Pivnica.net
Banner

Reportaže

Fenomen automata Koruna

Veronika Rodriguez, Právo   |   18.07.2021.    

Fenomen automata Koruna

Koktel od jagoda, juha od tripica (dršťková polévka) ili gurmanska kobasica u crijevu. Sve su to obožavali posjetitelji legendarnog buffeta, automata Koruna na donjem uglu Václavskog trga u Pragu. Radilo se o mjestu gdje su se desetke godina na stojećke susretali pripadnici svih društvenih slojeva.

Ove godine bi ovaj lokal, da je preživio burno vrijeme tranzicije, slavio devedeseti rođendan. No, nije mu bilo suđeno. Kao, uostalom, ni sličnim mjestima u nas, kojih ćete se zasigurno sjetiti čitajući ovaj fini portret jednog fenomena iz pera novinarke Práva Veronike Rodriguez. U tekstu se pivo gotovo i ne spominje, iako se i ono točilo na tom mjestu svih mjesta glavnog grada, no unatoč tome vrijedi ovu reportažu prenijeti na portalu posvećenom pjenušavoj tekućini. Prevodimo je i prenosimo uz dozvolu autorice. Pa, evo:

Malo je mjesta imalo ovako šaroliku klijentelu kao ovo: uz sendvič su se ovdje susretali čistači, akademici, studenti i činovnici. Rame uz rame stajali su s politrom piva u ruci šverceri i policajci, koktel od jagoda pijuckali su hipiji pored dama u večernjim toaletama.

U prizemlju secesijske palače Koruna, gdje je duga desetljeća djelovao popularni automat Koruna, naprosto je bujao život. Od ranog jutra tu se stvarali dugački redovi. „Nije ni čudo. Jelo je tu bilo jeftino i ukusno. Sendvič je stajao 80 halířa a topli obrok ste mogli dobiti za dvije krune,“ prisjeća se zlatnih vremena zalogajnice nekadašnja zaposlenica Marie Mokrošová (92). „Najslavniji su bili takozvani komunardy kako se govorilo za lokalne viršle. To jer bilo nešto! Kad biste je zagrizli, špricnuo bi mlaz soka! U Koruni smo ih stoga svakoga dana prodalo skoro metričku centu,“ nastavila je.

Čekajući Hruščova

Tu mesnu delikatesu u pravom crijevu zavoljeli su i tadašnje glavešine, na primjer predsjednik Antonín Zápotocký. „Nekad je tražio da mu ih dostavimo u ured, drugi put je po njih dolazio osobno. Dva puta sam ga osobno posluživala,“ govori kazivačica, koja je u automatu Koruna počela raditi sredinom pedesetih godina, kada je imala dvadeset i šest, a radila je tamo do zatvaranja lokala par godina pred revolucijom.  Slava tih kobasica bila je tako velika da je i sovjetski vođa Nikita Hruščov, kada je početkom šezdesetih boravio u  Pragu. planirao posjetiti Korunu. „Oko toga se podigla velika gužva. Pamtim to kao da je bilo jučer: šefica je dotrčala na posao sva zadihana, napunila je kantu vodom i sama počela ribati stepenice,“ sjeća se Marie Mokrošová. Onda je još u bijelim rukavicama provjeravala jesu li stolovi i pultovi dovoljno čisti.

„Nikad prije i poslije toga nisam vidjela ništa slično,“ smije se Mokrošová. Cijela Koruna bila je ispolirana, no Hruščov na kraju nije došao, samo se pored Korune provezao u državnoj limuzini.

Polpete od balerine

Posjetitelji su obožavali i juhu od tripica, bramborák (krumpirove popečke) ili pečenu patku. Svinjski kosani odrezak, iliti faširana šnicla (vepřenka) također je išao kao alva. Tijesto za njih radili su kuhari na licu mjesta, u Koruni na katu. Onda bi ga predali prodavačici u prizemlju, a ona je tu meso pekla izravno  pred očima mušterija,“ prisjeća se Marie Mokrošova daljnjih detalja i dodaje: „Radila je to tada jedna islužena balerina iz Karlinskog kazališta, bila je jeko draga.“ Druge kolegice, opet, miješale su salate, pakirale topinky  (tost s raznim dodacima) ili pripremale slavni koktel od jagoda, omiljen uglavnom kod djece i mladeži.

„I među njima je radilo mnogo milostivica, koje su iz nekog razloga izgubile svoj pravi posao ili imanje. Sjećam se na primjer Helene Zoufalové koja je prije s mužem držala sličan automat u Jungmanovoj ulici. Komunisti su im ga uzeli, pa je ona došla raditi u Korunu,“ kaže Marie Mokrošová. Ukupno je, po njezinu sjećanju, na pultu prodefiliralo četrdeset zaposlenica dnevno: jedna smjena nastupala je u šest ujutro, druga ju je zamijenila poslijepodne. Buffet je radio do kasnih večernjih sati, zatvarao se u jedanaest. U međuvremenu se vrata nisu zaustavljala. Kroz zalogajnicu je dnevno prošlo oko deset tisuća ljudi.

Jachym se snimao noću

Kako je to bilo u Koruni znaju i filmadžije. Svaki put, kad su htjeli u tom legendarnom lokalu nešto snimiti, morali su to napraviti tijekom nekolikom noćnih sati. Upravo tako nastale su i sekvence iz poznate komedije Oldřicha Lipskog Jáchyme, hod hoď do stroje (Jachyme, baci ga u stroj) koja je nedavno prikazana na HRT3.

„Na prvi pogled to tako ne izgleda, ali sve scene koje se odigravaju u Korinu stvarno su snimane po noći. Tijekom dana to je bilo naprosto nemoguće, jer je tamo bila strahovita gužva,“ prisjeća se glumac Luděk Sobota (78), koji je tu kao smotani František Koudelka dolazio na tost kod Marte Vančurové.

Osim toga, filmski su poslenici buffet morali ostaviti u istom stanju u kakvom su im ga predali zaposlenici lokala. Kući su se tako vraćali oko pet ujutro i na vratima se mimoilazilil s čistačima ulica i umornim djevojkama iz Perlovke, koje su nakon noćne šihte išle drmnuti nešto oštro pred spavanje. „Ja sam na sreću stanovao nedaleko odatle, u Řeznickoj ulici. za deset minuta bio sam u krevetu,“ kaže danas glumac.

Gospođice, je li ovo zelje slobodno?

Zarada Korune bila je enormna. Potvrđuje top i gospođa Mokrošová: „Svaki dan se u banku nosilo sto tisuća kruna. Znate koliko je to bilo novaca, kad je jedan sendvič koštao osamdeset ili devedeset halířa?“

Osim toga, kaže naša sugovornica, gomila ljudi se tu najela besplatno.  „Novac nismo uzimali primjerice od policajaca, koji su nas čuvali na Vaclavaku (Václavské náměstí, dakle – Václavov trg). Svi su cijeli dan im ali kavu gratis,“ govori o tadašnjim pripadnicima službe javne sigurnosti. Sve što su dobile nisu naplaćivali ni bakicama, koje su se zbog malih mirovina borile sa svakom krunom.

„Kolegica Věra, koja je na brizi im ala toplu kuhinju, uvijek bi im pod knedle s umakom sakrile komad mesa i tako ostavila. Bila je sretna što im na taj način može malo uljepšati život. Gdje bi drugdje dobile obrok za dvije krune?“ prisjeća se dalje gospođa.

Besplatno je jeo i čitav niz žicara: bilo je dovoljno složiti pribor i blago odgurnuti tanjur i već su se za nepojedenim ostacima pružale druge ruke. „Čulo se, na primjer: Gospođice, je li to zelje slobodno? i momak bi ga već trpao u sebe,“ smije se Marie Mokrošova pri spomenu tih džabalebaroša. Nitko se, pak, nije ljutio, a neke mušterije bi onima koji su dojedali njihove obroke ostavljali čak i malo piva da ih mogu zaliti.

Progutaj i idi

U vrijeme svog nastanka, a bilo je to za Prve republike (1918. – 1939., op. prev.), nije Automat Koruna nipošto bio jeftino mjesto. Dapače, bio je to šik lokal, za svoje vrijeme revolucionaran. „Sa svojim samoposlužnim pogonom, gdje ste mogli u prorez ubaciti krunu, a iz unutrašnjosti naprave je izišao sendvič, bio je to pravi pravcati raritet u europskim razmjerima. Slični automati postojali su tada samo u Njemačkoj i Austriji,“ kaže povjesničar Martin Franc iz Masarykovog instituta i arhiva Akademije znanosti Republike Češke, koji se bavi uglavnom poviješću prehrane i životnog stila. U skladu s tim bile su i cijene. Prema Francu, bile su uglavnom srednje i više, sirotinja ovdje nije zalazila tih tridesetih godina dvadesetog stoljeća.

„Istovremeno, u Automatu je i za Prve republike vrijedilo da tu ljudi dolaze samo radi jela. Nije bilo predviđeno da se tu sjedi. Naglasak je bio na tempu i brzini, svaki je gost trebao tek nešto progutati na brzaka i ići,“ opisuje Franc. I dodaje: „U jednu riječ, Automat Koruna bio je simbol modernog društva, u kojem se puno ne odugovlači.“ Ponuda jela je stoga i za Prve republike bila slična kao kasnije za socijalizma, a na jelovniku su uglavnom bile hrenovke, odnosno kobasice i sendviči.

Uzaludna bitka s fastfoodom

Udarac tradicionalnim automatima zadale su devedesete godine prošlog stoljeća. „Premda su, istini za volju, određenu krizu prolazili i prije toga,“ kaže povjesničar. U lokale se, naime, nije investiralo i to se vidjelo. „Dobro se to vidi i na snimkama iz vremena kraja socijalizma: oprema u buffetima je oronula, a higijenski uvjeti neodgovarajući.“

Nakon revolucije Čehe je oduševilo blještavilo lanaca brze hrane, koji su za njnih tada bila privlačna novotarija. Premda su imali kudikamo siromašniju ponudu jela, s lakoćom su pregazili automate. Pao je tako ne samo slavni automat Koruna, nego i druge zalogajnice u Pragu: Vaňhová rybárna u pasažu Jalta, čuvani automat Svět u gradskoj četvrti Libeň, o kojem je pisao Bohumil Hrabal u zbirci pripovjedaka Biseri na dnu (Perličky na dně) i samoposlužna restauracija u prolazu Lucerna.

Najdulje je odolijevala blagovaonica U Rozvarilů u pasažu palače Archa Na poříčí, koja je skončala kao posljednja funkcionalna samoposluga starog tipa prije samo nekoliko godina. „Zatvoreni su i slični automati izvan Praga, kao na primjer mliječni bar Sputnjik u Brnu. I tamo se nekad išlo masovno, uglavnom na odreske, dimljene koljenice, kobasice ili „vepřo knedlo zelo“ (svinjetina, knedle, kupus – kolokvijalni izraz za klasičnu češku kulinarsku kombinaciju, op. prev.),“ dopunjava povjesničar Martin Franc.

Ostadoše tek uspomene

Danas su doduše ponovo u modi retro buffeti, ali povjesničar Franc smatra da taj trend neće biti duga vijeka. „Zahtjevi za kvalitetom jela i posluživanja danas su negdje sasvim drugdje. U osnovi su viši, nego što je to bio slučaj u vremenu starih automata.“ Smatra da se stoga većina današnjih buffeta kreće u drugom smjeru. „Možda će preuzeti neke vizualne retro elemente, možda će pokušati implementirati onu naročitu atmosferu određene zajednice, povezane s automatima, ali samu prehranu će usmjeriti drugamo, da bi odgovorila zahtjevima modernog konzumenta,“ zaključuje Martin Franc.

Tako nam izgleda ne preostaje ništa drugo doli da se tek prisjećamo potamnjele slave starih buffet automata. Mnogi suvremenici toga fenomena to uistinu i čine: „Koktel od jagode za krunu sedamdeset na putu iz kina ili plesa u Općinskom domu,“ oblizuje se još i danas pisac Josef  Duben (71).

„Točno vidim kako barmen grabi sladoledarskom žlicom nešto ružičaste boje jagoda, u mikseru na to nalije mlijeko, te kako se to vrti. Bio sam sretan ako je druga porcija iz miksera bila moja, jer mi se činila gušća.“ Za tu deliciju mnogui su, kažu, bili spremni stajati u dugačkom redu.

S češkog preveo Mato Pejić

Prenosimo u dogovoru s autoricom Veronikom Rodriguez

Izvorni članak pročitajte na web stranici Novinky.cz

Za one koji žele znati više:

TRI PREDNOSTI I JEDNA USPOMENA

„U podzemlju Korune bile su kupke i kino, u prizemlju plesna kavana, na katovima stanovi i atelje arhitekta Ladislava Machona.  On je godine 1931. projektirao prvi samoposlužni prodajni lokal u Češkoj. Nalazio se u prizemlju zgrade, gdje je danas ulaz u metro.  Prema njemačkom patentu i zgradi na kojoj je smješten, lokal je dobio ime Automat Koruna. Mušterijama je tu stroj u koji su ubacili kovanicu izdao sendvič ili čašu s pivom. U svoje vrijeme je taj projekt bio tako uspješan, da ha je Machoň ponovio ni manje ni više nego u ulici Oxford u Londonu.

Godine 1945. automat Koruna je ukinut a zamijenio ga je narodni buffet, koji je doduše  bio prostran, ali nije ima sjaj onog lokala iz vremena Prve republike.  I dalje su ga zvali Automat Koruna, spadao je u lokalne  4. cjenovnog razreda, nudio topla i hladna jela i bio iznimno popularan. Još devedesetih godina se tu dnevno prodavalo pet tisuća sendviča, kojih je bilo trinaest vrsta, 400 kilograma ukusnih salata u pet varijanti, četiri tisuće kolača i sedam tisuća komada pekarskih proizvoda. Također se točilo 1800 litara piva.

Automat Koruna postojao je punu 61 godinu, sve dok 1992. godine nije počela rekonstrukcija cijele zgrade. Kada je otvorena četiri godine kasnije, iako je bilo obećano da će Automat Koruna u njoj ostati, to se nije dogodilo. Obrazloženje firme razmetljiva imena Koruna Palace Menagment, koja je objektom upravljala, glasilo je da „automat u današnje vrijeme nije u stanju konkurirati ničemu.“ Ostale su tek uspomene na nekadašnji lokal, koji je gostima prvi ponudio takozvana ruska jaja. Iako ime sugerira drugačije, bilo je to izvorno češko jelo, smišljeno upravo u Koruni. Jednom se, naime, desilo da se u skladištu našlo puno cikle, haringi i jaja, a svemu je izlazio rok trajanja. Poslovođa Josef Hliňák je zato prinudio šefa kuhinje Jiříja Tučnera da u krumpir salatu s majonezom nareže povrće i ribu i doda tvrdo kuhana jaja. Rusko ime je novo jelo dobilo strogo namjenski, da bi bez puno komplikacija prošlo postupak odobravanja. S vremenom se „rusko jaje“ proširilo po cijeloj Čehoslovačkoj, a dospjelo je i u srednjeeuropske kuharice.“ (Vlatka Daněk)

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Nepoznati autor

Nacrtaj mi krigl






Najnovije iz kategorije Reportaže