Ovako je bilo.
Druge polovine osamdesetih „Kocka“ je bila pozvana da „uveliča“ neki značajniji jubilej „Zdenke“ u Velikim Zdencima. Bila je upriličena i zabava i lokalni je bend vrtio popularne šlagere toga vremena.
Mi smo otvorili taj program, kako je to već išlo, ispričavanjem publici kako ansambl još nije stigao jer se nešto ispriječilo, a i sa scenografijom je bilo zapelo.
Početak je to predstave koju smo već ranije provjerili i koja bi uvijek „upalila“.
U publici su bili gotovo svi vodeći ljudi kombinata uz mnogobrojnu rodbinu, simpatizere i znatiželjnike.
Izvinjavamo se publici – tako je počinjalo – što nismo mogli, unatoč trudu i želji, dovesti kompletnu ekipu i postaviti uobičajenu scenografiju. Pokušali smo jednom od vaših direktora (koji je, naravno, bio prisutan) objasniti da je to jako važno, a on je sam hladno odmahnuo rukom i rekao – ma tko ih jebe.
U umjetničkoj pauzi koja je uslijedila publika se uskomešala, a prozvani direktor dobrano zacrvenio i počeo okolnim stolovima objašnjavati i pravdati se da niti je to rekao, a još manje mislio na radnike, samoupravljače.
Javno izgovorena riječ opet je izazvala sumnju.
Kad smo ga pitali, na koga je mislio, nastavili mi svoje, samo je odmahnuo rukom – pa na te stupove, igrajte bez stupova!
Poslije je naravno utrčala cijela ekipa i vodvilj se razigrao.
Sličnu smo stvar ponovili u Pakracu predratne godine, kada je u publici bilo partijsko ili kakvo već rukovodstvo nekoliko susjednih općina, drugi uglednici i opet oni znatiželjnici.
Tada je tema bila Brecht i „Pošto željezo...“
Poslije laganog uvoda počeli smo skandirati, pa salutirati uz ritam koračnice i rukom savijenom u laktu „ Wie viel kostet das eisen, eisen?“
Nakon čega smo pozvali svekoliku publiku da nogama udara ritam i „maršira s nama“, što su i učinili.
Grupna psihoza, htio sam poručiti, je vrag.
A to jer upravo ovo što nam se danas dešava.
Pa mi sve to pomalo liči na globali socijalni eksperiment.
Kada kontrolna grupa stoji na zelenom, pa krene na crveno.
A mi je bespogovorno slijedimo. I marširamo.
A pošto je željezo, bumo vidli.