Pivnica.net
Banner

Velika češka pivska knjiga

Eliška Přemyslovna i pivo

Zdeněk Susa   |   09.09.2009.     6163

Eliška Přemyslovna i pivo
U Nymburku zasigurno očekujete da progovorim o djetetu ovdašnje pivovare, gospodinu Bohumilu Hrabalu, koji se doduše nije rodio u Nymburku, nego u Brnu, i to u Brnu-Židenicama. Njegova nymburška postrižinska* epizoda je dovoljno poznata; na nju podsjeća i ona slavna spomen ploča na visini, na kojoj pišaju psi. Zato o njoj neću više ni riječi – bilo bi to kao u onoj poslovici o nošenju piva u krčmu.
Govorit ću stoga o stvarima puno starijim, koje pak nisu ništa manje vezane uz nimburško pivo. Godine 1275. Přemisl Otakar II uzdigao je tadašnju općinu Nymburk u status kraljevskog grada. Među privilegije, koje su gradovi dobivali od kralja, u pravilu je spadalo i pravo kuhanja piva. Tako možemo utemeljeno pretpostaviti da se već 1275. godine kuhalo nimburško pivo. Kakvo je ono bilo?
Da bih mogao odgovoriti na to krunsko pitanje, usmjerio sam svoju pozornost na ključno mjesto u povijesti Nymburka i nimburškog piva – na godinu 1310. Te godine se u Nymburku pivo kuha već tri i pol desetljeća, ali ne pije se u miru. U zemlji je anarhija, metež. Nakon ubojstva posljednjeg Přemislovca Václava III četiri godine ranije, za zemlju se bore ambiciozne princeze i kraljevne, odnosno njihove klike, koje se pozivaju na nasljedna prava pojedinih dama. Ponajprije udovica Václava II, dakle maćeha ubijenog Václava III, Eliška Rejčka; ponovno postaje kraljevna po svom drugom mužu Rudolfu Habsburškom. Nakon njegove iznenadne smrti povlači se u Hradec (koji je po njoj nazvan Kralove), i napokon u Brno. Osniva samostan Staro Brno, pa time postaje majka starobrnjanskog piva i prva vlasnica čuvene vinarnice Kod kraljevne Eliške. Prema alkoholu je očito imala blagonaklon stav, a općenito je to, prema svim svjedočanstvima, bila raskošna, zgodna i izvanredno lijepa žena.
Druga je Anna, sestra ubijenog Václava III, koja postaje kraljevna udajom za Jindřicha Korutanskog. Vlast Korutanaca u Češkoj bila je međutim više pljačkanje zemlje nego vladavina. Stoga raste otpor prema njima, koji vodi strana posljednje princeze, koja je ostala u igri – Eliške zvane Přemyslovna. Eliška je Přemyslovna po ocu Václavu II, po majci Guti Habsburškoj je također i Habsburgovka – ali to češka povijest ne spominje. Za godinu 1310. o kojoj ovdje govorimo, to je uostalom nevažno. Eliška ima osamnaest godina, „privlačna je, stasita djevojka, tamne puti i duge mrke kose“, zrela za udaju i sa svim uvjetima da postane češka kraljevna. U njenom klanu razmišljaju o mladom Janu Luksemburškom (iako mu je tek četrnaest), jer on je naime sin cara Jindřicha VII, čija bi vojska sigurno mogla u Češkoj brzo uvesti reda. (Vidite kako davno se već maštalo o Europskoj uniji, koja će u Češku uvesti red – samo se u ono vrijeme to drugačije zvalo.) Jindřich Korutanski i njegova supruga Anna, Eliškina starija sestra, žele to spriječiti. Kako? No, pada im na pamet i mogućnost Eliškine iznenadne smrti, ali ipak shvaćaju da je zgodnije na brzinu je udati za kakvog ne posebno važnog plemića i time je izbaciti iz igre. Ali, za plan na vrijeme doznaju Eliškine pristaše i odlučno ga sprečavaju. Citiram iz kronike:
„Dogodilo se da je na blagdan Spasova, kada je Jindřich, vojvoda korutanski, sa svojim privrženicima smišljao kako da naudi djevojci, strašna vijest o tome doprla do Jana iz Vartemberga, koji je bio odan djevi. A govorahu neki, ne utekne li djeva Eliška hitro iz Praga, zaplest će se u mrežu takve i tako velike zbrke, pa neće moći uteći, iako bi to rado učinila; jer vrebaju na nju uhode s pakosnim lukavštinama, pa joj ne preostaje ništa drugo do bijega. Uto hitro usta hrabri vitez, uz to još i nenasićen (vijest ga je zatekla za ručkom), uzjahao konja, pojahao naprijed a po povjerljivu izaslaniku zavjetovanom na šutnju poručio, neka ga potištena kraljevska kći slijedi kako zna i umije. Djevojačkom iskrenošću povjerovala je u odanost svoga viteza. Brzo se obukla u sirotinjski ogrtač, uzevši sa sobom samo dvije djevojke – Ceciliju i Anežku. Prerušena u staricu išla je tako propupala mlada djeva brzim koracima sve do Vyšehrada, gdje su je u krajnjoj nuždi posjeli na tovarnog konja, pa je s Janom iz Vartemberka i njegovim vitezovima i uljudnom družinom, umornoga tijela, stigla do Nymburka nad Labom. Da nije pobjegla, sigurno bi bila upala u zamku, koju su postavili njeni protivnici.“1
Zamislite samo kako se osamnaestogodišnjakinja u punom cvijetu prerušava u sirotu staricu, kako je prate samo (!) dvije služavke – dotad ih je oko sebe uvijek imala cijelu hrpu, i kako bježi iz Praškoga grada (što zacijelo nije bilo moguće bez potplaćivanja straže), kako potom pješači sve do Vyšehrada, kako se oslanja na sluškinje, kakve žuljeve ima na nogama – ta bila je princeza, a one nisu baš navikle ići pješke. Pa kako je – u krajnjoj nuždi, budući da dalje ne može – posjedaju na tovarnog konja i voze do Nymburka. A s kakvim tek osjećajem kroničar to opisuje, naglašavajući neninost, djevojačku nježnost i tjelesnu iscrpljenost! Pred oči odmah naviru slike baš onakve kakve je zamišljao kroničar prilikom pisanja. Bio je to Petr Žitavský, počasni redovnik i kasnije opat zbraslavskoga samostana. A što redovniku preostaje nego da zamišlja slike…
Eliška je u Nymburk stigla noću, i odmah je naredila zaustavljanje, ni koraka dalje! Njeno izmrcvareno djevojačko tijelo skinuli su s konja i zadihano unijeli na otpočinak pod prvi nyrmburški krov, vjerojatno poprilično smrdljiv. Bila je to naime ribarnica na obali Labe. Probudiše gradonačelnbika i rekoše mu, da princeza traži utočište u njegovu gradu. Cijeli Nymburk se sjatio u vijećnicu (valjda žele autogram, ili što), gradonačelnik s vijećnicima i gardom, idu s bakljama prema ribarnici, izražavaju princezi svoje divljenje i smještaju je „u najkrasniju kuću na središnjem trgu, označenu kućnim brojem 42.“
U Nymburku Eliška ostaje točno mjesec dana – od 29. svibnja do 29. lipnja 1310. godine. U međuvremenu su njeni privrženici očistili Prag od Korutanaca, a i njihova diplomatska aktivnost bila je uspješna. Eliška se vraća u Prag i smjesta ide u njemački Rheinland, u grad Speyer, gdje se već u ljeto te iste godine udaje za Jana Luksemburškog.
Ali zašto vam sve to pričam? Zato što se u cijeloj toj dogodovštini radi uglavnom o pivu. Što mislite, zašto Eliška, koja se priprema poći u Luksemburg, iz Praga bježi upravo obrnutim smjerom – u Nymburk? Rješenje toga rebusa je u imenu tadašnjeg nymburškoga gradonačelnika. Kroničari su zapisali da se zvao Boehel uf der Psutej. Da, Boehel uf der Psutej, stvarno vas ne vučem za nos. Znamo da su najstarije češke gradove osnivali obično kupci i zanatlije s njemačkog govornog područja. Ovo ime svjedoči da to nisu morali biti Nijemci iz susjedstva, Saske ili Bavarske, nego Donjonijemci – iz Nizozemske i okolice, koja je već tada bila prenapučena. Ime Boehel uf der Psutej međutim ne ukazuje baš na samu Nizozemsku (tamo je jezik naprosto njemački izmijenjen laryngotidom – keine Sprache, sondern eine Halskrankenheit). To je ime iz područja gdje se u njemački jezik upliće s mora engleski, a s kopna francuski – aha, Flandrija i Luksemburg. Kladio bih se da je Boehel uf der Psutej luksemburško ime… A tu je ključ!
Eliška treba postati češka kraljica – to je u redu, i ona to zna, ta ipak je češka princeza – a istovremeno i luksemburška vojvotkinja – o tome uopće nema pojma. Tako spaja ugodno s korisnim: bježi iz Praga, obranivši tako svoju djevičansku čast, da bi mogla postati kraljica, i odlazi u Nymburk, pod zaštitu luksemburškog gradonačelnika, u probni posjet. Želi unaprijed doznati, što je u Luksemburgu čeka. Trajalo je to mjesec dana… Bila je tamo naime napajana pivom, koje danas poznajemo kao pivo belgijskog tipa, čija je domovina zapravo Flandrija s Luksemburgom. Danas bi bilo dovoljno poslati nekoga po takvo pivo u Pivovarský dům u Ječni, ali tada je morala potegnuti do Nymburka. Pivo s kavom i bananama u ono vrijeme još nisu poznavali. Ali Boehelovo pivo s trešnjama (upravo je bilo vrijeme trešanja) Eliški je potpuno ogadilo predstavu života u Luksemburgu.
Na kraju do Luksemburga nije ni stigla – svadba je bila u Speyeru. A potom se vratila kući! U Luksemburgu se nikad nije pojavila, a između Praga i Luksemburga špartao je Jan sam. Eliška je sjedila u Pragu i popravljala okus normalnim češkim pivom. Čak je tražila od Boehela uf der Psuteja da u Nymburku počne kuhati normalno češko pivo, jer inače je tamo više nikad neće vidjeti… Princezinu nesklonost tadašnjem Boehelovom pivu dokumentira također i grb grada Nymburka. Od tornja, koji simbolizira grad i njegovo pivo, češki se kraljevski lav s gnušanjem okreće i hitro bježi odatle…
Eliškin posjet Nymburku godine 1310 značio je dakle početak dobrog češkog piva u tom dičnom starom gradu, nakon trideset i pet ljeta onih belgijsko-luksemburških eksperimenata. Za nepunih sedamsto godina počet će se to pivo zvati Postrižinsko.
Kad bih ja bio PR u Nymburku, pokrenuo bih proizvodnju polutamnog spacijala, koji bi se zvao Princeza Eliška, a na etiketi bi bila ona privlačna stasita djevojka tamne puti i duge mrke kose. Onda bi se uistinu moglo reći: „Uđi i ne pravi štetu!“
 
 
1Zbraslavska kronika.
 
*Postřižiny je naziv romana Bohumila Hrabala, prema kojem je Jiři Menzel snimio glasoviti istoimeni film, koji je kod nas preveden kao „Striženo-košeno“. Takav prijevod, međutim, nije najsretniji, i on ne daje naslutiti o čemu se tu radi, a možemo primijetiti i da se u novije vrijeme distributeri drže izvornog naslova. Zapravo je riječ o ritualnom šišanju. Podsjetimo, glavna junakinja filma Maryša, ima opsesivnu želju skraćivanja stvari, koja kulminira skraćivanjem njene prekrasne kose, koja je kroz cijeli film predmet fetišističkog obožavanja svih muškaraca u selu. Hrabal i Menzel poigrali su se jednim drevnim obredom, koji susrećemo u mnogim kulturama Europe (Slaveni, Rimljani) i Azije (Kinezi). Najvjerojatnije je obredno rezanje kose zamjena za ljudsku žrtvu, pa se bogovima umjesto cijelog čovjeka prinosio njegov dio – pramen kose. Striženje, ili postrig, kako se ritualno šišanje također zove, može se izvesti na više načina, od odsijecanja pramena, do brijanja cijele lubanje, ili samo tjemena, kako to rade pojedini crkveni redovi. Taj obred se zove i tonzura. (Opaska prevoditelja)
 
Preveo Mato Pejić

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Velika češka pivska knjiga