Pivovara Eichbaum iz njemačkog Mannheima definitivno stavlja ključ u bravu nakon respektabilnih 347 godina tradicije. Pokušaj spašavanja „vojnika“ Eichbauma propao je i za ovu dugovječnu pivovaru više nema nade, a preostalih 240 zaposlenih ovih će dana dobiti radne knjižice. Pa šta, reći će svatko tko zna išta o okrutnosti poslovnog svijeta, padali su i veći, jači i stariji. I zvučnija imena otišla su u ropotarnicu povijesti, a život svejedno ide dalje. Pa šta, mogli bismo reći i mi, jer smo ovdje podosta puta jadikovali nad likvidacijom pivovara i pivnica koje su obilježile svekoliku historiju zlatnog soka, koje su bile međaši u predugačkoj povijesti svjetskog pivarstva. Da, mogli bismo, ali…
Ovaj ćemo odlazak iskoristiti da vam predstavimo Eichbaum Brauerei, premda je to (tek) jedna od 1500 njemačkih pivovara i jedna od više stotina privatnih njemačkih pivovara regionalnog značaja, znači jedna od onih kakvih uistinu ima puno, uostalom, ni višestoljetna tradicija ne dovodi je u neki ekskluzivni položaj, jer u Njemačkoj postoje pivovare koje će uskoro proslaviti tisućiti rođendan (Weihenstephan, osnovana 1040. godine). Onda, zašto? Riječ je o malom sentimentalnom razlogu, o tome da je autor ove bilješke odrastao na „obalama“ Spačvanskog bazena, najvećeg europskog rezervata hrasta lužnjaka, a Eichbaum na njemačkom znači – hrast. Tako se, u ona vremena kad je svaki susret s nekim stranim pivom bio ravan najvećem prazniku, u trenutku kad mi je u ruke dospjela limenka njemačkog lagera Eichbaum s crtežom raskošnog stabla quercusa na etiketi, rodila ljubav na prvi pogled. I na prvi gutljaj, priznajem. Iako, da danas popijem neko od piva iz portfolija pivovare na odlasku, vjerujem da bih morao priznati da mi se to pivo i tada sviđalo više zbog kredita koje je dobilo stjecajem okolnosti nego zbog okusne posebnosti. Uostalom, i to je posve legitimno.
Elem, Eichbaum GmbH & Co. KG privatna je pivovara sa sjedištem u Mannheimu. Utemeljena je 3. listopada 1679. godine, kada je gradsko vijeće Mannheima dodijelilo Jeanu du Chaineu (Chêne) dozvolu za proizvodnju piva i dopustilo mu da „objesi znak hrasta na svojoj kući u Mauritzgasse“. U to vrijeme u Mannheimu je bilo nekih 25 pivovara. Na temelju svog imena (chêne, francuski za hrast), valonski pivar osnovao je gostionicu Zum Aichbaum.
Nakon obnove grada, razorenog u Ratu Velike alijanse, ime je 1717. godine oživio Johannes Blanckart iz Hanaua. Njegova pivnica Zum grünen Eichbaum (Kod zelenog hrasta), smještena u bloku P5, postala je jedna od najpopularnijih u gradu i imala je koristi od velikog gospodarskog uspjeha Mannheima u 18. stoljeću.
Kako u članku o pivovari Eichbaum navodi Wikipedija, Heinrich Forschner iz Schriesheima, koji je preuzeo pivovaru 1827., proširio se na drugu stranu rijeke Neckar i izgradio skladište piva deset metara pod zemljom. Forschnerovi nasljednici, braća Hoffmann, preselili su cijelu pivovaru preko Neckara 1870-ih u današnju mannheimsku četvrt Wohlgelegen, gdje se i danas nalaze prostorije tvrtke Eichbaum.
Godine 1881. pivovara Eichbaum pretvorena je u dioničko društvo i nastavila se širiti; prije Prvog svjetskog rata bila je jedna od stotinu najvećih pivovara u Njemačkom Carstvu. Saveznička okupacija lijeve obale Rajne nakon rata presjekla je ključno tržište za pivovaru 1918. godine. Samo putem sporazuma o suradnji s pivovarom Werger u Wormsu 1929. godine mogli su se opskrbljivati kupci na lijevoj obali Rajne. Ta je suradnja dovela do spajanja 1929. godine u Eichbaum-Werger Breweries AG sa sjedištem u Wormsu.
Uspon nacionalsocijalizma uzrokovao je pad prodaje piva za pivovaru Eichbaum AG, jer je tvrtka bila u velikom vlasništvu židovskih dioničara. Tvrtka je dobivala javne ugovore tek nakon 1936. godine, kada su židovski dioničari bili prisiljeni otići.
Eichbaum je svoju brzu poslijeratnu obnovu zahvalio statusu glavnog dobavljača američkim okupacijskim snagama. Tvrtka je ubrzo ponovno procvjetala, nastavila se širiti, premašivši rekord od 300.000 hektolitara iz međuratnog razdoblja. Godine 1966. prodano je 440.000 hektolitara piva. Godine 1970. tvrtku je preuzela frankfurtska Henninger grupa. Mjere smanjenja troškova dovele su do zatvaranja tvornice u Wormsu 1978., a sjedište pivovare Eichbaum preseljeno je natrag u Mannheim. (…)
Od ožujka do rujna 2024., Veltins je za Eichbaum obavljao nacionalnu distribuciju Karamalz proizvoda. Krajem listopada 2025., Privatbrauerei Eichbaum GmbH & Co KG podnio je zahtjev za insolventnost, koji je Okružni sud u Mannheimu odobrio.
Dana 17. lipnja 2026. predstavljen je plan restrukturiranja i zapošljavanja, koji je predviđao manje otpuštanja nego što se u početku očekivalo. Prema radničkom savjetu, oko 160 od gotovo 300 zaposlenika trebalo je zadržati svoja radna mjesta, a 83 bi trebalo biti prebačeno u agenciju za privremeno zapošljavanje. Otpuštanja su prvenstveno utjecala na punjenje boca, logistiku i prodaju prehrambenoj industriji, a proizvodnja je djelomično prebačena na sustav smanjenih smjena.
Ali, 13. srpnja 2026. tvrtka je objavila da su svi napori za nastavak poslovanja definitivno propali. Prema tvrtki, preuzimanje poslovanja od strane investitora nije se ostvarilo iz ekonomskih i razloga povezanih s insolventnošću. Pivovara je potom objavila prestanak rada. Prema radničkom savjetu, preostalih otprilike 240 zaposlenika trebalo je biti otpušteno. Planirani transfer tvrtke za oko 30 zaposlenika također nije uspio. Tako pivovara Eichbaum Brauerei, utemeljena pradavne 1679. godine, odlazi u povijest zajedno sa svojim hrastovim brendovima Ureich Premium Pils, Eichbaum Pilsener, Eichbaum Export, Eichbaum Hefeweizen, Eichbaum Braumeisters Kellerbier, Eichbaum Braumeisters Helles, Eichbaum Braumeisters Winterbock, Eichbaum original Radler, Ureich Alkoholfrei, i nizom drugih.
