EU - moja dežela

Ne znam da li je sa mojom, takozvanom, emocionalnom inteligencijom sve u najboljem redu, al´, jebemliga, ne osjećam baš neko stezanje oko novosti iz Brisela i ostalih brexita.

Moram vam priznati, mada mi je malo neugodno, da mi se živo jebe i za Irce i Litvance. Koje još zovu i Latvijci. Ili Letonce. Iako smo, eto, u istoj državi, ne tangira me ni što se Grčka zadužila ko Grčka (jel vratila ona onaj dug - nešto je ne spominju u zadnje vrijeme!?), a ni za Kataloniju se baš ne sužavam u struku.

Mora da sam postao bezosjećajan i psihopatski hladan što ne pratim rast BNP-a u Estoniji i što nisam "onom" zastavom pokrivao svoj fejsbuk profil nakon ovih sranja u sučlanicama, susjedima.

Mada sam poduplao EU državljanstvo/članstvo prije par godina ne osjećam ovih 26/27 sučlanica kao rođene. Pa kad me sram ovih mojih, što se ponekad potpisuju ušatim slovima, onda se okrenem ovim mojima, vikinzima, što se ne trijezne vikendom. U čekanju da se oni moji opamete.

Još mi je uvijek draža Makedonija od Portugala. Još uvijek se uhvatim da u srazu "moje" Francuske i balkanske Crne Gore navijam za ovu potonju.

Mora da imam neki kronični psihički problem kad mi je draža Srbija, ovakava kakva već je, od Belgije ili Malte.

I da sam neki cinik baš bi me bilo briga za Šengen i kalibriranje krastavaca i jagoda. Kao jedinih konkretnih ingerencija Europske komisije.

I moram vam priznati, da me u dva noću probudi i pita gdje bih htio proživjeti, ovih mojih - do kraja, rekao bih Bosna, a ne, tamo neke, Rumunjske i Bugarske.

Jebi ga, taki sam. Pa i kad, na "ovoj" televiziji, pokazuju prognozu vremena meni oko padne nekako niže, desno od one čizme.

Znate koje.