Fenomen Chotěboř

No, ono što danas pijemo pod tim imenom staro je doslovce samo par dana. Naime, pivovara koju je havličkobrodska tvrtka Ross izgradila u gradiću Chotěboř u moravskom regionu Vysočina, puštena je u pogon proljetos; u kotlovima za kuhanje slada počelo je krčkati početkom lipnja, a prve su količine svijetle desetke u bačve natočene mjesec dana kasnije. Novo pivo, za sada samo točeno, mogu kušati pivoljupci u samoj Chotěboři, gdje ga nudi osam lokalnih gostionica, i u još šest gradova na području Vysočine u petnaest pivnica i kafića. Prva velika promocija ovog noviteta bila je na Veliku Gospu, u subotu 15. kolovoza, kada je pivovara priredila Dan otvorenih vrata, s obilaskom proizvodnog pogona, prodajom suvenira, kušanjem dviju vrsta piva – svijetle i tamne dvanaestice, i bogatim glazbenim programom na gradskom trgu.

Sve o pivovari u Chotěboři, njenoj gradnji i početku rada zna svaka češka pivopijska beba, jer je taj projekt zadobio golemu pozornost svekolike javnosti. Znaju to i svi koji drže do svog pivskog renomea u nas, zahvaljujući našoj stranici, koja je u želji da vas ekskluzivno izvijesti o tom povijesnom činu, potegla svoje češke veze. Razlog tomu je činjenica da je to prva pivovara s industrijskim načinom proizvodnje, koja je u Češkoj izgrađena nakon puna četiri desetljeća, a osim toga građena je u vrijeme izrazito nesklono malim industrijskim pivovarama, u vrijeme kada se proces globalizacije u pivarstvu najsnažnije očituje baš kroz masovno zatvaranje malih pivovara, iz kojih novi vlasnici proizvodnju premještaju u svoje najveće tvornice. Doduše, majstor pivar Oldřich Záruba brani se da to zapravo i nije industrijska pivovara, jer će kuhati samo deset tisuća hektolitara piva godišnje, isključivo prema staroj češkoj recepturi i strogo tradicionalnim postupkom, te da ga neće pasterizirati, a neke vrste ni filtrirati, ali zbog tehnologije proizvodnje i činjenice da će se pivo flaširati i plasirati u trgovačku mrežu, novu pivovaru ipak smatraju industrijskom. Na kraju, to je potpuno nevažno. Ali, moramo se zapitati kakvo je to chotěborsko pivo o kojemu se ispredaju legende kojima počinje ova reportaža, ako je ta pivovara posve nova, i nitko u tom kraju ne pamti da je tu ikada postojala tvornica piva?

Priča o tome počinje u stilu dobre stare bajke i kaže: Kako bilo da bilo. Bog zna je li to bilo, ali legenda govori da jeste. Nekad davno, na mjestu gdje se danas nalazi grad po imenu Chotěboř, stajalo je samo malo seoce s crkvicom. Prvi spomen toga naselja pronalazimo još u 12. stoljeću, a za sada još nepotvrđena predaja uz crkvu spominje i obiteljsku pivovaru. Mjesni majstor pivar zvao se krsnim imenom Chotěboř, a kuhao je ukusno pivo po tajnom obiteljskom receptu, koje su pili ljudi iz bliza i iz daleka. Ali u selu i njegovoj okolici nije bilo izvora vode, pa je valjalo dovoziti izvorsku vodu iz drugih krajeva Češkomoravske visoravni. Ljudi su vjerovali da je upravo ta voda u kombinaciji s tajnim receptom davala pivu onaj neponovljivi okus. Kažu da je pivo kuhano od najboljih sirovina koje su se pod vještim rukama majstora pivara pretvarale u ukusan napitak, koji je bio stvoren za svih pet čula. Naime, tijekom pivskog obreda pivopije su uživale svim svojim osjetilima – vidom, sluhom, opipom, njuhom, a dakako i okusom. Najprije su pivo razgledali i odmah na njega dobili tek, još kad su čuli šum pivskih mjehurića i pogladili orošeni keramički vrč, bilo je dovoljno još pivo pomirisati i u slast potegnuti iz krigla. Mještani su obožavali to čarobno pivo, te su tvrdili da osjećaju kao da ono u njima budi šesto čulo.

No, seoski su muži tako silno žudjeli za šestim čulom, da često doma nisu uspijevali doći bez obilate pomoći svoje pivske braće, pa su žene to pivo zajedljivo zvale i Chotě zboř!, jer je njihove muževe obaralo na zemlju. To je vrlo uspjela igra riječi stvorena od pivarova imena Chotěboř, a u slobodnom prijevodu bismo mogli reći Ruši muževe!

Što je sve i u kojim omjerima u pivo stavljao vješti pivar, to od njega nitko nikada nije saznao. Bio je doduše oženjen, ali mu Bog nije podario djecu, pa je ostao bez nasljednika i svoju tajnu nije imao na koga prenijeti. Recept je, kažu dobro sakrio, a tajnu odnio sa sobom u grob. Mnogi su recept tražili, neki su billi i jako blizu, ali uvijek im je falio barem mali koračić. Tajni recept bio je izgubljen.

S vremenom se selo razvijalo i od njega postala općina, koja je, prema nekim izvorima ime dobila prema izvjesnom Chotěboru iz Vchynica. Ali, nakon svega nije teško dokučiti čije je krsno ime tu zapravo odigralo glavnu ulogu. Godine 1278. Chotěboř je povišena u status grada, a 1331. dobiva čast kraljevskog grada. Zgrada pivovare, međutim, nije sačuvana. Pretvorena je u prah i pepeo tijekom husitskih ratova, kada je grad osvojio i razorio knez Petr Hromadka iz Jistebnice. Tijekom stoljeća mnogi su majstori pivari pokušavali pronaći izgubljenu recepturu, želeći se proslaviti pivom koje kod ljudi budi šesto čulo, a kod žena poslušnost i odanost. I iskusni pivar Oldřich Záruba, koji se i sam rodio u Chotěboři, cijeli je život sanjao o kuhanju piva tako ukusnoga, da i supruge shvate zašto njihovi muževi večeri provode doma s kriglom u ruci ili s društvom u birtiji. Záruba je za tajni recept, koji je možda odredio ime njegova rodnog grada, doznao od svoga djeda. On doduše nije imao nikakve veze s pivarstvom, ali volio je popiti pivo, a u njihovoj kući se priča o tajnom receptu već stoljećima prenosila s koljena na koljeno. Kad je Oldřich Záruba dobio priliku voditi proces proizvodnje piva u svom rodnom gradu, shvatio je to kao znak. Još veći znak i iznenađenje bila je vijest investitora da je prilikom kopanja temelja pronađena nekakva škrabica s receptom. Kad je Záruba pročitao famozni recept zaprepastio se njegovom jednostavnošću. Do savršenstva mu je do tada manjkao samo mali korak. Sada ima i to, ali naravno, svoju tajnu nikome ne želi otkriti.

To je ta priča, kojom nova pivovara mami mušterije pozivajući se na nastavljanje tradicija pivovare koja možda nikada nije niti postojala. U svakom slučaju, sve jako dobro zvuči, a reklamni slogani Pivo za šesto čulo i Okus koji ne blijedi, u kontekstu ove priče dobivaju puni smisao. A o njihovoj istinitosti na kraju će odlučiti svatko sam. Po stanju u tvorničkoj blagajni šefovi firme i sladek Záruba točno će znati imaju li dobro pivo ili nemaju.

Za sada pivo dobiva samo superlative, a kako smo uz njega i sami sentimentalno vezani – ta objavili smo i ekskluzivni intervju s pivarom Zárubom – iskoristio sam stjecaj okolnosti koji mi je omogućio da s prijateljem Josipom Součekom, posjetim pivovaru baš na Veliku Gospu, kada je pivskim šmekerima širom otvorila svoja vrata. Uistinu ih je morala otvoriti koliko god se moglo, jer u devet sati ujutro, kada su pivar Záruba i njegov pomoćnik Luboš Vrána počeli kroz pogon voditi dvadeseteročlane skupine znatiželjnika, red pred pivovarom vijugao je uz tvorničku ogradu, cestom i parkiralištem sve do korovom obraslih parcela chotěborske poduzetničke zone, koje tek čekaju privođenje nekoj svrsi. Mjesto za parkiranje pronašli smo tek u nekakvim kupinama uz prugu na kraju kompleksa, a onda, oboružani strpljenjem i tražeći otoke hlada, kratili vrijeme prizivanjem u sjećanje okolnosti u kojima se rađala ova pivovara i čudom se čudeći pregolemom zanimanju koje su pivopije pokazale za ovaj događaj. Zadržali smo se tu više od dva i pol sata, a cijelo vrijeme pristizali su novi i novi posjetitelji, tako da se fronta nije smanjila ni za pedalj. Kasnije sam u medijima pročitao da se zbog velikog interesa razgledanje pivovare umjesto do planiranih dvanaest sati, proteglo do kasnog poslijepodneva.

Kako je šank s točionicima bio u tvorničkom krugu, dok je jedan od nas držao mjesto u redu, drugi je išao po pivo. Započeli smo s tamnim.

-Hmmm, tečno, pitko, ugodno gorko, reče Pepo otpivši dobar gutljaj.

-Hmmm, mljac, mljac, potvrdim ja.

-Osim karamela, čujem tu i blagi ton dima…

-Hmmm, mljac, mljac.

Čekajući na red za razgledanje, uz konzumaciju dviju vrsta piva bilo je sasvim dovoljno vremena i da se škicne na ponudu suvenira – t-shirt i polo majica, olovaka, čaša i krigla, platnenih vrećica i kapa, pa smo čekanje nastavili otežanih ruksaka. A u redu s nama šarolik svijet, od najmlađih, doslovce dojenčadi u kolicima, do seniora u trećoj životnoj dobi, a ono što je bilo posebno uočljivo, meni pomalo i neobično – bilo je puno žena, posebno vrlo mladih, i jednako puno kompletnih obitelji – supružnika s djecom. Po razgovorima koje smo mogli čuti, uglavnom znaju dosta o novom pivu i puno od njega očekuju. Prosječan gost na Danima otvorenih vrata dobro poznaje i tehnologiju proizvodnje piva, pa su voditelji skupina morali odgovoriti na brojna pitanja. A unutra sve uredno i čisto kao u apoteci i skockano kao u kutiji šibica. Uostalom, i sama zgrada pivovare nalikuje šibicama. Na nevelikom, ali na očigled veoma racionalno projektiranom prostoru, sve od tankova za sirovine do punionice bačava obiđe se u par koraka i maltene obuhvati pogledom. A kako nam rekoše šefovi kujne, od pet vrsta piva iz usvojenog proizvodnog programa, do sada su skuhane tri – deset postotni Original, te dvanaest postotni svijetli i tamni Premium, a uskoro će svjetlo dana ugledati i trinaest i pol postotni Specijal, te bezalkoholni Patron. U skladištu već čeka nepregledno mnoštvo crnih gajbi, no u njima još nema boca, a kako je objasnio pivar Záruba, za nekoliko tjedana počinje gradnja punionice boca, nakon čega će chotěborsko pivo u dućane, uz ostalo i u dva havličkobrodska hipermarketa.

Gospodin Záruba, iako očito već umoran od vođenja grupa po pivovari i pomalo uplašen od pogleda na nepreglednu rijeku koja se slijevala s ulice, srdačno se pozdravio s pivopijama iz daleke Hrvatske i spremno pozirao s vašim urednikom, pozvavši nas na poslijepodnevni pivski festival na gradskom trgu. Nažalost, to si nismo mogli priuštiti, s obzirom na druge obveze, ali smo se provezli trgom i svjedočili posljednjim pripremama u vidu štimanja razglasa i montiranja točionika na pripremljene bačve chotěborskog piva. Ono se, dakle, za sada puni samo u bačve, i to u tri vrste – od 15, 30 i 50 litara, a u pivovari će vam rado napuniti i vašu bačvu. To se uostalom, radi posvuda, jer u Češkoj mnogi imaju vlastite bačve i uređaje za istakanje piva. Tako je i Dan otvorenih vrata u Chotěboři imao previđeno vrijeme za preuzimanje ranije naručenih bačava, koje su, temeljem prethodne narudžbe, i ohladili. Postoji još nešto – suvenir boce od dvije litre, koje se za sada prodaju prazne. Što se tiče toga poslijepodnevnog programa, on je započeo nastupom mažoretkinja, pa puhačkog orkestra, slijedili su kazališni amateri, folklorni ansambl i dva rock benda – sve lokalne snage iz Chotěboři i okolice, a sve je završilo vatrometom, koji je, kako kasnije doznajem, oduševio dvije tisuće razdraganih posjetitelja. U koliko je njih novo pivo probudilo šesto čulo, nije poznato.

Kod nas se to, međutim, nije dogodilo. Bit će zato što nismo dovoljno degustirali. Mene je naime čekalo još obveza, a Pepo je vozio, pa s pivom nismo pretjerivali. Probali smo i jedno i drugo, iskoristili bonove koje su dijelili na ulazu, svakome po dva, i još malo dokupili… Onda sam pomislio kako bi bilo dobro obradovati ukućane nečim tako posebnim, tako jedinstvenim, pa smo chotěborsko tamno iz plastičnih čaša u kojima je posluživano, pretočili u bocu od Jamnice, što se zatekla u ruksaku. Drugi dan, nakon šesto kilometara puta i nakon poludnevnog hlađenja, ponudio sam ga društvu koje se našlo na obiteljskom roštilju. Nažalost, svakoga su dopala tek dva, tri gutljaja, ali i to je bilo dovoljno za unisonu ocjenu kvalitete:

-Hmmm, mljac, mljac.