Fini ubod vrele pivske žaoke

Željezo se kuje dok je vruće, ali je pivo puno ugodnije piti ako je hladno, kaže jedan stari aforizam. No, sintagma „hladno pivo“ ne znači da ono treba biti ledeno, kako tvrdi urbana legenda, dapače, kroz povijest i kroz razne geografske širine pilo se i pije i mlako, i toplo, pa i vruće. A ako je pivo prehladno, da se dovede na potrebnu temperaturu može pomoći i ona užarena gvožđurija iz uvodne pošalice.

Prije nego počnemo, valja reći da se neka piva iz spektra aleova, dakle piva gornjeg vrenja, piju na temperaturama iznad deset stupnjeva Celzija, a „ako pivo nije dovoljno mlako, barmen će ga rado podgrijati“, kao u onoj silno šašavoj epizodi Asterixa, kada se družba nađe na britanskom otoku. No, u principu za to nisu potrebna nikakva tehnička pomagala, dovoljno je pivo držati na sobnoj temperaturi. Ima i piva koja se piju doslovce vruća – kuhaju se na 60 stupnjeva, a u postupku pripreme u pivo se dodaje šećer i(li) med, te začini – klinčić, cimet, anis, a može se dodati i voćni sok. To pivo, koje se u zemlji porijekla Njemačkoj zove Glühbier, je, baš kao i kuhano vino, često u ponudi božićnih sajmova i uopće zimskih manifestacija.

No, sve to nas ovdje zapravo ne zanima – ovdje će biti riječi o grijanju vrućim dodacima, koji podižu temperaturu prehladnog piva na onu koja baš vama odgovara, dakle, sami odlučujete o tome koliko će hladno biti vaše pivo, ali ni to nije sve – neki grijači i načini uranjanja vrelih predmeta u pivo ne mijenjaju samo temperaturu piva, nego i njegov okus. Spektakl!

Još u 19. stoljeću svaka je gostionica imala grijače za pivo, jer je zimi pivo uglavnom bilo previše hladno. Bili su to valjkasti metalni spremnici napunjeni toplom vodom, koji su se vješali s unutrašnje strane krigle i držali onoliko dugo koliko je tko htio prigrijati svoje pivo. Ove stvarčice mogu se kupiti i danas i mogu biti veoma zgodan poklon za pivopije. Postoje i grijači koji rade na struju, kao one spirale za kuhanje čaja.

U tradicionalnom pivarstvu Litve koristilo se vruće kamenje za grijanje tekućine za proizvodnju piva u drvenim bačvama, koje se, naravno, nisu mogle zagrijavati na vatri. Upotreba vrućeg kamenja koje je slad u bačvama karameliziralo, bila je vrlo raširena u litavskom pivarstvu. Mnogi detalji će ostati neotkriveni, ali nekoliko informacija ipak su uspjeli iskopati moderni pivari, koji obnavljaju tu nesvakidašnju tradiciju. „Vjerojatno se u prošlosti vruće kamenje koristilo i za pripremu slada, i za ukomljavanje i za kuhanje sladovine, kao u slučaju pravljenja njemačkog Steinbiera (kameno pivo), ali čini se da je litavska tradicija potpuno odvojena od njemačke“, kažu knjige. Kovačka kliješta i vrelo kamenje koristilo je u pripremi svojih uvaraka više craft pivara u Češkoj i Njemačkoj, no radilo se uvijek o jednokratnim projektima, kojima je cilj bio pokazati tu neobičnu srednjevjekovnu metodu proizvodnje piva, pa kamenih piva nema u redovnoj prodaji.

Iz srednjeg vijeka potječe i metoda grijanja gotovog piva, koja također mijenja okus piva karameliziranjem neprevrelih ostataka slada i koju iz ralja zaborava također otimaju male nezavisne zanatske pivovare.  Ta metoda se zove stacheln, što će reći ubadanje, a ta tradicija svoj postanak duguje kovačkom zanatu. „Da bi pivo, koje je u to vrijeme skladišteno vani, na otvorenom, doveli na temperaturu pijenja, kovači su u kriglu stavljali užarenu željeznu šipku, a taj stoljećima dugi običaj iznimno je popularan i danas,“ čitamo na specijaliziranoj stranici za Bierstachel. „Ovaj proces korigira okus jakih tamnih piva, kakva se često piju zimi, jer vrelo željezo karamelizira ostatke šećera i daje jedinstveni i veoma intenzivan okus. Kombinacija hladnog piva i tople pjene s finim mjehurićima, koja tako nastaje, dovode do eksplozije okusa u gornjem dijelu krigle“.

Da bi Bierstachel, iliti pivski šiljak na štandu na božićnom sajmu zadivio prolaznike potrebna vam je otvorena vatra i bock pivo, dakle jako i tamno pivo. Bierstachel je metalni štap koji na kraju ima kuglu, koja se zagrijava na plamenu (plinski brener je najpraktičnije rješenje). „Uronite vrući štapić u čašu dok se pivo ne zapjeni. Zatim izvadite štapić iz tekućine i kružite njime po pjeni otprilike tri puta. Ovo održava pivo hladnim, a pjena se zagrijava,“ glasi uputa za upotrebu. „To osigurava jedinstveno iskustvo pijenja. Dok pijete, osjećate toplu pjenu na usnama, a zatim hladno pivo. Ubod vruće žaoke uzrokuje karamelizaciju zaostalog sladnog šećera u pivu, čineći ga slađim. Budući da se oslobađa ugljični dioksid, stvara se kremast osjećaj u ustima. Osim toga, prostorijom struji ugodan sladni miris koji podsjeća na karamelu i šećernu vatu. Vrhunac u hladnim zimskim večerima!“, poentira jedan od mnogih opisa ovog fenomena, onaj na portalu Salzburg24.

Na stranici Craftbeer Revolution  nalazimo i dodatne korisne savjete, pa tako doznajemo da kod točenja piva u kriglu treba paziti da pjene bude što manje, jer se umakanjem pivskog šiljka razvija dodatna pjena, a najbolje je da čašu napunite do pola, kao i to da šiljak u pivu treba držati tek nekoliko sekundi. U mnogim online dućanima mogu se kupiti pivski šiljci različitih veličina, tako jednom zagrijani šiljak možete „ubosti“ u dva do pet piva.

U osnovi možete koristiti bilo koje pivo. Međutim, budući da želite karamelizirati šećer najprikladniji su za „ubadanje stilovi piva koji imaju veći udio ostatka šećera“. Dakle piva kao što su bock ili doppelbock, porter ili imperial stout. Sezonska zimska festivalska piva također su izvrsna za ovu svrhu.

Postoji mnogo mitova o podrijetlu Bierstachela. Neki kažu da su kovači željeli zagrijati pivo žaračima, drugi kažu da su to bili puhači stakla u Bavarskoj šumi. Tko god da je došao na ideju, namjera koja stoji iza toga je uvijek bila ista – žedni ljudi htjeli su u hladnoj zimi zagrijati svoje pivo, da bi u njemu više uživali. A činjenica da se pivo značajno promijenilo dobivši nove arome i okuse bila je sjajna nuspojava.