Evo što smo pisali, a evo i kako
U lanjskoj inventuri portala rekli smo da je to bila godina koju bismo htjeli što prije zaboraviti, jer je na samom njezinu početku krenula pandemija korone, a odmah potom stigao razorni potres, onaj zagrebački. Na kraju godine potres je uzdrmao Baniju, a virus je harao nesmanjenom žestinom. A što reći za ovu? Samo par riječi: daleko joj lijepa kuća!
Godina je doduše bila grozna, ali to ne znači da pivska scena nije bila zanimljiva i dinamična i da se nije imalo o čemu pisati. Dapače. Pivari su, baš kao i godinu dana ranije, pokazali žilavost, sposobnost, humanost, empatiju i uglavnom ne samo preživjeli, nego i mnogim drugima pomogli da prežive, ili da žive bolje, ili barem da se bolje osjećaju, uključujući se u brojne humanitarne projekte. Unatoč koroni organiziran je određeni broj pivskih festivala i sajmova, susreta i natjecanja, neke su pivovare proširile proizvodnju i gradile nove pogone, niknule su i nove pivovare, kuhani su mnogi primamljivi uvarci...
No, krenimo redom.
KRIZA NE JENJAVA ALI PIVARI SE DRŽE
Već prvog siječnja pisali smo o pivovarskoj solidarnosti s ljudima kojima je uoči novogodišnjih blagdana zemljotres odnio krov nad glavom i pretvorio u beskućnike. Umjesto da kukamo zajedno s onima koje su u slavlju pretjerali s maliganima i nudimo im sredstva za saniranje mamurluka, mi smo plakali s nesretnicima koji su blagdane proveli pod vedrim nebom. Pivovare su uplaćivale novac u fondove za pomoć stradalima, slale pivo na područje pogođeno potresom, zasukale rukave i dale se na posao, mobilizirale dobrovoljne davatelje krvi, uglavnom pomagale na mnogo divnih načina...
Praksa online narudžbe i dostave piva na kućni prag, uvedena s izbijanjem pandemije korone, nastavljena je i kroz cijelu ovu godinu, u kojoj smo imali paradoksalnu situaciju – da je pandemija jačala, a epidemiološke mjere se ublažavale ili ukidale – ugostiteljski objekti osim skraćenog radnog vremena i obaveze nošenja maske do sjedanja za stol nisu imale drugih limita, pa su i pivovare došle do daha vraćanjem mogućnosti plasmana svojih proizvoda. Istovremeno smo pisali o restrikcijama u nekim europskim zemljama u kojima su ugostitelji i organizatori festivala dopuštali ulaz samo cijepljenima. Ta je opcija bila u igri i za minhenski Oktoberfest, za koji je početkom godine uredno proveden natječaj za izbor likovnog rješenja za službeni plakat, ali još na proljeće odlučeno je da najveće svjetske pivske fešte ipak neće biti ni ove godine, dakle drugu godinu zaredom. Umjesto toga, uz Ljeto u gradu – manifestaciju koja je neke od karakterističnih sadržaja Oktoberfesta raspršila po cijelom glavnom gradu bavarske, održan je i Wirtshauswiesn – gostionički Wiesn, odnosno duh Oktoberfesta u povijesnim minhenskim pivnicama, koji je privukao čak milijun posjetitelja.
Još puno toga o čemu smo pisali bilo je povezano s epidemijom i restrikcijama, no spomenimo samo još ovo – Primariusovo prigodno pandemijsko CjePivo kao sjajan štos odličnog piva prepoznali su i Slovaci, pa su o tome napisali članak, koji smo, dakako preveli i objavili na Pivnici.
RUBRIKE, RUBRIKE, RUBRIKE
Preveli smo i niz drugih članaka, naročito onih koji govore o neodoljivim zanimljivostima iz povijesti zlatnog soka, a literaturom u kojoj se pjeva ili priča o pjenušavoj tekućini bavili smo se u okviru rubrike Pivo u stihu i prozi, za koju smo opet preveli niz tekstova i pjesama. Druga, manje – više redovita, rubrika ona nazvana Nacrtaj mi krigl donijela je crtice o slavnom češkom stripu Oktobriana i njegovu autoru Bohumilu Konečnom, te prigodne članke o pivu u stripovima Alan Ford, Tin Tin i drugima. Rubrika Pivomanija našeg urednika Gorana Gazdeka mahom se bavila pivskim receptima, a o pivu u kuhinji bavili smo se i u okviru redovite rubrike Gastro. Vrijedni su bili i stalni dopisnici – švedsko-istarski pivski fajnšmeker Petar Fehir, koji je u dvotjednom ritmu pisao svoj Sadržaj ekstrakta u osnovnoj sladovini, te Mario Jukić, koji je pratio slavonsku pivsku scenu, a posezali smo i za tekstovima drugih pivskih prijatelja, poput Domagoja Jakopovića Ribafisha, s kim smo potkraj godine napravili i mali razgovor u povodu kuhanja njegova autorskog piva Tusta&tma.
PISANJE O PIVU
Pisanje o pivu je naša opsesija i smisao postojanja, pa smo pisali i o onima koji – pišu o pivu. Predstavili smo niz knjiga o pivu, od čeških pivskih bajki, preko praških pivnica, pa do Pivskih putovanja, knjige dr. Zdeněka Suse, svojevrsnog nastavka njegove Velike češke pivske knjige. I do monografija poznatih pivovara. Jednu pivovarsku monografiju potpisujem i osobno – onu koja je tijekom godine izašla u povodu 180. obljetnice osnutka Pivovare Daruvar. Na ovom smo mjestu to izdanje predstavili malim feljtonom u kojem smo u tri nastavka prošli kroz osamnaest desetljeća najstarije hrvatske pivovare. Ta knjiga po imenu Pivovara Daruvar – priča koja teče 180 godina, zbog okolnosti uvjetovanih epidemijom još nije imala promociju, a ta će biti organizirana u prvim tjednima sljedeće godine.
U literaturu o pivu spadaju i reportaže – novinarsko-književna forma, koju nastojimo što više njegovati na svom portalu. Iako je godina bila mršava i nije nam baš bilo do putovanja, ipak smo objavili desetak reportaža, dakle gotovo svaki mjesec po jednu, a osim po Hrvatskoj putovali smo i po Češkoj, Sloveniji i – Engleskoj.
FESTIVALI, NAGRADE
Ako nisu mogli putovati ljudi (ili im je to barem bilo otežano) – putovala su piva, pa smo tako pisali o Osječkom ocjenjivanju piva i dakako o Hrvatskom homebrew prvenstvu, koje je i ove godine ugostila Zmajska pivovara na Jankomiru, ali u recesijskom izdanju i bez velikog završnog partyja. Održani su i neki festivali, pa smo tako izvijestili iz Đakova i Valpova...
U ocjenjivanju portala RateBeer najbolje su prošli Garden, Pulfer i Maskeron, a na stranim ocjenjivanjima uzoraka iskazali su se Varionica i Lepi Dečki. Međimurski Lepi Dečki proslavili su i pet godina rada, pa je to bio dobar razlog da im posvetimo malo više prostora, a pisali smo i o nizu drugih hrvatskih craft pivovara, koje su se sjajno nosile s krizom i uspješno prebrodile ovu turbulentnu godinu – Gardenu koji je skuhao prvo naše bezalkoholno pivo, o Medvedgradu, Zmajskoj, Novoj Rundi, Daruvarskoj, Bošnjaku, Lokalnoj pivovari. Nismo zapostavili ni velike, pa smo pisali o Karlovačkoj, Zagrebačkoj, Heinekenu i Kaltenbergu u Rijeci, koji je plesao jedno ljeto... Od stranih velikana mjesto su dobili AB InBev, te češke pivovare Prazdroj, Budvar, Staropramen, Radegast i Bernard, s kojim smo proslavili njegovu 30. obljetnicu...
ŠTO J OSTALO, NE B U KOLA STALO
Naravno, u ovaj pregled ne možemo utrpati sve o čemu smo pisali tijekom godine na izmaku, jer je riječ o obimnom štivu, o preko tri stotine članaka, od kojih su mnogi bili i poprilično dugački, a nemali broj njih bile su prave poslastice za čitatelje željne dobrih priča, i na to smo naročito ponosni.
Ipak, ne možemo ne spomenuti još ponešto. Da smo, recimo, uz prigodne datume ponudili priče o s njima povezanom pivu – primjerice uz Tri kralja, uz Dan očeva, Zeleni (Veliki) četvrtak, uz 1. travnja i 1. svibnja, uz Tijelovo, Dan D i Sve svete, a sjetili smo se i obljetnice okupacije Čehoslovačke 20. kolovoza 1968. i duhovitih čeških pivopija koje su okupatore dočekali grafitima o tome kako će ih utopiti u pivu...
Daruvar nam je, naravno, slaba točka, jer kako živim u istoj ulici u kojoj je i daruvarska pivovara, a sa svog redakcijskog prozora gledam u dvorište pivovare, ne mogu ne biti pristran, no na sreću ovdje se kuhaju odlična piva pa to često pisanje o Daruvaru ima debelo (duboko?) pokriće. A onda se dese i neke druge stvari, potpuno bez mog utjecaja – najbolji hrvatski književni urednik Kruno Lokotar, koji je slučajno također Daruvarčanin, ove je godine realizirao jedinstven projekt nazvan Kad čujem Daruvar. Pozvao je 28 pisaca iz prve hrvatske književne lige da napišu priču ili esej o tome što im prvo pada na pamet „kad čuju Daruvar“ a rezultat je knjiga u kojoj se daruvarsko pivo spominje na više mjesto, no najviše u priči Marka Tomaša Ždral je ispustio kamen, koju smo, dakako, objavili u našoj literarnoj rubrici.
Slučaj je htio da se u daruvarskoj pivovari zateknem i onog nesretnog 19. veljače kad je objavljeno da je umro Panonski Mornar Đorđe Balašević. Baš smo završili jedno lijepo druženje s daruvarskim turističkim vodičima koji su u povodu svoga dana odradili turu po pivovari a ja sam im priredio predavanje o povijesti i kulturi piva... a onda je kao grom iz vedra neba odjeknula tužna vijest... Balašević, to vjerojatno svi znate, nije u svojim pjesmama puno spominjao pivo, tek par usputnih stihova, ali njegovim nenadmašnim pjesmama teku rijeke vina, rakije, likera i svakojakog drugog alkohola, pa je to valjalo pobrojati i sastaviti hommage tom doktoru nostalgije, velemajstoru sjete i učitelju tuge. Jer kad je tuga, mora da se cuga.
Za one koji žele znati više:
