Točiš li?
Točim.
Toliko i toliko kazne.
Tako je, kratko i jasno, izgledao razgovor koji je moj brat puno puta vodio s tržišnim inspektorom u vrijeme dok je šefovao seoskim dućanom u radničkom naselju usred spačvanskog šumskog bazena. Inspektor ga obično ne bi zatekao u prekršaju, jer je dolazio prijepodne, a „točionica“ je naveliko radila po završetku radnog vremena, kako šumarijskih šljakera, tako i onih pružnih, ali naprosto se znalo da toči, a kako to nije dozvoljeno, plaćao je kazne. Paušalno. A nije mogao ne točiti. U selu nije bilo gostionice, a uskratiti čašicu umornim fizikanerima naprosto nije opcija, tu se čovjek nije mogao držati zakona kao pijan plota.
I danas ima puno sela, dapače svakim danom sve više, koja nemaju birtiju i ispijanje piva pred dućanom, na klupici, na zidiću, na stojećke, uz veseli žamor i dugački red traktora parkiranih uzduž ceste, karakteristična je slika ruralne sredine. Bilo je puno pokušaja da se takvoj praksi stane na kraj, bilo je zabrana, kažnjavanja, testiranja na alkohol i svega, ali ne vrijedi, običaj se još drži, uporno i žilavo.
I dobro je da se drži, bez obzira na to što je logičan i dobar paragraf o nedopuštenom točenju alkohola u trgovini, pa bi ga još trebalo i podupirati, možda čak i zaštiti kao nematerijalno narodno dobro. Ta klupica pred dućanom nije naime (samo) puko mjesto ispijanja piva i prostor lokanja, ona je posvemašnja zamjena za gostionicu koje nema, za krčmu kao mjesto okupljanja, druženja, socijalnog kontakta, društvenog saobraćaja, razmjene informacija, debata o smjenama ministara, bistrenja visoke politike i usijavanja niskih strasti.
Nekada su, sjetit će se toga oni malo stariji, gostionice znale imati dvije cijene piva – jednu za goste lokala, a drugu, nešto nižu, za one koji pivo nose kući, štono bi se reklo – za van. To za van često nije značilo da se nosi doma, nego se popije u društvu koje sjedi eno tamo pod onim starim orahom. Bilo je i takvih koji su kupili pivo u dućanu, gdje je osjetno jeftinije nego u birtiji, pa došli u gostionicu zamijeniti ga za hladno. Birtaši to, naravno, nisu voljeli, ali kako ćeš to odbiti u selu gdje su ti svi ili susjedi ili rođaci?
No, vrlo brzo su se trgovci dosjetili da će hlađenjem piva, koje su onda mogli prodati i po nešto većoj cijeni, povećati promet i ujedno mjesnoj gostionici oduzeti dio kolača.
Lokalne novine zabilježile su takvu praksu i prije gotovo šest desetljeća. Evo kako je izgledala ilegalna gostionica pod lipom prema opisu s požutjelih stranica daruvarskog Vjesnika komuna iz 1964. godine:
„Kada je mušterija kupila bocu piva za 85 dinara u uljaničkoj prodavaonici izašla je napolje i pred vratima prodavaonice odčepila bocu pomoću tri čavla koja su pribijena na lipu. Onako s nogu iskapljena je sadržina boce. Zbog toga je pod tom lipom bilo stalno dosta ljudi koji su u razgovoru tažili žeđ pivom, jer su ga vješti trgovci dobro hladili u frižideru.
Stotinjak metara podalje stajao je na vratima gostionice ugostitelj, takoreći bez posla, najvjerojatnije negodujući zbog polulegalne gostionice pod lipom. Tako je nastao nečujni i tihi rat između trgovaca i ugostitelja. Pravna strana je bila zadovoljena, doduše – pivo se nije pilo u krugu trgovačke radnje nego vani na otvorenom prostoru. Za to nema odgovornosti.
Potrošači su našli bolju računicu kupujući pivo u trgovini, jer je za 35 dinara jeftinije nego u gostionici. Tako je izgledalo da svi imaju pravo, ali i krivo u tumačenju te odredbe da se pivo ne smije piti pod krovom trgovine. Ovih dana je trgovcima stavljeno do znanja da se moraju striktno pridržavati odredbe i prodati pivo samo onom potrošaču koji će ga odnijeti kući. No, da li je i tu puno rješenje. Hoće li stotinu metara dalje netko zabiti čavle na neku drugu lipu u namjeri da izigra ovaj propis?“
Foto Predrag Uskoković