Koliko su nam bliski naši FB prijatelji?
Ili, može li drugačijom formulacija listati ljude koje „slijedite“ i koji vas „slijede“ na ovoj društvenoj mreži?
Složit ćete se da je „prijatelj“ ipak malo pretenciozna imenica i da se teško može odnositi baš na sve na toj listi, a da to ne kompromitira taj, inače lijep, naziv za nekog tko vam je blizak.
Osim jasnog sociološkog to „druženje“ ima i svoju psihološku težinu. Posebno za one „korisnike“ koji su u manjoj mjeri skloni povezivanju s drugima, samozatajni, šutljivi, i koji se „ne bi šteli mešat“.
Lako je uočiti da poneki post ima iznadprosječno mnogo kvačica, takozvanih lajkova, što može upućivati da s nekim ljudima u većoj mjeri dijelimo ukuse, boje i mirise. Stavove o iću i piću, o zalascima sunca, nogometnom miljeniku. I nerijetko o etičkom stavu i političkom usmjerenju.
Oni kojima je „toplije“ u društvu formiraju i FB grupe, gdje dijele slične interese i na taj način „ovjeravanju“ svoj izbor.
Što je opet puno mekša varijanta do iskazivanja otvorene mržnje pa i ozbiljnih prijetnji koje možemo sledovati s uglavnom lažnih profila, „prijetelja“ naših prijatelja.
Ponekad pomislim kako je šteta što osim onih kvačica ne postoji i „prst dolje“ kao na YouTube-u, pa da možemo dislajkati komentare koji nam se ne sviđaju. Umjesto pisati, često neprimjerne i uvredljive opaske. Ili bar nekom bojum označiti one koje „stvarno“ znamo od onih koji bi rado čitali i dijelili sadržaj naših postova, a mi ih iz nekakve pristojnosti ili ne znam čega sve, postavimo na pridruženu listu.
Kada to vrijeđamo druge?
Kada se, naravno, njihovi stavovi razlikuju od naših, kada ne pristajemo odazvati se na poklič „U tor! U tor!.“ Kada, zamislite, iznesemo osobno mišljenje uz rizik da se ono neće baš svima svidjeti. Kada pokušamo svoj stav argumentirati slikom koja odstupa od one koju vide neki od naših FB prijatelja. E, tada posežemo za verbalnom municijom pa sasujemo okvir pod post koji se ne rimije s našim. Nerijetko se osvrnemo i na najprivatnije osobine „dragog nam FB prijatelja“.
Tema je manje važna. Nogomet, cvjeće, korona, povijest. Ili politika.
E, politika!
U to se svi razumijemo i svi smo u pravu. Tu prestaju podjele prema afinitetima i orjentiramo se isključivo po principu „naši-njihovi“, „završetku prezimena“ ili ranijem kolektivnom iskustvu. Tu razgolitimo našeg „prijatelja“ do kože i kostiju i od drušvenog bića svodima ga s homo-racio na homo- nacio.
Logika kako je mudro saslušati i drugačije mišljenje, kako je pametno zaviriti i u drugi izvor, kako je malo što crno-bijelo, ovdje umire.
Sjećam se jednog, sada pokojnog saborskog zastupnika koji je, raspravljajući o nacrtu Ustava Republike Hrvatske, onih godina, kratko objasnio svoje stajalište: Kakav je, takav je – naš je!
U redu, možemo mi i relaksirati naš virtualni FB vrt i jednim običnim klikom poslati neke od „prijatelja“ u publiku, ili jednostavno ignorirati i pustiti niz vjetar. Ali i to bi, na neki način, bilo nepristojno i nepristajanje na različitost.
Osim ako baš ne useru do kraja, pa se vrt mora provjetriti.
