Znam da sam već dosadan i ako vam to smeta, samo recite, ili dajte neki znak rukom, ali radim to iz dubokog uvjerenja da bi gospodi koja o tome odlučuje već jednom moralo doći odande gdje im to jeste, tamo gdje bi trebalo biti. Naravno, ne mislim da će to išta vrijediti, ali možda barem nekog od vas uputim što vam je činiti.
Naime, kad se dokopate kojeg dana godišnjeg odmora i zaputite se na jug, ne odoljevši sirenskom zovu Jadranskog mora, imajte na umu da tamo neće biti nikakvih pivskih iznenađenja niti zadovoljstava, jer kada je o pivu riječ, vrijedi neumitno pravilo „Što južnije, to tužnije". Uz obalu najljepšeg, najrazvedenijeg, najplavijeg, najtoplijeg i uopće naj mora na svijetu nema dobrog piva. Da se razumijemo, nema tamo ni dobrog vina, iako su Dalmacija i otoci postojbina fenomenalnih loza i grožđanih kapljica, pred kojima bi se svaki znalac poklonio do poda. Radi se naprosto o tome da si ono što je dostupno a vrijedi rijetko tko može priuštiti, a ono što nude lokalni proizvođači po konobama i točionicama daleko je od onoga što oni sami cugaju za svojim stolom.
S pivom je priča drugačija, a mogućnosti izbora nikakve. Tamo gdje se toči, to je samo jedna vrsta, i to iz jedne od dviju mega pivovara, a u pravilu je pivo ohlađeno tako da od njega trnu zubi, bez pjene i bez okusa, nerijetko oksidirano uslijed lošeg održavanja opreme za točenje, a gdjegdje će vas i odbiti uz izgovor da im se pivo pokvarilo. To, dakle, valja izbjegavati.
Jedina mogućnost izbora je u samoposluzi, gdje se nudi desetak ili dvadesetak trgovačkih marki, odnosno štono bi se reklo - komercijalnih brendova, a onda se možete uvjeriti, kao ja prošlog tjedna - da je jedina razlika među njima u etiketi i morate zavapiti, kao ja prošlog tjedna - Gdje je nestao okus?
Znam da nemam pravo na iluzije, jer dobro poznajem pivsku scenu i znam kakvo je stanje stvari, ali ne odričem se prava na optimizam i svaki put kad idem na more odbijam u prtljažnik ubaciti gajbu kakvog solidnog piva, sve računajući da jednom moraju i multinacionalne kompanije shvatiti da bi pivo osim količine, bljedunjave žućkaste farbice i bezobrazno niske temperature, trebalo imati i nešto reskosti, gorčine i - okusa. Ali, šipak. Koliko god da im šansi dam, one ih sve prokockaju.
Tako je bilo i ovaj put. U nizu turističkih mjesta na otoku Cresu (nota bene - najvećem hrvatskom otoku!) točeno pivo bilo je iznimna rijetkost, a ionako je najbolje kloniti ga se, pa sam se snabdijevao u dućanu. Svaki dan sam uzimao po dvije do tri različite marke, sve nadajući se da ću nabasati na nešto pitko. Nisam.
No, onda se dogodilo nešto zanimljivo. Pripremajući roštilj, preturao sam po maloj ostavi uz apartman u kojem smo odsjeli (vlasnica je daruvarska prijateljica), i tamo nabasao na četiri boce daruvarskog Staročeškog piva, koje je tu ostalo od prošle turističke sezone. Odmah mi je bilo jasno da je pivu davno prošao rok trajanja, i zaista - Staročeško svijetlo imalo je rok valjanosti do 13. rujna prošle godine, a upotrebljivost Desetke istekla je početkom prosinca. No, isto tako mi je bilo jasno da je pivo sve to vrijeme provelo u potpunom mraku i na razmjerno svježem mjestu, pa sam zaključio da bi moglo valjati, te uopće nisam dvojio o tome da to treba provjeriti. Vizualni pregled potvrdio mi je da je s pivom sve u redu, a kad sam otvorio bocu, ustanovio sam da je i miris dobar, a tako je bilo i s okusom. Sve u svemu, sve sam četiri boce popio u slast i mogu samo čestitati majstoru pivaru Kreši Mariću na dobrom poslu.
Jedan dan je tako bio spašen, no ostalo ih je još nekoliko u kojima mi je jedina utjeha bila stara pivska istina da je bolje popiti i loše pivo, nego provesti dan bez piva.
