Gambrinus 5
Sve je pošlo svojim tokom, kao da uopće nije bilo rata, a ni Saškinog zarobljeništva u Nagasaki. Ribari u velikim čizmama slavili su kao i ranije sretni lov moruna i lobana, kao i prije plesale su ljuvanice lopova, a Saška je kao i nekada svirao mornarske pjesme, donesene iz svih luka zemaljske kugle.
Odjedamput je navečer čitav grad zatutnjio, uznemirio se, kao da je uzbuđen uzbunom i u neuobičajeno vrijeme ulice su postale crne od naroda. Mali i bijeli listići prenosili su se rukama zajedno sa čarobnom riječju „sloboda", koju je ove večeri bezbroj puta ponavljala čitava neobuhvatna, povjerljiva država.
Došla su nekakva svijetla, svečani, radosni dani, čiji je sjaj osvjetljavao čak i podzemlje Gambrinusa. Dolazili su studenti, radnici, dolazile su mlade lijepe djevojke. Ljudi vatrenih očiju penjali su se na bačve, koje su tako mnogo vidjele u svom vijeku i govorili. U ovim riječima nije sve bilo razumljivo, ali od one plamene nade i velike ljubavi koja je u njima zvučala, srce je treperilo i hrlilo im u susret.
-Saška, Marseljezu! Daj! Marseljezu!
Ne, ovo nije sličilo na onu Marseljezu, koju je teškog srca dozvolio gradonačelnik svirati u tjednu francusko-ruskog zanosa. Ulicama su šetale beskrajne povorke sa crvenim zastavama i pjevale. Na ženama su se crvenjele crvene vrpce i crveno cvijeće. Susretali su se sasvim nepoznati ljudi i jedan drugom, osmjehivajući se radosno, stiskali ruke...
Ali se sva ova radost izgubula odjedamput, kao da je sprana, kao tragovi dječjih nožica na morskom pijesku.
U Gambrinus je odjedamput dojurio pomoćnik šefa kvarta, debeo, malen, zadihan, sa izbuljenim očima, tamno crven kao jako zrela rajčica.
-Šta je? Tko je tu gazda? - promuklo reče on. - Daj gazdu!
Opazio je Sašku, koji je stajao s violinom.
-Ti si gazda? Šuti! Himni svirate? Nikakvih himni!
-Više neće biti nikakvih himni, vaše prevashodstvo, - mirno je odgovorio Saška.
Policajac je poplavio, približio kažiprst podignut prema gore, Saškinom nosu i prijeteći počeo da ga miče desno i lijevo.
-Ni - ka - kv -ka - kvih!
-Razumijem, vaše prevashodstvo, nikakvih.
-Ja ću vam pokazati revoluciju, ja ću vam pokazati i-i-i!
Pomoćnik šefa kvarta izletio je kao bomba iz pivnice, i poslije njegovog odlaska u svima je zavladala tuga.
I na sav grad se spustio mrak. Kolale su tamne, uzbudljive i odvratne glasine. Govorili su oprezno, bojeći se da ne izdaju sebe pogledom, plašeći se svoje sjene, strašeći se svoje vlastite misli. Grad je sada prvi put sa užasom pomislio na onaj kanal, koji se muklo okretao pod njegovim nogama, tamo dolje, kod mora, i u koji je on toliko dugo godina bacao svoje odvratne izmetine. Grad je zatvarao kapcima stakla izloga svojih neobično lijepih trgovina, čuvao patrolama ponosne spomenike i za svaki slučaj razmještao topništvo po dvorištima prekrasnih kuća. A u predgrađima, u smrdljivim sobicama i na šupljim tavanima drhtao je, molio se i plakao od užasa izabrani božji narod, davno ostavljen od gnjevnoga biblijskog boga, ali koji je još dosad vjerovao da se granica njegovih teških iskušenja još nije završila.
Dalje, pokraj mora, u ulicama koje su sličile na tamna, ljepljiva crijeva, dovršavala se tajna rabota. Cijelu noć bila su širom otvorena vrata od krčama, čajana i konačišta.
Ujutro je počeo pogrom.
U dane pogroma Saška je slobodno hodao po gradu sa svojom smiješnom majmunskom fizionomijom. Njega nisu dirali. U njemu je bila ona nepokolebljiva duševna smjelost, ona neustrašivost pred strahom, koja čuva čak i slabog čovjeka bolje od svakih brauninga. Ali jedamput, kad se on, stisnut uza zid kuće, uklanjao od mase koja se kao bujica širila po cijeloj ulici, nekakav zidar, u crvenoj košulji i u bijeloj pregači, zamahnuo je više njega dlijetom i zaurlikao:
-Či-ifut! Udri čifuta! Udri do krvi!
Ali ga je netko straga uhvatio za ruku.
-Stoj, đavole, pa to je Saška. Glupane, majku ti u srce, u jetra...
Zidar se zaustavio. On je u ovom pijanom, bezumnom, bunovnom trenutku bio spreman da ubije bilo koga - oca, sestru, svećenika, pa i samog pravoslavnog boga, kao što je isto bio spremna kao dijete da posluša zapovijed svake čelične volje.
On je iskesio zube kao idiot, pljunuo i obrisao nos rukom. Ali odjedamput je njegov pogled pao na bijeloga uznemirenog psića, koji se je dršćući doticao Saške. Sagnuvši se brzo, on ga je uhvatio za zadnje noge, podigao ga visoko, udario glavom o rub pločnika i pobjegao. Saška ga je šuteći gledao. On je bježao, nagnuvši se sav naprijed, sa ispruženim rukama, bez kape, sa otvorenim ustima i sa okruglim i bijelim očima od bezumlja.
Saškine čizme poprskao je mozak iz Beločkine glave. Saška je obrisao mrlju maramicom.
Zatim je nastalo neobično vrijeme, slično snu čovjeka u paralizi. Naveče u cijelom gradu, ni u jednoj kući nije se vidjela svjetlost, ali zato su sjajno gorjele svijetleće firme barova i prozori krčama. Pobjednici su provjeravali svoju vlast, koja još nije bila zasićena odgovornošću.
Nekakvi razulareni ljudi u mandžurskim šubarama, s georgijevskim vrpcama u zapućku bluze, išli su po restauracijama i s dosadnom raspuštenošću tražili da se svira himna i pazili da pritom vi ustanu. Oni su također silom ulazili i u privatne stanove, tražili u krevetima i škrinjama, tražili votke, novaca, himnu i ispunjavali zrak pijanim podrigivanjem.
Jednom su njih desetorica došli u Gambrinus i zauzeli dva stola. Ponašali su se najdrskije, razgovarali zapovjednički s poslugom, pljuvali preko ramena nepoznatih susjeda, stavljali noge na tuđa sjedala, prolijevali pivo na pod, izgovarajući se da nije svježe. Njih nitko nije dirao. Znali su svi da su to detektivi, i gledali su ih sa onim istim pritajenim užasom i gadljivom radoznalošću, kojom običan narod gleda na krvnike. Jedan od njih bio je očito njihov vođa. Bio je to neki Motjka Gundosij, žut, sa prebijenim nosom, unjkav čovjek - kako su govorili - velike fizičke snage, ranije lopov, poslije stručnjak za izbacivanje u javnoj kući, zatim makro i detektiv, prekršteni Jevrejin.
Saška je svirao Meteljicu. Najedamput mu Gundosij priđe, čvrsto zadrža njegovu desnu ruku i, okrenuvši se nazad prema gledaocima, viknu:
-Himnu! Narodnu himnu! Braćo, u čast voljenog monarha... Himnu!
-Himnu! Himnu! - zavikali su nitkovi u šubarama.
-Himnu! - viknuo je iz daljine jedan nesigurni glas.
Ali je Saška istrgnuo ruku i mirno rekao:
-Nikakvih himna.
-Šta? - zavikao je Gundosij. -Ti ne slušaš! Ah, ti, smrdljivi Čifute!
Saška se nagnuo naprijed, sasvim blizu Gundosija, sav se namrštio, držeći spuštenu violinu za vrat i zapitao:
-A ti?
-Šta ja?
-Ja sam smrdljivi Čifut. Pa dobro. A ti?
-Ja sam pravoslavac.
-Pravoslavac? A koliko si za to dobio?
Čitav Gambrinus se glasno nasmijao, a Gundosij, bijel od srdžbe, okrenuo se drugovima:
-Braćo - govorio je on drhtavim, plačljivim glasom, nečije tuđe riječi, koje je naučio. -Braćo! Do kada ćemo mi trpjeti ruganje Židova nad carskim prijestoljem i svetom crkvom?...
Ali Saška, osovivši se na svojoj uzvišici, jednim zvukom primorao ga je da se ponovo okrene prema njemu, i nitko od gostiju Gambrinusa ne bi povjerovao da ovaj smiješni, kreveljavi Saška može govoriti tako oštro i zapovjednički.
-Ti! - uzviknuo je Saška. -Ti, pasji sine! Pokaži mi tvoje lice, ubico... Pogledaj me!... Pa!
Sve se dogodilo brzo, kao trenutak. Saškina violina se visoko podigla, brzo bljesnula u zraku i - tres! - visoki čovjek u šubari zaljuljao se od glasnog udarca po sljepoočnjači. Violina se raspala na komade. U Saškinim rukama ostao je samo vrat, kojeg je on pobjedonosno držao nad glavama gomile.
-Braćo-o, spašava-j! - zaurlao je Gundosij.
Ali je bilo kasno spašavati. Snažni zid opkolio je Sašku i zatvorio ga. I taj isti zid iznio je ljude u šubarama na ulicu.
Ali jedan sat kasnije, kada je Saška, završivši svoj posao, izlazio iz pivnice na pločnik, nekoliko ljudi se bacilo na njega. Netko od njih udario je Sašku u oko, zazviždao i rekao policajcu koji je dotrčao:
-U kvart na Bulevaru! Radi politike. Evo mog znaka.
Sad su po drugi put i zauvijek smatrali Sašku izgubljenim. Netko je vidio sav prizor, koji se dogodio na pločniku pored pivnice, i pripovijedao ga drugima. A u Gambrinusu su sjedili iskusni ljudi, koji su znali kakva je to ustanova policijski kvart na Bulevaru i kakva je to stvar osveta detektiva.
Ali sad su se o Saškinoj sudbini mnogo manje brinuli nego prvi put, i mnogo prije su ga zaboravili. Za dva mjeseca na njegovom mjestu sjedio je novi violinista (uostalom Saškin učenik), kojeg je pronašao pratilac na klaviru.
I evo odjedamput, tri mjeseca kasnije, u tihu proljetnu večer, u ono vrijeme kada su svirači svirali valcer „Očekivanje", nečiji tanki glas viknuo je preplašeno:
-Dečki, Saška!
Svi su se okrenuli i ustali s bačava. Da, to je bio on, dva puta uskrsli Saška, ali sada obrastao u bradi, izmršavio, blijed. Jurnuli su prema njemu, opkolili ga, gurali ga, gužvali, pružali mu čaše piva. Ali je iznenada isti glas viknuo:
-Braćo, njegova ruka!
Svi su odjedamput zašutili. Saškina lijeva ruka, savijena i kao izgužvana, bila je okrenuta laktom prema boku. Ona se očito nije savijala i nije se ispravljala, a prsti su zauvijek strčali oko brade.
-Šta ti je to druže? - najzad je upitao dlakavi lađar iz „Ruskog društva".
-E, glupost... tamo je neka žila, ili tako nešto, - odgovorio je bezbrižno Saška.
-Ta-a-ako...
Ponovo su svi zašutjeli.
-Znači, i „Čabanu" je saa kaj? - upitao je lađar sa saučešćem.
-„Čabanu"? - zapitao je Saška, i njegove oči su bljesnule. -Hej, ti! zapovjedio je on uobičajenom sigurnošću pratiocu:
-„Čabana"! Ein, zwei, drei!...
Pijanista je započeo veseli ples, ogledajući se nepovjerljivo unatrag. Ali Saška je zdravom rukom izvadi iz džepa nekakav nevelik, veličine dlana, duguljasti crni instrument sa produženjem, stavio to produženje u usta i, nagnuvši se sav na lijevo, koliko mu je dozvoljavala iznakažena, nepokretna ruka, odjednom je zafućkao na okarini zagušljivo veseli „Čaban".
-Ha-ha-ha! - nasmijali su se gledaoci radosnim smijehom.
-Đavo! - uskliknuo je lađar i, sasvim neočekivano i za samog sebe, napravio spretan istup i počeo da pleše sitnim smiješnim koracima. Potaknuti njegovim uzbuđenjem, gosti su zaplesali, žene i muškarci. Čak i konobari, trudeći se da ne izgube svoje dostojanstvo, sa smiješkom su tapkali nogama na mjestu. Čak i madam Ivanova, zaboravivši dužnosti kapetana na mostiću, mahala je glavom u taktu vatrenog plesa i pomalo pucketala prstima. A možda čak i sam stari, šupljikavi, istrošeni vremenom Gambrinus micao je obrvama, gledajući veselo na ulicu, i izgledao je, da iz ruku iznakaženog, savijenog Saške, siromašna, naivna zviždaljka pjeva na nekom jeziku, nažalost, još nerazumljivom ni prijateljima Gambrinusa, ni samom Saški.
-Ništa! Čovjeka mogu i iznakaziti, ali umjetnost će sve pretrpjeti i sve pobijediti.
Aleksandar Ivanovič Kuprin (1870. - 1938.), ruski pisac, realist demokratske orijentacije, ocrtao je uvjerljivo i umjetnički istinito mnoge strane ruskog života iz epohe pripremanja i pojave prve ruske revolucije. Kuprinova djela prožeta su kritičkim odnosom prema samodržavlju i kapitalističkom poretku i humanim odnosom prema ugnjetenom i obespravljenom čovjeku.
Kuprin jwe završio vojnu akademiju, ali nije dugo ostao u vojsci. Promijenio je mnoga zanimanja, a književnu karijeru počeo je kao pisac feljtona i crtica iz života malih ljudi, onih s dna, lopova i prosjaka. Feljtoni iz ciklusa Kijevski tipovi bili su izrazito socijalno zaoštreni. Godine 1896. Napisao je svoje najbolje djelo Moloh, koje ga je proslavilo kao književnika, roman koji je govorio o ugnjetavanju radnika u tvornici. Slijedi također uspješan roman Dvoboj, pa mnoge pripovijetke, među ostalima Pohod, Noćna smjena, S ulice... U noveli Gambrinus, kao i u mnogim drugim Kuprinovim djelima kritika kapitalizma ima sentimentalno-utopistički karakter i često skreće u protest protiv same industrije, protiv grada i tehničkog progresa.
Početkom dvadesetog stoljeća odlazi u emigraciju, a u Rusiju se vraća dvadeset godina kasnije. Nakon toga nije napisao ništa značajnije.
