Gdje se ludost prodaje u bocama

Iako je, strogo uzevši, djeci dopušteno da budu samo u vrtu, ona vole zaviriti u pivnicu, čak i donijeti piće svojim roditeljima. To je, vjerujem, protiv zakona, ali taj zakon zaslužuje da se prekrši, jer upravo je ta puritanska besmislica pretvorila takva mjesta u puke prodavaonice pića umjesto mjesta za okupljanje porodica, što bi trebala biti. Tako je George Orwel, za kog se neopravdano drži da nije napisao ništa, osim negativno utopističkog romana 1984., i sarkastične bajke Životinjska farma, u Evening Standardu tepao o svojoj omiljenoj pivnici Mjesečev odraz.

Odnosno o tome kako bi ona izgledala, da postoji. No, ta dimenzija okupljališta pivopija, kao ni drugih ugostiteljskih objekata, nikada nije prešla granice literarnog rezervata, pa ni mnogi obiteljski termini i bogati dječji program Oktoberfesta nisu u službi njenog ostvarenja, jer se ne odnose na pivske paviljone i šankove već na ringišpil i kandirane mindele, odnosno na ponudu pratećih sadržaja.

A gostionice, krčme, pivnice, točionice, birtije, čarde, kafići, šankovi i sve što je u njima, od teških hrastovih stolova, do širokog osmijeha mlade pipničarke, sračunato je samo na jedno – da se teza češkog sladara Miloša Heidea, koji je negdje rekao da ne želi da ljudi piju puno piva, nego da ga pije puno ljudi, razvije u vrhunaravno načelo, da što više ljudi popije što više piva. To je stara navada, što u slučaju piva, općenito smatranog najstarijim napitkom, znači da je oduvijek, pa i iz vremena do kog ne doseže pisana riječ. Stoga tradicija zauzima istaknuto mjesto u priči o povijesti piva, pa tako frajburška pivnica Crveni medvjed, kao najstarija njemačka krčma, sa sedam stoljeća neprekinutog djelovanja, uživa ugled nacionalnog dobra, a s neskrivenim ponosom, točionica kelnske pivovare Gaffel nosi svojih 600, a gostionica Zum Kranz iz istoga grada, svojih bezmalo 500 godina. Ne samo da odolijevaju vremenu, nego i agresivnom susjedstvu, pa tako razdragani gosti u kultnoj minhenskoj pivnici Hofbrauhaus am Platzl, poznatijoj po imenu Die Schwemme, gromoglasno prangijanje moćnog razglasa iz obližnjeg Planet Holywooda lako nadglasaju svojim složnim Eins, zwei, gsuffa. U franačkom Bayreuthu mnoge pivnice nose znak s likom pekara, što podsjeća na stara vremena, kada su pivo smjeli točiti samo pekari i mesari.

Kako se kod pivnica najviše cijeni ono što ima dug vijek, u velikoj su modi projekti instaliranja lokala koji su stari, i kad su potpuno novi. Pa su po europskom kontinentu već prilično rasprostranjeni originalni tradicionalni engleski pubovi, a tvrtka Interbeer CZ otvorila je do sada 11 Švejk restorana, sa specijalitetima češke kuhinje iz vremena Austro-Ugarske i točenim plzenjskim pivom. U planu je najmanje 50 takvih lokala po čitavoj Češkoj, a zanimanje za Švejka pokazali su u Kini i Mongoliji.

Mikrokuhaonice, koje su nekada bile isključiva mjesta pivske produkcije, pa ih je tako u Bavarskoj oko pet stotina, u Americi više od tisuću, a u Britaniji, koja ponovo otkriva nefiltrirani i nepasterizirani ale iz dana u dan sve više, prodiru i drugdje, uključujući i Zagreb. U Pragu su u samo godinu dana otvorene tri, a posljednja na Voćnom trgu u četvrti Myslbek. Uz pivnice koje toče vlastito pivo, obično jednu ili dvije vrste, jednako dobro idu i lokali s mega ponudom – evo, berlinski Bier Company, pod geslom Kuhamo sve što mušterije žele, u tri je godine  ponudio 60 vrsta piva, a među njima i ono začinjeno cvijetom konoplje. U francuskom Strasbourgu u pivnici 12 apostola, toče isto toliko, i više vrsta piva, minhenski Haus der Hundert-elf Biere nudi 111 flaširanih i točenih vrsta iz čitavog svijeta, u Hamburgu postoji Kuća 131 piva, a u Grazu pivnica Bier Baron s pivskom kartom od preko 200 imena. Larry Erenberg, u svom pivskom baru Chimay Ale, seoskoj gostionici na rubu šume u Krummvilleu u Belgiji, koja je postala prvorazredna turistička atrakcija, drži pet stotina vrsta piva.

Sve na svijetu ima mjesto u gostionici, i glasna sreća i tiha nevolja, kaže jedna pučka izreka. I - za svaku mušteriju ima odgovarajuća birtija. Nisu zaboravljeni čak ni penjači na Himalaju, za koje se u mnogim lokalima oko nepalskog Gorak Sheepa, i na visini većoj od pet kilometara, kuha rižino pivo Tchang, poznato i po tome da ga piju mnogi monasi i svete lame, čak i unatoč budističkoj prohibiciji. I druga podneblja imaju svojih posebnosti – u Costa Rici konobari u pivo dodaju mrvljeni led, venecuelanski specijalitet su pivski štandovi na plaži, u Finskoj se uz pivo šuti u pivotekama i saunama, u Češkoj se hoda na pivskom maratonu, u kom tročlane natjecateljske ekipe, na stazi u Kostelcu nad Orlicom, dugoj šest kilometara, moraju posjetiti sedam gostionica, a Danska je definirana kao „kraljevina u kojoj zakonodavnu vlast ima parlament, a izvršnu pivovare“. A svaki krčmar sigurno sanja o aljaškom Farview Innu, nadaleko poznatom okupljalištu pustolova i planinara, u kom se pleše uz blues i country, te neumjereno pije. Tko doma sjedi, neće ga u krčmi istući, ali U gostionici učimo upoznavati ljude i tamo u svojim bocama prodaju dragu ludost. Istina je, kaže druga pučka, krčma bolje očisti kuću nego metla i Slatka gostioničarka, kiseo račun, pa je najbolje držati se one Tko je s krčmarom napravio račun, može mirno spavati. Ili kako je rekao Paul Verlaine, kada su ga upitali zašto kopa po novčaniku – Provjeravam jesam li još žedan.