utrostručeno. Posjetitelj bi se mogao i pukim pogledom na popis od tridesetak kavana ili pedeset gostionica u promatranih šezdesetak godina zagrebačke povijesti, zamisliti nad činjenicom da su sve odreda smještene u ono što danas percipiramo više ili manje užim centrom grada. Zagreb se nastavio rapidno širiti i u idućih osamdesetak godina do tada neslućenih razmjera. A ne gine mu možda takva sudbina niti u budućnosti.
Tematsku srž izložbe čini nazivom sugerirana podjela na kavane, krčme i gostionice. Iako, kavane, kako pišu autori, predstavljaju mjesta u kojima su Zagrepčani „svih slojeva“, mogli „za jedan do dva groša popiti crnu ili bijelu kavu“, radilo se o reprezentativnim prostorima u centru grada, na čijim su arhitektonskim rješenjima i interijerima radili velikani čija se djela obično smatraju pravim umjetničkim djelima. Dok kavane podrazumijevaju viši stupanj uglađenosti no ostale dvije vrste lokala, krčme su, primjerice, neuglednija mjesta gurana ka onodobnoj periferiji, iz čijih su alkoholnih ponuda, pišu autori, znala ciljano izostajati žestoka pića.
Alkoholizam je, iako ne isključivo, i u davna vremena bio boljka uglavnom zagrebačke sirotinje, pa tako u jednom od segmenata izložbe autori navode da je 1912. na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije bilo 50 000 alkoholičara. Djelovanjem Andrije Štampara, Higijenskog zavoda u Zagrebu i Škole narodnog zdravlja, fokus se s moraliziranja prebacuje na edukaciju, jednu od ključnih alata socijalne medicine. Osim kratkim natpisom, izložba ne opisuje detaljno socijalne rezultate institucionaliziranja problema alkoholizma među najsiromašnijima. Cijela priča o ovoj problematici ostaje na izdvojenom dijelu, usko vezanim uz priče iz „crne kronike“, gdje spominju nelegalne točionice, krijumčarenje, zamračivanje poreza i nelegalnu prostituciju za koju su djevojke, piše, morale odvajati i naknadu vlasnicima lokala.
Nešto zanimljivije nam je, pak, bilo pogledati cjenike lokala u doba međuraća. Autori pišu: „Početkom 20. stoljeća državni činovnici ili bankari bili su rijetki gosti zagrebačkih gostionica. Obrtnici ili industrijski radnici prehranjuju se u to vrijeme isključivo kod kuće. Cijene u zagrebačkim lokalima između dvaju svjetskih ratova bile su plod samovolje vlasnika, što je ovisilo isključivo o sreći gosta hoće li za određeno jelo ili piće platiti više ili manje.“
U popratnim tekstovima navode i to da je čovjek „s prosječnom plaćom“ mogao „nekoliko puta mjesečno priuštiti obrok u gostionicama“, dok su za vrijeme kratkotrajne ekonomske situacije krajem dvadesetih i „ljudi plićeg džepa mogli“ izdvojiti pokoji dinar u narodnim kuhinjama ili krčmama. „Nekvalificirani i polukvalificirani radnici, s obzirom na skupoću i inflaciju, bili su 1939. na rubu gladovanja“, pišu autori.
U ovome segmentu tako saznajemo da je 1930. radnik u industriji s prosječnom plaćom od 951,26 dinara u restauraciji Stari Puntijar mogao priuštiti ukupno 35 ručaka, a činovnik u industriji s više nego duplim mjesečnim primanjima čak 80. Činovnik u trgovini je, pak, bio negdje između prethodna dva, a dok su činovnici u bankama i državni činovnici mogli preko stotinu. Samo četiri godine kasnije platežna moć industrijskog radnika opada za desetak ručaka. Tih je godina taj ručak podrazumijevao juhu, bečki odrezak ili pečeno pile, restani krumpir, salatu, kompot i čašu piva.
