Gambrinus 4

Gambrinus je također imao i svoje moderne, sezonske pjesme. Za vrijeme rata između Engleza i Bura cvala je „Burska koračnica" (izgleda da se u to vrijeme odigrala poznata tučnjava ruskih mornara s engleskima). Najmanje dvadeset puta na večer primoravali su Sašku da svira ovu junačku pjesmu

i stalno su na svršetku koračnice mahali kapama, vikali „Ura!", i ravnodušno gledali neprijateljski, što nije uvijek bio dobar znak u Gambrinusu.

Zatim su došle francusko-ruske svečanosti. Gradonačelnik je s kiselim licem dozvolio da se svira Marseljeza. Nju su također željeli čuti svaki dan, ali ne tako često kao bursku koračnicu, pri čemu su rjeđe vikali „Ura" a kapama uopće nisu mahali. To je bilo radi toga, što prvo nije bilo razloga za prijateljske osjećaje, drugo - posjetioci Gambrinusa nisu sasvim razumjeli politički značaj ovoga saveza, a treće - primjećivalo se, da svaku večer traže Marseljezu  i viču „Ura" jedna te ista lica.

Na jedan trenutak postao je modernom melodijom kekyok, i čak nekakav slučajni, zalutali trgovac, i ne skidajući medvjeđu bundu, s visokim kaljačama i šubarom od lisice, otplesao ga je jedanput među bačvama. Ali je ipak ovaj crnački ples za kratko vrijeme bio zaboravljen.

Ali eto nastupio je veliki japanski rat. Posjetioci Gambrinusa počeli su živjeti ubrzanim životom. Na bačvama su se pojavile novine, a večerima su se prepirali o ratu. Najmirniji, jednostavni ljudi pretvarali su se u političare i stratege, ali se svaki od njih bojao u dubini duše ako ne za sebe, ono za brata ili, što je najsigurnije, za dobrog prijatelja.: u ove dane jasno se pokazivala ona neopažena i jaka veza, koja veže ljude, koji su dugo dijelili posao, opasnost i svakodnevnu blizinu smrti.

U početku nitko nije sumnjao za našu pobjedu. Saška je negdje pronašao „Kuropatkinovu koračnicu" i otprilike dvadeset večeri uzastopce svirao je s nekim uspjehom. Ali nekako jedne večeri „Kuropatkinova koračnica" bila je zauvijek istisnuta pjesmom koju su donijeli sa sobom balaklavski ribari, „slani Grci" ili „pindosi" kako su ih ovdje zvali:

Ah zašto su nas dali u vojnike,

Šalju nas na Daleki Istok?

Zar li smo zato krivi,

Što smo izrasli više jedan veršok?

Otada u Gambrinusu nisu htjeli ništa drugo slušati. Cijele večeri samo su se čule želje:

-Saška, mučeničku; Balaklavsku! Rezervnu!

Pjevali su i plakali i pili dvostruko više nego obično, kako uostalom svi, kao što je pila u to vrijeme čitava Rusija. Svake večeri netko je dolazio da se oprosti, junačio se, išao uzdignute glave kao pijevac, bacao kapu na zemlju, prijetio da će on sam potući sve Japance i završavao žalosnom pjesmom sa suzama.

Jednog dana Saška je došao u pivnicu ranije nego obično. Konobarica, nalivši mu prvu čašu, reče po običaju:

-Saška, zasvirajte nešto svojeg...

Njegova su se usta odjedanput iskrivila i čaša mu je zadrhtala u ruci.

-Znate šta, madam Ivanova? - rekao je on kao u nedoumici. - Ipak me uzimaju u vojsku, U rat.

Madam Ivanova pljesnula je rukama.

-To je nemoguće, Saša! Šalite se?

-Ne, - tužno i ponizno mahnuo je glavom Saška, - ne šalim se.

-Ali ipak vaše su godine prošle, Saša? Koliko imate godina?

Ovo pitanje dosad nekako nije nikoga zanimalo. Svi su mislili da je Saška imao toliko godina koliko i zidovi pivnice, markizi, Ukrajinci, žabe i sam obojeni kralj Gambrinus, koji je čuvao ulaz.

-Četrdeset šest. - Saša se zamislio. - A možda i četrdeset devet. Ja sam siroče, - dodao je on tužno.

-Onda idite, rastumačite to onome kome treba.

-Ja sam već išao, madam Ivanova, ja sam već objašnjavao.

-I... Pa?

-Pa svi su mi odgovorili: šugavi židov, židovska njuška, ako budeš još brbljao - doći ćeš u buharu... i udarili su me evo ovdje.

Uvečer je ova novost postala poznata cijelom Gambrinusu i od žalosti napili su Sašku mrtvački. On je pokušavao da se nećka, mrštio se, žmirkao očima, ali iz njegovih krotkih, smiješnih očiju izbijala je samo tuga i užas. Jedan jak radnik, po zanimanju kotlar, odjenput je odlučio da zamijeni Sašku i da umjesto njega ode u rat. Svi su razumjeli očitu glupost ove ponude, ali je Saška bio dirnut, zaplakao je, zagrlio kotlara i poklonio mu svoju violinu. A Beločku je ostavio konobarici.

-Madam Ivanova, molim vas pazite na psetance. Možda se i ne vratim, onda će ono biti uspomena na Sašku. Beljinka, psetance moje! Gledajte, oblizuje se. Ah ti moja bijedna... još ću vas nešto zamoliti, madam Ivanova. Treba da dobijem  od gazde novce, primite ih i pošaljite... Ja ću vam dati adresu. U Gomelu imam bratića, koji ima obitelj, i još u Žmerinki živi udova moga nećaka. Ja sam im svaki mjesec... Šta ćete, mi Jevreji smo takav narod... mi volimo rođake. A ja sam siroče, ja sam neoženjen. Zbogom, madam Ivanova.

-Zbogom, Saša! Hajde da se poljubimo na rastanku. Kolliko je godina... I vi - nemojte da se ljutite - blagoslivljam vas za sretan put.

Saškine oči bile su pune tuge, ali se nije mogao suzdržati da i na rastanku ne napravi šalu.

-Ne ću li ja, madam Ivanova, crknuti od ruskog križa?

Gambrinus je opustio i zamro, kao da je osirotio bez Saške i njegove violine. Gazda je pokušao da pozove kao mamac kvartet mandolinista lutalica, od kojih je jedan obučen kao Englez iz operete sa žutim zaliscima, i nalijepljenim nosom, kockastim hlačama i okovratnikom iza uha, pjevao na podiju komične kuplete i pravio bestidne kretnje. Ali kvartet nije imao nikakvog uspjeha; naprotiv, mandolinistima su fućkali i bacali na njih ogriske hrenovki, a prvog su komičara istukli jedanput tendrovski ribari, jer je loše govorio o Saški.

Ipak, po starom običaju, Gambrinus su posjećivali oni mornarski i lučki momci, koje još rat nije povukao u smrt i stradanja. Ispočetka su se Saške sjećali svake večeri:

-Eh, Sašku sad bih trebao! Bez njega je u duši tijesno...

-Da-a... Gdje sada lebdiš, mili, ljubljeni prijatelju, Sašenjka?

U poljima Manđurije, daleko... - započinjao je netko novu sezonsku pjesmu, stidljivo zašutio, a drugi neočekivano rekao:

-Rana ima svakojakih: od metka, bajoneta i sablje. A im a ih i razjapljenih...

Sebi čestitam na pobjedi,

A tebi na otkinutoj ruci...

-Čekaj, ne ciči... Madam Ivanova, imate li kakvih vijesti od Saške? Pismo ili dopisnicu?

Madam Ivanova je sada cijele večeri čitala novine, držeći ih na udaljenosti dužine ruke, zabacivši glavu i mičući usnicama. Beločka je ležala na njezinim koljenima i mirno hrkala. Konobarica odavno nije više sličila na budnog kapetana, koji stoji na kapetanskom mostiću, a njezina četa lutala je pivnicom mlitavo i pospano.

Na pitanje o Saškinoj sudbini ona je lagano klimnula glavom.

-Ništa ne znam... Nema ni pisma, a i novine ništa ne javljaju.

Zatim je lagano skidala naočare, stavljala ih zajedno sa novinama pokraj tople zagrijane Beločke i okrenuvši se tiho zajecala.

Katkad je ona, nagnuvši se prema psetancetu, govorila žalosnim, dirljivim glasićem:

-Šta, Beljinka? Šta je psetance? Gdje je naš Saša? A? Gdje je naš gazda?

Beločka je dizala u vis svoju nježnu njuškicu, žmirkala svojim vlažnim crnim očima i uz glas konobarice počinjala tiho cviliti:

-A-u-u-u-u-u...A-u-u-uf..A-s-u...

No... vrijeme sve glođe i spere. Mandolinisti su zamijenjeni tamburašima, tamburaši rusko-ukrajinskim zborom sa djevojkama i, na kraju, najdulje se učvrstio u Gambrinusu poznati Lješka - harmonikaš, po profesiji lopov, koji je radi ženidbe odlučio da pođe pravim putem. Njega su već odavno poznavali iz raznih krčmi, a zato su ga trpjeli i tu, a uostalom, i trebalo ga je trpjeti: poslovi u Gambrinusu išli su veoma loše.

Prolazili su mjeseci, prošla je i godina. Sašku sada nitko više nije spominjao, osim madam Ivanove, ali i ona više nije plakala spominjući njegovo ime. Prošla je još jedna godina. Sašku je možda već zaboravilo čak i bijelo psetance.

Ali, usprkos Saškine sumnje, on ne samo da nije krepao od ruskog križa, nego čak nije bio nijedamput ranjen, iako je učestvovao u tri velike bitke i jedamput išao na juriš pred bataljonom u sastavu pukovske glazbe, gdje su ga dodijelili da svira flautu. Kod Vafangoua bio je zarobljen i po završetku rata prevezen u njemačkom brodu u istu luku, gdje su radili i lumpovali njegovi prijatelji.

Vijest o njegovom dolasku raznijela se kao električna struja po svim zalivima, molovima, pristaništima i radio-stanicama... Navečer je u Gambrinusu bilo tako mnogo svijeta, da je većina morala stajati. Čaše s pivom prenosile su se iz ruke u ruku, preko glave, i premda su mnogi ovog dana otišli a da nisu platili Gambrinus je radio kao nikada. Kotlar je donio Saškinu violinu, koju je on odmah ovdje i zapio. Odnekud su pronašli posljednjeg Saškinog pratioca na klaviru, Ljušku harmonikaša, čovjeka samoljubivog i oholog, ambicioznog („Ja sam dnevničar, ja imam ugovor!" - tvrdio je on uporno.) jednostavno su izbacili kroz vrata i sigurno bi ga istukli da ga nije Saška odbranio.

Sasvim sigurno, ni jedan od domovinskih heroja japanskog rata nije vidio tako srdačan i buran susret, kakav su priredili Saški! Jake, tvrde ruke hvatale su ga, dizale u zrak i bacale s takvom snagom uvis da umalo nisu razbili Sašku o strop. Vikali su tako glasno, da su se plinske svjetiljke gasile, a policajac je nekoliko puta navraćao u pivnicu i molio „da bude malo tiše, jer se suviše čuje na ulicu".

Ove večeri Saška je odsvirao sve omiljene plesove i pjesme Gambrinusa. Svirao je također i japanske pjesmice koje je naučio u zarobljeništvu, ali se one nisu svidjele slušačima. Madam Ivanova kao da je oživjela, ,opet je budno stajala na svom kapetanskom mostiću, a Belka jer sjedila na Saškinim koljenima i cvilila od radosti. Događalo se kada je Saška prestao svirati, da je nekakav naivni ribar, shvativši tek sada čudo Saškinog povratka, najednom vikao s naivnim i radosnim čuđenjem:

-Braćo, pa to je Saška!

Glasnim vrištanjem i veselim psovkama ispunjavale su se dvorane Gambrinusa i opet su Sašku hvatali, bacali do stropa, derali se, pili, kucali se i polijevali jedan drugog pivom.

Saška je izgledao kao da se uopće nije promijenio i ostario za vrijeme svoga odsustva: nezgode i vrijeme tako su malo djelovali na njegovu spoljašnost, kao i na izvajanog Gambrinusa, patrona i čuvara pivnice. Ali madam Ivanova je sa osjećajem srdačne žene opazila da tuga i užas iz Saškinih očiju, koje je ona primijetila prije njihovog rastanka ne samo da nisu isčezli, već da su postali još dublji i veći. Saška je kao i prije zbijao šale, namigivao i nabirao bore na čelu, ali je madam Ivanova osjećala da se on pretvara.

Nastavit će se...

Aleksandar Ivanovič Kuprin (1870. - 1938.), ruski pisac, realist demokratske orijentacije, ocrtao je uvjerljivo i umjetnički istinito mnoge strane ruskog života iz epohe pripremanja i pojave prve ruske revolucije. Kuprinova djela prožeta su kritičkim odnosom prema samodržavlju  i kapitalističkom poretku i humanim odnosom prema ugnjetenom i obespravljenom čovjeku.

Kuprin jwe završio vojnu akademiju, ali nije dugo ostao u vojsci. Promijenio je mnoga zanimanja, a književnu karijeru počeo je kao pisac feljtona i crtica iz života malih ljudi, onih s dna, lopova i prosjaka. Feljtoni iz ciklusa Kijevski tipovi bili su izrazito socijalno zaoštreni. Godine 1896. Napisao je svoje najbolje djelo Moloh, koje ga je proslavilo kao književnika, roman koji je govorio o ugnjetavanju radnika u tvornici. Slijedi također uspješan roman Dvoboj, pa mnoge pripovijetke, među ostalima Pohod, Noćna smjena, S ulice... U noveli Gambrinus, kao i u mnogim drugim Kuprinovim djelima kritika kapitalizma ima sentimentalno-utopistički karakter i često skreće u protest protiv same industrije, protiv grada i tehničkog progresa.

Početkom dvadesetog stoljeća odlazi u emigraciju, a u Rusiju se vraća dvadeset godina kasnije. Nakon toga nije napisao ništa značajnije.