Pivnica.net
Banner

Pivo u stihu i prozi

Gospodin Ryšánek i gospodin Schlegl

Jan Neruda   |   30.07.2014.     3579

Gospodin Ryšánek i gospodin Schlegl

Sjećam se s uživanjem onih ponosnih časova koje sam među njima proveo, onog čuvstva samostalnosti, muževnosti, pa i veličine, kad sam, postavši slušač visokih škola, prvi put i bez bojazni pred profesorima ušao k „Štajnicovima", među ona uzvišena bića.

Nisu se mnogo na mene obazirali. Da pravo kažem, gotovo ništa. Samo jednom se u toku nekoliko tjedana dogodilo da mi je gospodin štabni liječnik. idući već mimo mojeg stolića kući, rekao: „Da, da mladiću, pivo danas ne vrijedi ništa, neka oni ondje govore šta hoće!" i pri tom prezirno kimnuo glavom natrag prema onima s kojima je upravo sjedio. Pravi Brut! Usuđujem se tvrditi da bi valjda i samom Cezaru mogao dobaciti  u oice uvredu da se ne razumije u pivo.

Ali zato sam se ja obazirao na njih. Nisam od njih mnogo toga čuo, ali mnogo sam ih promatrao. Smatram se samo blijedom kopijom tih bića, ali što god je na meni uzvišeno, to imam od njih. No više od sviju, ostat će mi nezaboravna va čovjeka, oni su se urezali u srce mojega srca. Gospodin Ryšánek i gospodin Schlegl.

Ova dvojica su se mrzili. -Ali opet moram moliti za oproštenje, ja ću radije o njima početi drugačije.

Kad se uđe k „Štajnicovima" iz Mostecke ulice, u prednjoj prostoriji, gdje stoje biljari, nalaze se nadesno tri prozora, koja gledaju na Lazenjsku ulicu. U izdupku svakog ovoga prozora stoji mali stolić i uza nj klupica u obliku potkove; ovdje ima uvijek mjesta za tri čovjeka, za jednoga okrenuta leđima prema prozoru, a druga dvojica sjede sučelice na krajevima potkove, ili, ako bi se ovoj dvojici prohtjelo da također sjede okrenuti leđima prema prozoru, onda oni sjede okrenuti licem prema biljaru i zabavljaju se gledajući igru.

U trećem prozoru od ulaza nadesno sjedjeli su općenito poštovani građani gospodin Ryšánek  i gospodin Schlegl svake večeri od šest do osam. Njihovo mjesto bilo je za njih uvijek prazno; a da bi se možda tko drugi usudio sjesti na mjesto na koje je netko navikao, to je uopće pripadalo među stvari koje bi čestit i ćudoredan Malostranjanin odlučno odbio od sebe kao pravu nemogućnost, jer - no, jer se to nije dalo ni pomisliti. Mjesto baš kod prozora ostajalo je uvijek prazno, gospodin  Schlegl je sjedio na kraju potkovice, koji je bliže ulazu, a gospodin Ryšánek na suprotnom kraju, lakat udaljeni jedan od drugoga. obojica su uvijek sjedjela okrenuta od okna, pa prema tome napola okrenuta i od stolića i jedan od drugoga, te su gledali na biljar; k stoliću bi se okrenuli samo onda kad su htjeli malo popiti ili napuniti lulu. Već jedanaest godina sjedali su tako svaki dan za ovaj stol. I u ovih jedanaest godina nisu jedan s drugim progovorili ni riječi, čak nije jedan drugoga ni primijetio.

Na Maloj Strani bila je poznata ljuta mržnja, koju su osjećali jedan prema drugome. Njihovo neprijateljstvo bilo je staro i nepomirljivo. A bio je poznat i uzrok. Prastari začetnik svega zla, žena. Bili su zaljubljeni u istu djevojku. Najprije je bila naklonjena gospodinu Ryšáneku, koji je već dulje bio samostalan trgovac, a zatim se iznenadno predomislila i odjednom prebacila u zagrljaj gospodina Schlegla. Možda zato što je gospodin Schlegl bio gotovo deset godina mlađi.

Da li je gospođa Schleglová bila takva naročita ljepotica sa bi to moglo opravdati trajnu bol gospodina Ry3áneka i njegovo poznije vječito momaštvo, to ne znam. Već se odavno preselila u vječnost, umrla je odmah pri prvom porodu, ostavivši za sobom kćerku. Možda je ova bila njezina slika i prilika. U vrijeme o kojem govorim gospođica Schleglová je imala oko dvadeset i dvije godine. Poznavao sam je, dolazila je često u posjete kapetanovoj Poldýnki, jedan kat nad nama, onoj Poldýnki koja se na ulici pri svakom dvadesetom koraku spoticala. Govorili su da je gospođica Schleglová ljepotica. Možda, ali samo za arhitekta. Sve na svojemu pravom mjestu, sve u najpravilnijim odnosima, i kod svega je čovjek uvijek znao zašto. Ali za koga drugoga osim arhitekta - očajna. Njezino lice je bilo  nepomično kao fasada na palači. Oko joj je bilo bezizražajno blistavo kao upravo opran prozor. Njezina usta, uostalom lijepa kao mala arabeska, otvarala su se polagano, pa su ili ostajala širom otvorena ili su se isto tako polagano zatvarala. Uz to put kao da joj je upravo maločas svježe obijeljena. Možda sad, ako živi, nije više tako krasna, nego je ljepša: slične zgrade su ljepše kad ih vrijeme nagrize.

Žalim čitaoca što mu ne mogu ispričati kako su gospodin Ryšánek i gospodin Schlegl dospjeli zajedno do svog stolića u trećem prozoru. To je skrivio neki prokleti slučaj, koji je htio starcima ogorčati svaki dan. Kad ih je taj nepoznati slučaj posjeo onamo, zadržao ih je prvi put na mjestu njihov muževni ponos. Drugi put su sjeli za stol valjda iz prkosa. A poslije su sjedali da dokažu svoju neslomljivost i da se ne bi krivo tumačilo. A sad je već davno kod „Štajnicovih" priznavao svatko da je to za njih obojicu pitanje muževne časti i da ne može popustiti ni jedan ni drugi.

Dolazili bi oko šest sati, jedan danas minutu ranije, a drugi sutra. Pozdravili bi uljudno na sve strane i svakoga, samo jedan drugog ne. Konobar bi im preuzeo ljeti šešir i palicu, a zmi šubaru i kaput, pa bi to objesio na vješalicu iza njihova mjesta. Tada bi se posluženi gospodin zanjihao gornjim dijelom tijela kao golub - stari ljudi to obično rade, kada sjedaju - pa bi se jednom rukom podupro o svoj ugao stola (gospodin Ryšánek dakle lijevom rukom, a gospodin Schlegl desnom) i polagano sjeo, okrenut leđima prema prozoru, a licem prema biljaru. Kad bi došao debeli gostioničar, koji se stalno smješkao i ćeretao nešto, da uljudno ponudi prvi šmrk burmuta, morao bi kod svakoga ponovno pokucati na burmuticu i ponovno primijetiti da je danas napolju krasno. Inače ne bi više onaj drugi uzeo burmuticu, i riječi bi prečuo. Nikada nije nikome pošlo za rukom da razgovara s obojicom u isti mah. Nikada nije jedan drugoga ni pogledao, ni na trenutak, ono lice za stolićem za njega nije uopće postojalo.

Konobar bi postavio pred njih po čašu piva. Poslije kratkog vremena - ali nikad ne u isti mah, jer su se dakako promatrali unatoč svoj nehajnosti - okrenuli bi se k stoliću, izvadili bi iz džepa na psima veliku, srebrom okovanu lulu, iz skuta kesicu punu duhana, napunili bi ulu, zapalili i okrenuli se opet od prozora. Tako bi sjedjeli po dva sata, ispili po tri čaše piva, a onda bi ustali, jedan danas minutu ranije, a drugi sutra, turili bi lulu u džep, spremili kesicu, konobar bi ih obukao i obučeni gospodin pozdravljao bi na rastanku sve, samo svoga susjeda ne.

Sjedao sam namjerno za stol postrance kraj peći. Vidio sam ovako gospodinu Ryšáneku i gospodinu Schleglu ravno u lice, pa sam ih mogao udobno i neupadljivo promatrati.

Gospodin Ryšánek je nekoć bio trgovac kanafasom, a gospodin Schlegl trgovac željeznom robom. Sad su već obojica, kao bogati kućevlasnici napustili trgovinu, ali njihova su lica još uvijek podsjećala nekako na prijašnje zanimanje. Lice gospodina Ryšáneka podsjećalo me uvijek na bijelo i crveno prugasti kanafas, dok mi se gospodin Schlegl činio kao zahukani dućanski mužar.

Gospodin Ryšánek je bio veći, mršaviji i, kao što je rečeno, stariji. Nije se već nikako dobro osjećao, bio je često slab, donja čeljust njegovih usta već se protiv njegove volje odjeljivala i visila. Sive oči gledale su kroz stakla, obrubljena crnom kosti. Glavu je pokrivala svijetla vlasulja, a po nepotpuno sijedim obrvama moglo se suditi da je gospodin Ryšánek bio nekoć plavokos. Obrazi su mu upali i blijedi, tako blijedi da se dugi nos zbog toga crvenio gotovo karminskom bojom. Zbog istog je valjda razloga na kraju nosa visila kaplja, suza, koja je bila potekla iz same nutrine. Kao svjestan biograf, moram primijetiti da je gospođi Ryšánek uvijek nastojao obrisati ovu suzu ponešto prekasno, kad je već bila kanula u samilosno krilo.

Gospodin Schlegl bio je zdepast, mislim da je bio bez vrata. Glava mu je bila kao bomba; kosa jako prosjeda, crna; lice modrocrno ondje gdje je bio obrijan, a ružičasto gdje je bio bez brade dio blistava mesa i zatim dio tame, kao tamna Rembrandtova slika.

Istinski sam poštovao ovu dvojicu heroja, čak sam im se i divio. Sjedeći ovdje, iz dana su u dan vodili veliku bitku, okrutnu i neumoljivu. Ratovali su svojim oružjem: otrovnom šutnjom, najtežim prezirom. A bitka je vječno ostajala neodlučna. Tko li će konačno staviti svoju nogu na vrat svladanog suparnika! Gospodin Schlegl je bio fizički jači, sve je na njemu bilo kratko, odsječeno, kad je progovorio, odjeknulo je to kao odbijanje sata s tornja! Gospodin Ryšánek je govorio mekano i polagano, bio je slab, ali je šutio i mrzio isto tako junački.

(Odlomak)

Preveo Ljudevit Jonke

Jan Neruda (1834. - 1891.), znameniti češki pjesnik i novinar devetnaestog stoljeća, član grupe „majovaca" porijeklom iz praške četvrti Mala Strana, gdje je proveo čitav život. Od 1845. godine pohađao je malostransku gimnaziju, a od 1850. Akademsku gimnaziju. Nakon mature neuspješno je pokušao studirati pravo, na kojem je inzistirao njegov otac. Radio je razne činovničke poslove, koji ga nisu zadovoljavali, pa je odlučio s6tudirati filozofiju, opet neuspješno.

Kao novinar počeo je u redakciji Narodný listy, a kasnije u časopisima Obrazy domova (Slike zavičaja) i Čas (Vrijeme). Surađivao je s časopisom Kwěty, a suosnivač je časopisa Lumir. Godine 1871. proglašen je izdajnikom. U to vrijeme više je puta putovao u Njemačku, Francusku, Mađarsku, Italiju, Grčku i Egipat. O tim je putovanjima vodio bilješke, koje predstavljaju zanimljivo svjedočanstvo o životu toga vremena.

Nikad se nije ženio, premda je to vjerojatno nudio svojoj prvoj ljubavi - Anni Holinovoj. Ona je bila njegova životna ljubav, posvetio joj je mnoge svoje pjesme i uglavnom je nazivaju vječnom Nerudinom nevjestom. Druga Nerudina ljubav bila je Karolina Světla, koju je smatrao idealnom ženom, a treća ljubav Terezija Machačkova je - umrla. U poznoj životnoj dobi zaljubio se u izvjesnu Boženu, čije prezime nije poznato, a koja je bila veoma mlada.

Jan Neruda se čitavog života osjećao neshvaćenim, što je utjecalo na njegov odnos prema ljudima. Većinu života proživio je u neimaštini. Bio je začetnik feljtona kao novinarske vrste. Kao novinar bio je omiljen, a njegovi su feljtoni, često potpisivani trokutom, spadali u najčitanije štivo svoga vremena.

Njegovo prozno djelo, uglavnom povezano s Pragom, bilo je cijenjeno još za života, ali kvalitetom nije bilo niti blizu onog poetskog. Pjesme su mu pune sjete i pesimizma, ponekad čak na granici nihilizma. Jezik mu je bogat, koristi arhaizme, zastarjele gramatičke oblike i obrate, često izvrće slijed riječi. Zbog pesimizma njegove pjesme nisu baš najbolje primljene, pa je priznanje došlo tek dvadeset godina nakon Nerudine smrti. Pjesnici i kritičari učinili su nešto prije poetske publike, a čileanski pjesnik Neftalí Ricardo Reyes Basoalto, poznat kao Pablo Neruda, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1971. godine, svoj je pseudonim uzeo po Janu Nerudi.

„Neruda je kao novinar bio ironičan tumač svog vremena. Kao književnik je prema svojim suvremenicima milosrdniji. Piše kao da je i sam jedan od njih - i dobar, i s manama. Dovoljno je pročitati bilo koju njegovu pripovijetku kako bismo se mogli tužno osmjehivati nad činjenicom da su naše današnje neugodnosti i sitničavosti jednake kao i našim precima prije stotinu godina. Kulise  se mijenjaju, mali češki čovjek ostaje isti. Vrijedan ljubavi i suosjećanja," napisao je Jiří Menzel u predgovoru za hrvatsko izdanje Malostranskih pripovijetki, koje su prošle godine zajedno objavili nakladnička kuća Nova stvarnost i Hrvatsko-češko društvo.

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Pravila određuje onaj tko stoji za točionikom.
Murphyjev zakonik, Midov zakon

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi