Gambrinus 2
Saška je dolazio obično u Gambrinus u one sate, kada još nikoga nije bilo, osim jednog, dvojice slučajnih gostiju. Dvorane su u ono vrijeme bile ispunjene gustim i kiselim mirisom od jučerašnjeg piva i bila je polutama, jer su danju štedjeli plin. U vrućim julskim danima, kad kameni grad stenje pod suncem i zagluši od ulične buke, ovdje se osjećala ugodna tišina i hladovina.
Saška je dolazio do tezge, pozdravljao gospođu Ivanovu i ispijao svoju prvu čašu piva. Katkad ga je ona molila:
-Saša, odsvirajte nešto!
-Šta naređujete da vam sviram, gospođo Ivanova? - pitao je ljubazno Saška, koji je uvijek prema njoj bio neobično pažljiv.
-Nešto svojeg...
On je sjedao na svoje uobičajeno mjesto na lijevo od pijanina i svirao čudnovate, dugačke, tužne melodije.
Postajalo je nekako tiho i sanjivo u podzemlju, s ulice je samo dopirala podmukla gradska tutnjava i katkad su konobari oprezno zvecnuli priborom iza kuhinjskog zida. Sa žica Saškine violine jecala je stara, kao zemlja, jevrejska tuga, sva satkana i obavijena tužnim svjetovima jevrejskih narodnih melodija. Saškino lice sa zategnutom bradom i nisko spuštenim čelom, sa očima koje su strogo gledale gore ispod teških obrva, u ovom sumračnom predvečerju, nikako nije sličilo na lice, koje je bilo poznato svim gostima Gambrinusa, nasmijano, migavo i veselo. Psić Bjeločka sjedio je na njegovim koljenima. On se već odavno navikao da ne reži na muziku, ali strasno tužni, plačljivi zvuci koji su proklinjali, nehotice su ga dražili: on je grčevito zavijao, otvarao široka usta, savijajući unatrag tanki crvenkasti jezik, i pri tom na časak zadrhtavao čitavim tijelom i nježnom crnookom njuškicom.
I evo malo pomalo sakupljali su se gosti, dolazio je njegov pratilac na klaviru, pošto je završio nekakav dnevni posao kod krojača ili urara, na tezgi su se pojavljivale hrenovke u vrućoj vodi i sendviči sa sirom, i na koncu palile sve ostale plinske svjetiljke. Saška je ispijao svoju drugu čašu i zapovijedao drugu: „Majski parad, eis, zwei, drei!" i započinjala je vatrena koračnica. Od toga trenutka, on je jedva uspijevao da odgovara pozdravima onih koji su dolazili, od kojih je svaki sebe smatrao naročito Saškinim pozvanikom i ponosno gledao druge goste poslije Saškinog odzdrava. U isto vrijeme Saška je namigivao čas jednim čas drugim okom, skupljao prema gore dugačke bore na svojoj ćelavoj unazad ispupčenoj lubanji, micao šaljivo usnicama i osmjehivao se na sve strane.
Oko deset - jedanaest sati Gambrinus, koji je mogao primiti u svojim dvoranama preko dvjesta ljudi, bio je dupkom pun. Mnogi, skoro polovina, dolazilil su sa prijateljicama u rupcima, nitko se nije vrijeđao radi stiske, radi gaženja nogu, na zgužvanu kapu, na tuđe pivo koje je bilo proliveno na hlače; a ako su se vrijeđali, to se je dešavalo samo u pripitom stanju, radi „draškanja".
Podrumska vlaga, bljeskajući maglovito, curila je još jače sa stijena, koje su bile obojene uljanom bojom, a ljudsko isparivanje padalo je sa stropa kao rijetka, teška, topla kiša. U Gambrinusu su pili ozbiljno. U životu ovog lokala smatralo se naročitom otmjenošću, kad dvojica ili trojica sjede za istim stolom, da ga tako natrpaju praznim bocama da se ne bi iza njih mogao vidjeti subesjednik, kao u staklenoj zelenoj šumi.
U sredini večeri gosti su se crvenjeli, hripali i postajali mokri. Duhanski dim rezao je oči. Morali su vikati i naginjati se preko stola, da čuju jedan drugoga u općoj galami. I samo neumorna violina Saške, koji je sjedio u svom uzvišenju, trijumfirala je nad zaparom, vrućinom, mirisom duhana, plinom, pivom i nad vikom neotmjene publike.
Ali gosti su se i brzo opijali pivom, blizinom žena i vrućinom zraka. Svaki je htio svoje omiljele poznate pjesme. Pokraj Saške su se stalno vrtjeli, vukli ga za rukav i smetali mu kod sviranja, po dva tri čovjeka s tupim pogledom i nesigurnim kretnjama.
-Sašš!... T -už-nu... Zado... - molitelj je tražio: zadovolji me!
-Odmah, odmah, - obećavao mu je Saška, klimajući brzo glavom i sa okretnošću liječnika, bezvučno je trpao u džep kaputa srebrnu monetu. -Odmah, odmah.
-Saška, to je već podlost. Ja sam dao novce i već molilm dvadeset puta: „Plovila sam morem u Odesu".
-Odmah, odmah...
-Saška, „Slavuja"!
-Saška, „Marusju"!
-„Zec - Zec", Saška, „Zec - Zec"!
-Odmah, odmah...
-„Ča-ba-na"! - vkao je s drugog kraja sale ne čovječji, nego nekakav ždreblji glas.
I Saška mu je uz opći smijeh odgovarao kao pijevac:
-Od-d-mah...
I on je svirao bez odmora sve naručene pjesme. izgledalo je, da nije bilo ni jedne, koju on nije znao napamet. sa svih strana sipali su mu u džep srebrne monete, i sa svih stolova slali su mu čaše s pivom. kad je silazio sa svog podija, da dođe do tezge, zvali su ga na ve strane.
-Sašenka... Mili... jednu čašu.
-Saša u vaše zdravlje. Dođi ovamo, vraže... jetru, slezenu, ako te zovu.
-Saška-a, dođi da popiješ pivo! - vikao je ždrebeći glas.
Žene, podatne, i sve žene, ushićuju se ljudima sa dasaka, koketiraju da budu zapažene i ponižavaju se pred njima, dozivale su ga umilnim glasom, sa živahnim, kapricioznim smiješkom:
-Sašečka, vi bezuvjetno morate popiti čašu od mene. Ne, ne, ne, ja vas molim. A kasnije odsvirajte „Kuku-vok".
Saška se osmjehivao, mrštio i klimao glavom lijevo i desno, metao ruku na srce, slao uzdušne poljupce, pio pivo kod svih stolova i, kada se povratio pijaninu, na kojem ga je čekala nova čaša, počinjao je da vira nekakav „Rastanak". Katkad, da razveseli svoje slušatelje,on je primoravao svoju violinu u skladu arije, da cvili kao pseto, da rokće kao svinja ili frkće niskim zvucima koji cijepaju dušu. I slušaoci su prihvaćali ove šale zahvalnim odobravanjem:
-Ha-ha-ha-ha-ha-a-a!
Postajalo je sve zaparenije. Sa stropa je curilo, neki od gostiju su već plakali, udarajući se u psa, drugi zakrvavljenih očiju svađali su se radi žena i starih uvreda i zadirkivali jedan drugog, spriječavani od trijeznih susjeda, najviše od onih, koji su pili na njihov račun. konobari su se jedva provlačili među bačvama, bačvicama, tijelom i nogama držeći ruke nanizane pivskim čašama visoko nad glavama onih koji su sjedili. Gospođa Ivanova, još beskrvnija, mirnija i šutljivija nego obično, rukovodila je radom posluge iza tezge kao kapetan boda za vrijeme bure.
Svi su željeli da pjevaju. Saška, raznježen pivom, vlastitom dobrotom i onom grubom radošću, koju je drugima davala njegova muzika, bio je gotov da vira što k
god žele. I uz zvuke njegove violine derali su se promukli ljudi neskladnim tupim glasovima u istom tonu, gledajući u oči jedan drugoga besmislenom ozbiljnošću:
Zašto da se rastajemo.
Ah čemu život u rastanku.
Zar nije bolje da se oženimo,
Ljubav sačuvamo?
A pokraj njih drugo društvo, nastojeći da nadviče prvo, oćito neprijateljsko, vikalo je nesložno:
Po hodu ga poznam.
Hlače nosi šarene.
Kosa mu je kao smeđa,
Čizme su mu škripave.
Gambrinus su posjećivali više puta maloazijski Grci „dongolki", koji su dolazili u ruske luke radi ribolova. Oni su također naručivali kod Saške svoje istočnjačke pjesme, koje su se sastojale od tužnih, unjkavih jednoličnih zavijanja na dvije tri note, i s mrkim licima, s očima koje su plamtjele, bili su gotovi da pjevaju čitacve sate. Saška je svirao i italiljanske narodne kuplete, i ukrajinske dumke, i jevrejske svadbene plesove, i ostalo. U Gambrinus je došlo jedamput društvo mornara crnaca, koje je, gledajući druge, također željelo da pjeva. Saška je po sluhu brzo uhvatio crnačku melodiju koja je poskakivala, pronašao klavirsku pratnju i evo veliko ushićenje i zadovoljstvo stalnih gostiju Gambrinusa, pivnica se ispunila čudnovatim, kapricioznim zvucima afričke pjesme.
Jedan reporter, novinski izvjestitelj, Saškin poznanik, nagovorio je nekog profesora muzičke škole da ode u gambrinus da čuje tamošnjega pozna tog violinistu. Ali Saška je to naslutio i naročito primorao svoju violinu da mijauče više nego obično, bleji i urla. Gosti Gambrinusa pucali su od smijeha, a profesor je prezrivo rekao:
-Klaunstvo.
I otišao je, ne popivši svoju čašu.
Nastavit će se...
Aleksandar Ivanovič Kuprin (1870. - 1938.), ruski pisac, realist demokratske orijentacije, ocrtao je uvjerljivo i umjetnički istinito mnoge strane ruskog života iz epohe pripremanja i pojave prve ruske revolucije. Kuprinova djela prožeta su kritičkim odnosom prema samodržavlju i kapitalističkom poretku i humanim odnosom prema ugnjetenom i obespravljenom čovjeku.
Kuprin jwe završio vojnu akademiju, ali nije dugo ostao u vojsci. Promijenio je mnoga zanimanja, a književnu karijeru počeo je kao pisac feljtona i crtica iz života malih ljudi, onih s dna, lopova i prosjaka. Feljtoni iz ciklusa Kijevski tipovi bili su izrazito socijalno zaoštreni. Godine 1896. Napisao je svoje najbolje djelo Moloh, koje ga je proslavilo kao književnika, roman koji je govorio o ugnjetavanju radnika u tvornici. Slijedi također uspješan roman Dvoboj, pa mnoge pripovijetke, među ostalima Pohod, Noćna smjena, S ulice... U noveli Gambrinus, kao i u mnogim drugim Kuprinovim djelima kritika kapitalizma ima sentimentalno-utopistički karakter i često skreće u protest protiv same industrije, protiv grada i tehničkog progresa.
Početkom dvadesetog stoljeća odlazi u emigraciju, a u Rusiju se vraća dvadeset godina kasnije. Nakon toga nije napisao ništa značajnije.
