Oglasi

Gambrinus

  Pivo u stihu i prozi         Aleksandar Ivanovič Kuprin         17.10.2012.
Gambrinus



Tako se zvala pivnica u živom lučkom gradu na jugu Rusije. Nalazila se u jednoj od najbučnijih ulica, ali se dosta teško pronalazila jer je bila smještena pod zemljom. Posjetiocu se često događalo, čak dobro poznatom i rado pogošćenom u Gambrinusu, da mimoiđe ovu neobičnu ustanovu i da se vrati nazad, pošto je prošao dva tri susjedna dućana.

Firme uopće nije bilo. Ulazilo se pravo s pločnika u uvijek otvorena uska vrata. Od njih prema dole vodilo je isto tako usko stubište od dvadeset kamenih stepenica, iskrivljenih i odbijenih mnogim milijunima teških čizama. Iznad kraja stubišta iz među dva zida isticala se reljefno obojena slika glavnog patrona pivarstva, kralja Gambrinusa, veličine oko dva ljudska rasta. Ovo vajarsko djelo, vjerojatno prvi rad amatera početnika, izgledalo je grubo izrađeno od okamenjenih komada šupljikave spužve, ali crveni kamisol (dugački prsluk, op. ur.), hermelinski plašt, zlatna kruna i visoka uzdignuta čaša iz koje nadole curi bijela pjena, nisu ostavljali nikakvu sumnju da je pred gostom sam veliki pivnički patron.

Pivnica se sastojala od dviju dugačkih prostorija s vrlo niskim svodovima. S kamenih zidova uvijek se u kapljicama cijedila podzemna vlaga i bljeskala na svjetlu plinskih svjetiljki, koje su gorjele i danju i noću, jer pivnica uopće nije imala prozora. Na stropovima su se ipak mogli dosta jasno vidjeti tragovi zanimljivih zidnih slika. Na jednoj slici bančilo je veliko društvo njemačkih junačića u zelenim lovačkim odijelima, u šeširima s tetrijebovim perima, s puškama na leđima. Svi su oni, okrenuti licem prema pivničkoj Sali, pozdravljali goste uzdignutim čašama, a pri tome su dvojica još prigrlila struk dviju debelih djevojaka, konobarica u seljačkoj krčmi, a možda i kćeri dobrog farmera. Na drugom zidu bio je naslikan izlet otmjenog društva iz vremena prve polovice 18. Stoljeća; grofice i vikonti u napudranim vlasuljama namješteno se zabavljaju na zelenoj livadi s jarcima, a odmah pokraj, pod razgranatim vrbama - jezero s labudovima, koje otmjeno hrane kavaliri i dame, sjedeći u nekakvoj zlatnoj ljuski. Slijedeća slika prikazivala je unutrašnjost ukrajinske kuće i obitelj sretnih Ukrajinaca koji plešu gopak s bocama u rukama. Malo dalje isticala se velika bačva, a na njoj, obavijeni grožđem i hmeljovim lišćem, kucaju se plosnatim vrčevima dva gadna i debela amora s crvenim licima, debelim usnama i bestidno masnim očima. U drugoj sali, odijeljenoj od prve poluokruglim svodom, nalazile su se slike iz žabljeg života: žabe piju pivo u zelenoj močvari, žabe u lovu na vilene konjiće među gustom trskom, sviraju u gudačkom kvartetu, tuku se sabljama itd. Očito, po zidovima je slikao strani majstor.

Umjesto stolova na podu su stajala, gusto nasuta piljevinom, teška hrastova burad; umjesto stolica - mala burad. Na desno od ulaza uzdizao se neveliki podij, a na njemu se nalazio pijanino. Ovdje je svake večeri, neprekidno već više godina, svirao na violini, radi zadovoljstva i razonode gostiju svirač Saška - Jevrej, blag, veseo, pijan, ćelav čovjek, sa spoljašnošću olinjalog majmuna, neodređenih godina. Prolazile su godine, mijenjali su se konobari u kožnatim navlakama preko rukava, mijenjali se liferanti i dostavljači piva, mijnjali se i gazde pivnice, ali Saška je neprekidno svake večeri u šest sati već sjedio na svom podiju s violinom u rukama i s malim bijelim psićem na koljenima, a oko jedan sat je odlazio iz Gambrinusa, u pratnji toga istog psića Belečke, držeći se jedva na nogama od popijenog piva.

Uostalom, bilo je u Gambrinusu i još jedno stalno lice - prodavačica madame Ivanova, debeljuškasta, malokrvna, stara žena, koja je od neprekidnog boravljenja u vlažnom podzemlju sličila na blijede lijene ribe, koje žive u dubini morskih pećina. Kao kapetan lađe sa zapovjedničkog mosta, ona je s visine svoje tezge šutljivo raspoređivalaposlugui čitavo vrijeme, držeći cigaretu na desnom kraju usta, pušila i žmirkala desnim okom od dima. Njezin glas je rijetko tko mogao da sluša, a na pozdrave odgovarala je uvijek istim bezizražajnim smiješkom.

II

Gigantska luka, jedna između velikih svjetskih luka, bila je uvijek prepuna lađa. U nju su dolazile ogromne oklopnjače, tamno rđave boje. U njoj su se tovarili, na putu za Daleko Istok, žuti parobrodi Dobrovoljne flote sa širokim dimnjacima, koju su svakodnevno gutali dugačke vlakove robe ili tisuće kažnjenika. S proljeća i u jesen lepršale su stotine zastava iz svih dijelova zemljine kugle, i od jutra do večeri čula se komanda i psovka na svim mogućim jezicima. Od parobroda do bezbrojnih skladišta i natrag jurili su utovarivači po gibljivim stepenicama: ruski bosjaci, podrapani, skoro goli, s pijanim podbuhlim licima, crnomanjasti Turci s umaštenim fesovima i u širokim hlačama do koljena, ali uskim oko goljenice, oniski mišićavi Perzijanci s vlasima i noktima obojenim hnojem (boja za kosu i nokte, op. ure.) u ognjeno mrku boju. Više puta su u luku zalazile lijepe iz daleka škune sa dva ili tri jarbola, sa svojim pravilnim nizovima jedara - čistim, bijelim i čvrstim kao psa mladih žena; pojavljujući se iza svjetionika, ove vitke lađe izgledale su - naročito u jasnim proljetnim jutrima - kao čudesno bijela priviđenja, koja ne plivaju po vodi, već po uzduhu iznad obzorja. Ovdje se čitave mjesece njišu u prljavoj zelenoj lučkoj vodi, među smećem, ljuskama od jaja, korama od lubenica i jatima bijelih morskih galebova, visoko uzdignute anatolijske kočerme i trapezintske feljuge sa svojim čudnovatim šarama, rezbarijom i zagonetnim ornamentima. Ovdje su katkad doplavale i nekakve divlje uske lađe sa crnim zakatranisanim jedrima, s blatnjavom krpom umjesto zastave; pošto bi obišla mol i umalo ga ne dotakavši bokom, takva lađa, sva nagnuta na jednu stranu, zatrkivala bi se nesmanjenom brzinom u svaku luku, pristajući uz prvi slobodan mol i ne obazirući se na mnogojezične psovke, kletve i prijetnje, odmah su njeni mornari - potpuno goli, brončani, maleni ljudi - kričeći, neshvatljivom brzinom spremali pocijepana jedra, i odjedanput je na prljavoj tajanstvenoj lađi zavladala mrtva tišina. I isto tako zagonetno, tamnom noći, ne paleći svjetla, ona je nečujno iščezavala iz luke. Noću je bio čitav zaljev pun čamaca krijumčara. obližnji i dalji ribari vozili su ribu u grad: u proljeće - sitnu kamsu, koja je u milijunima ispunjavala do vrha njihove barkase, ljeto nakaznu kambalu, jesen makrelu, masne bucove i ostrige, a zimi - sto šezdeset i tri sto dvadeset kilograma tešku morunu, uhvaćenu više puta s velikom opasnošću po život mnogo vrsta od obale.

Svi ovi ljudi - mornari raznih nacija, ribari, ložači, veseli brodski dječaci, lučki lopovi, strojari, radnici, upravljači čamaca; utovarivači, ronioci, krijumčari - svi su oni bili mladi, zdravi, natopljeni jakim mirisom mora i ribe, poznavali težinu rada, voljeli ljepotu i užas svakodnevnog rizika, cijenili iznad svega snagu, junaštvo, prkos, uvredljivost riječi, a na kopnu su se odavali divljom na nasladom lumpovanju, pijančevanju i tučnjavama. Večerima ih je mamilo svjetlo velikog grada, koje je prodiralo visoko u nebo kao svijetle oči, obećavajući uvijek nešto novo, radosno, još neprobano, i uvijek varljivo.

Grad se spajao s lukom uskim, strmim, krivudavim ulicama, kojima su pošteni ljudi izbjegavali da prolaze noću. Ovdje su se na svakom koraku nalazila konačišta s prljavim prozorima prekrivenim rešetkama, s mračnim svijetlom jedne svjetiljke unutra. Još više su se susretali dućani, u kojima se moglo prodati sve a sebe, skinuti čitavo odijelo uključivši i mornarsku potkošulju i ponovo se obući u bilo koje mornarsko odijelo. Ovdje je također bilo mnogo pivnica, taverna, prčvarnica i mehana sa upadljivim firmama na svim jezicima, i mnogo legalnih i divljih javnih kuća, s čijih pragova su noću grubo našminkane žene zvale mornare sipljivim glasovima. Nalazile su se grčke kavane gdje su igrali domine i šezdeset šest (prosta hazardna kartaška igra), i turske kavane sa spravama za pušenje - nargile, i prenoćišta za pet kopjejki; nalazile su se i istočnjačke gostionice u kojima su prodavali puževe, petalide, krevetke, mide, velike bradavičave hobotnice i druge morske gadarije. Negdje na tavanima i podrumima iza čvrstih prozorskih kapaka, nalazila su se tajna kartaška skrovišta u kojima su se štos i bakara više puta svršavali rasparanim stomakom i razbijenom lubanjom, i ovdje se, pokraj, za kutom, katkad u susjednoj sobici, mogla prodati bilo kakva ukradena stvar, od briljantne narukvice do srebrnog križa i od bale lionskog barheta do državnog matroskog šinjela.

Ove strme uske ulice, crne od ugljene prašine, u sutonu su postajale uvijek ljepljive i smrdljive kao da su se znojile u košmarnom snu. One su sličile na odvodne kanale ili na zagađena crijeva kojima međunarodni grad izbacuje u more sve svoje otpatke, svu svoju trulež, porok i gadariju, koja zarazuje jaka mišićava tijela i proste duše.

Ovdašnji brojni stanovnici rijetko su odlazili gore u kitnjasti uvijek svečani grad sa njegovim staklima na izlozima, ponosnim spomenicima, sa njegovim električnim sjajem, asfaltiranim pločnicima, alejama bijelih akacija, dostojanstvenim policajcima, sa svom njegovom lažnom čistoćom i poretkom. Ali svaki od njih, prije nego što je spiskao svoje teško zarađene, ulijepljene, pocijepane i zgužvane rublje, bezuvjetno bi posjećivao Gambrinus. To je bilo ozakonjeno starim običajima, iako se radi toga moralo pod zaklonom večernje tame provlačiti do samog središta grada.

Mnogi, istina, nisu uopće poznavali mudro ime slavnoga pivskog kralja. Netko je jednostavno predlagao:

-Hoćemo li Staški?

A ostali su odgovarali:

-Da! Tim smjerom

I svi su zajedno odgovarali:

-Ura!

Ništa nije čudnovato da je Saška među lučkim i pomorskim ljudima bio više poštovan i bio više poznat nego, na primjer, mjesni vladika ili gubernator. I neosporno, ako ne njegovog imena, onda njegovog živahnog majmunskog lica i njegove violine, sjećali su se katkad u Sidneju i u Plimutu, također i u New Yorku, Vladivostoku, Carigradu i Cejlonu, ne ubrajajući sve zalive i luke Crnog mora, gdje se nalazilo mnoštvo poštovatelja njegovog talenta među brojnim hrabrim ribarima.

Nastavit će se

Aleksandar Ivanovič Kuprin (1870. - 1938.), ruski pisac, realist demokratske orijentacije, ocrtao je uvjerljivo i umjetnički istinito mnoge strane ruskog života iz epohe pripremanja i pojave prve ruske revolucije. Kuprinova djela prožeta su kritičkim odnosom prema samodržavlju  i kapitalističkom poretku i humanim odnosom prema ugnjetenom i obespravljenom čovjeku.

Kuprin jwe završio vojnu akademiju, ali nije dugo ostao u vojsci. Promijenio je mnoga zanimanja, a književnu karijeru počeo je kao pisac feljtona i crtica iz života malih ljudi, onih s dna, lopova i prosjaka. Feljtoni iz ciklusa Kijevski tipovi bili su izrazito socijalno zaoštreni. Godine 1896. Napisao je svoje najbolje djelo Moloh, koje ga je proslavilo kao književnika, roman koji je govorio o ugnjetavanju radnika u tvornici. Slijedi također uspješan roman Dvoboj, pa mnoge pripovijetke, među ostalima Pohod, Noćna smjena, S ulice... U noveli Gambrinus, kao i u mnogim drugim Kuprinovim djelima kritika kapitalizma ima sentimentalno-utopistički karakter i često skreće u protest protiv same industrije, protiv grada i tehničkog progresa.

Početkom dvadesetog stoljeća odlazi u emigraciju, a u Rusiju se vraća dvadeset godina kasnije. Nakon toga nije napisao ništa značajnije.



Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi




Naše web stranice koriste kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje.
Prihvaćam sve kolačiće