Grad i pivovara vole se javno

Provodeći tjedan u Beču na svakom koraku sam nailazio na sjajne gostioničarske pivovare i male craft pivovare, kao i na mnoštvo pivnica, kafića i barova s odličnim izborom piva. Ali također i na mnoge dokaze o tome kako ljudi toga grada vole svoju jedinu veliku industrijsku pivovaru Ottakringer Braurei, i kako ona voli njih.

 U gradu upravo traju dvije velike, dvomjesečne,  priredbe, koje to zorno potvrđuju: Film festival na platou ispred gradske vijećnice i Bier-Fest u samoj pivovari na trgu Ottakringer u istoimenoj gradskoj četvrti. Na obadva mjesta u razdraganom metežu velikog mnoštva pio sam čitav niz vrlo finih ukusnih piva i zaključio da je priča o ovoj pivovari zaslužila da bude ispričana. Pa, evo je:

Pivovaru Ottakringer utemeljio je mlinar Heinrich Plank 1837. godine pod imenom Planksche Brauerei nakon što mu je tadašnje vlastelinstvo Klosterneuburg udijelilo pravo varenja. Godine 1850. pivovaru su preuzeli dotadašnji zakupnici Ignaz i Jakob Kuffner (kao uspoutnu zanimljivost spominjem i podatak da donedavni vlasnici daruvarske pivov are n ose istgo prezime – Kufner). Oni su proširili posao i u deset godina proizvodnju gotovo učetverostručili s 18 na 64 tisuće hektolitara. Slično drugim industrijalcima iz ekonomskog pokreta druge polovice 19. stoljeća, poznatog kao Gründerzeit, Kuffneri su također djelovali kao sponzori svoje zajednice. Novi podrum za vrenje i veća skladišta pušteni su u rad 1857. godine a godine 1878. car je Ignaza Kuffnera uzdigao u plemstvo.

Godine 1938., kada je Austrija pripojena njemačkom Reichu, Moriz Kuffner, tada 85-godišnjak (plemićki simbol “von” izgubio je 1919.), bio je prisiljen prodati posao zbog židovskog podrijetla. Prodao ga je za 14 milijuna šilinga (oko 36 milijuna današnjih eura) Gustavu Harmeru, proizvođaču alkoholnih pića iz Spillerna blizu Stockeraua. Taj je, pak, iz posla bio izbačen na dvije godine nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1949. i 1950. nasljednike Moriza Kuffnera, koji je 1939. umro u progonstvu u Zürichu, namirila je obitelj Harmer s oko jedanaest milijuna šilinga.

Nakon završetka rata, pivovarom je privremeno upravljala sovjetska okupacijska vlast prije nego što je obitelj Harmer uspjela dokazati da ju je legitimno stekla. Od 1955. do 1962. proizvodnja piva porasla je sa 125.000 na 236.000 hektolitara.

Pivovara je 1977. godine dala značajan doprinos razbijanju pivskog kartela osnovanog 1907. kao Udruga za zaštitu alpskih pivovara, koji je vrlo strogo regulirao koja pivovara smije opskrbljivati ​​koje područje. Od tada svaki ugostitelj može birati za kojeg će se dobavljača piva odlučiti, bez obzira gdje se nalazi.

Godine 1986. Ottakringer Brauerei AG izašao je na burzu i kupio pivovaru Kapsreiter u Schärdingu a tri godine kasnije predstavio je novu zelenu bocu s ramenom (longneck). Godine 1991. na tržište je izašlo bezalkoholno pivo Null Komma Josef (ime potiče od izričaja u dijalektu istočne Austrije koji označava apsolutno ništa). To je pivo brzo preuzelo primat u svom segmentu, koji drži i danas. Slijedila su još neka preuzimanja (Grieskirchner Bier, Innstradtz Passau – koja je nedavno zatvorena, te Pécsi Sörfőzde Zrt u Pečuhu, koja je kasnije opet prodana Mađarima) a neko vrijeme dio udjela u pivovari imao je Heineken, no taj udio otkupljen nazad pa je Ottakringer sada u potpunom austrijskom vlasništvu.

I kao takav i danas, baš kao i za Gründerzeit u 19. stoljeću, sponzorski prati lokalnu zajednicu, pa je od 1994. do 2020. bio sponzor nogometnog kluba Rapid, danas prati hokejaše Vienna Capitals, a 2008. godine je Ottakringer bio neslužbeno navijačko pivo europskog nogometnog prvenstva, zasjenivši i naljutivši velikog danskog Carlsberga, koji je kao partner UEFE imao monopol na točenje piva u fan zonama. Tako je sada Ottakringer u sjeni tornjeva Rathausa, spektakularnog neogotičkog zdanja majstora Friedricha von Schmidta cijeli jedan ugao golemog festivalskog prostora na Film Festivalu 2023 obojao u zeleno i žuto i na četvrt stotine pipa točio doslovce sve što inače nudi u svom poširokom portfoliju – niz klasičnih uvaraka (lager, Helles, bečki lager, pils...), liniju nefiltriranih piva (Naturtrüb, zwickl), specijaliteta (Gold Fassl, rezano...), pa par pšeničnih, onda bezalkoholna (legendarni Null Komma Josef) i seriju radlera, a posebno mjesto u ponudi drži izbor iz craft linije, koju Ottakringer pravi u minipivovari BrauWerk, uređenoj u krugu same pivovare (Sunbeam Blonde, Big Easy Session IPA, Black & Proud porter...).

Festivalski prostor na kojem je uz ogromni Ottakringer šank još dvadesetak štandova s brozom hranom, a na većini još po jedan točionika s bečkim pivom kuće, cijeli dan kipi životom uz koji se čuje diskretna glazba s razglasa, a uvečer su na pregolemom platnu projekcije, i to uglavnom snimaka koncerata – od rocka, popa i jazza do klasike, te tu i tamo pokoji dokumentarni i kratki film.

A onu Ottakringerovu craft pivovaru BrauWerk temeljito sam proučio na licu mjesta. Od 29. lipnja, pa sve do 1. rujna u tvorničkom krugu, a svakog utorka na programu je vođeno razgledanje pogona BrauWerk uz degustaciju piva – iz dana u dan program nudi razgledanje pivovare, pivsku jogu, živu glazbu i pub kviz, a srijedom se može svatko od posjetitelja popeti na pozornicu i pokazati svoju vještinu pjevanja uz pratnju orkestra (Bierkistlsingen).

Svakog dana od četiri poslijepodne do ponoći vrvi mnoštvom svijeta u dvorištu pivovare, pod monumentalnim pivovarskim dimnjakom visokim  41,5 metra, čiji limeni poklopac lokalci zovu „bečka žaba“ i „vitez iz Ottakringa“ a koji od osamdesetih godina nije u funkciji proizvodnje piva, ali je kao dominanta toga dijela grada veoma važna arhitektonska znamenitost. Uz čavrljanje s čašom ukusnog piva u ruci i uz slasne zalogaje s brojnih štandova s bogatom ponudom hrane mnoštvo provodi ugodno poslijepodne i večer, a na odlasku mnogi u pivovarskom dućanu kupe lijep suvenir. U međuvremenu si svoje pivo mogu natočiti i sami, jer je u jednom kutku instaliran samoposlužni  šankomat.

Ili mogu stati u podugačak red pred štandom BrauWerk craft pivovare i dok čeja smišljati što će probati, ili kojim redom – hoće li High Fine pale ale, Native Tongue new style lager, Big easy session IPU, Red impact flaners red, ili – kao ja – sezonski specijal Pink a Gold Uhundler pale ale za početak, pa onda udri po porteru...

Vesela ekipa bradatih pivara svaki je spojeni keg označavala zvonjavom povelikog zvona koje visi iznad njihovih glava, a interes za sve naslove iz bogate ponude bio je takav da se zvono oglašavalo gotovo neprestance, na što bi gomila odgovarala burnim aplauzom.

I tako se taj ugodni i lijeni huk sastavljen od žamora svjetine, zveketa čaša, cinkanja zvona, pljeskanja ruku i žubora točenog piva, vesele svirke i razdragane pjesme širio širokom ulicom Ottakringer Straße, koju u multikulturnom Beču zovu Balkanstraßse ili „balkanska milja“ i koju, kako kaže virtualna enciklopedija, karakterizira „visoka koncentracija jugoslavenskih kafića, restorana i noćnih klubova. Kad bi mogao doprijeti i dalje, pa i posve izvan 16. okruga (Bezirka) u kojem se nalazi pivovara, žamor bi mogao zapljusnuti još sijaset ex-yu lokala, jer doslovce nema kutka austrijske prijestolnice u kojem se ne nalazi pokoji i nema pedlja trotoara na kojem se sa svakim drugim slučajnom prolaznikom ne možete dogovoriti na nekom od naših jezika.

Iako vam za sporazumijevanje inače nije potrebno puno – Ein Bier, bitte, Wiener Lager, Zwickl, Dunkles, Helles, i to je to. Naravno, dobro je znati i Prost!