Pivnica.net
Banner

Reportaže

Dupla

Mato Pejić   |   05.10.2015.     2756

Dupla

Pivo je stvar koja, u globalnim razmjerima, ima čitav niz glavnih gradova, a dva od njih nalaze se u istoj njemačkoj saveznoj državi, i to onoj najvećoj, Bavarskoj. München i Bamberg, jedan na jugu, drugi na sjeveru, jedan milijunski golijat, drugi skoro patuljak, gotovo paradigmatski predstavljaju dvije različite pivske kulture.

Guten Morgen... Guten Morgen...Morgen..." Kad od našeg šatora pođem do stotinjak koraka udaljenog sanitarnog čvora, čujem to barem deset puta i, naravno, uljudno uzvraćam. U neobičnom kampu, u kojem se, uključujući i nas, stranci mogu nabrojati na prste jedne ruke, šatori su velika rijetkost, uglavnom su tu kamperi i prikolice, mnoge sa satelitskim antenama, a bicikl ili motorin su uobičajen sastavni dio opreme. U prostranom kampu pod raskošnim krošnjama golemih hrastova vlada ugodna, prijateljska atmosfera i umjetnički šlif, pa se tu održavaju i stalne izložbe, a nudi se i mogućnost unajmljivanja kajaka i mnogi drugi privlačni sadržaji, poput doručka, igrališta, vožnje brodom... Ali, mi smo tu zbog piva. Naime, već četvrt stoljeća s društvom odlazim na minhenski Oktoberfest, a posljednjih desetak godina taj ugodni izlet kombiniramo s posjetom Bambergu, sveučilišnom gradu u Gornjoj Franačkoj, regionu koji u svijetu prednjači po gustoći pivovara. Tamo ih je, naime, čak tri stotine, u neposrednoj bamberškoj okolici trećina toga broja, a u samom gradu koji broji tek sedamdeset tisuća duša, njih devet! Zapravo i malo više, ali, sve u svoje vrijeme.

Radi se prije svega o prekrasnom mjestu, čija drevna srednjevjekovna arhitektura i danas neokrnjena sjaji u punoj ljepoti, pošteđena čak i bombardiranja tijekom Drugog svjetskog rata, računa se, zahvaljujući činjenici da se u blizini grada nalazila tvornica topničkog oružja. Od 1993. godine stara se gradska jezgra nalazi na popisu zaštićene baštine UNESCA, a prostrana urbana ploha, smještena na brojnim obalama rijeke Regnitz i njenih rukavaca, meandara i pritoka, te kanala Rajna-Majna-Dunav, međusobno je povezana mnogim mostovima.  Jedna od odlika grada je, na primjer i ta, da u njemu ne postoji mjesto na koje možete stati a da vam u dometu pogleda ne bude neki crkveni toranj. Tako od katedrale svetog Petra i Juraja vidite crkvu Svetog Jakoba, od Gornje župe Svetog Stjepana, od Svete Marije i Teodora Svetog Sebastijana, od ukrajinske grkokatoličke crkve svetog Nikole vidite katoličku crkvu svetog Urbana, od Nove apostolske Svetog Gandolfa, a od Svetog Filipa Svetog Mateja, i sve tako, plete se multikonfesionalna mreža od trideset crkava, u kojoj se uz većinu katoličkih bogomolja nalazi i više protestantskih, poglavito evangeličkih, ali i tri mošeje i sedam sinagoga, odnosno manje, jer neke više ne postoje, pošto su na njihovim temeljima podignute crkve drugih vjera. Sve pak, kao na dlanu, možete osmotriti a Altenburga ili Michaelsberga, gdje ćete naći još crkava, od dvorske kapelice na Starom gradu do dominikanskog samostana na brdu svetog Mihaela, iz početka 11. stoljeća. Prvi spomen grada je još dva stoljeća stariji, a na pola puta počinje povijest lokalnog pivarstva.

Uostalom, sve je tu povezano i umreženo - pivom, pa je s pivovarama jednako kao s bogomoljama. Od Franačkog pivarskog muzeja, čijih tisuću i pol eksponata podsjeća da su tamošnji benediktinci još početkom 12. stoljeća počeli kuhati pivo, vidi se Kaiserdom na sjeverozapadu i Greifenklau Brauerei na jugu, u dijelu grada preko dvaju vodotoka jedna preko puta druge su pivovare Spezial i Fässla, od Keesmanna se vidi Mahr´s Bräu, Ambräusianum i Aecht Schlenkerla stoje rame uz rame u srcu spomeničke zone, a odatle se kamenom može dobaciti do pivovare Klosterbräu.

Schlenkerla je zapravo marka pivovare Heller, a riječ je o famoznom, svjetski poznatom i uglednom dimljenom pivu, i to je najstarija bamberška pivovara, koja je utemeljena još 1405. godine, tada po imenom Haus zum blauen Löwen. I druge pivovare svoju starost mjere stoljećima, sve do pivovare Keesmann iz 1876. godine, no tu je i pivovara Ambräsianum, koja kuha tek od 2004. godine i koja je u bamberškom pivovarskom deveterolistu zauzela mjesto pivovare Maisel-Bräu, ugašene 2008. godine. Tada ju je naime preuzela pivovara Fässla, umirovila brendove i proizvodni pogon pretvorila u skladište. Brdo razloga zbog kojih je Bamberg pivska metropola upotpunjuje još tvornica slada i proizvodnja pivarske opreme, ali i niz posve novih, malih pivovara, koje većinom kuhaju kraft piva, dostupna u sjajno uređenom dućanu nazvanom Bierothek, a o brojnim tradicionalnim pivnicama i biergartenima da i ne govorimo...

Sve to s pivom ovdje je od iznimne važnosti, jer se Bamberg jednako kao svojim sveučilištem, katedralom, bamberškim jahačem, parkovima i mostovima, ili statusom grada-prijatelja djece, što pokazuje i beskrajno simpatičnim detaljem - najave stanica u autobusima javnog prijevoza, naime, izgovaraju djeca, diči i svojom pivskom kulturom, koju odlikuje raznovrsnost pivskih stilova i bogatstvo tradicije. Uz tisućljetno trajanje nju karakterizira i spomen na Eisgrube, ulicu kojom se vozio led u pivovarske podrume na Stephansbergu, pa čak i jedan pivski rat, koji je 1907. godine izbio kada je cijena piva povećana s deset na jedanaest pfenniga, kao i spomenuta brojnost pivovara, koja je u prošlosti bila kudikamo veća od današnje, pa je u devetnaestom stoljeću grad imao čak 65 pivovara.

E, a što bismo s njima mogli učiniti, kad se ni ovih devet i kusur ne da apsolvirati u četiri dana, koliko sam sa svojom peteročlanom družinom proboravio u gradu na Regnitzu, pa smo uza svu volju i uložene nadljudske napore, pivovaru Kaiserdom vidjeli samo izvana. Ne može se to, džabe je, jer dok u svakoj popijete poneko pivo, a između toga zavirite u novu i staru vijećnicu i rezidenciju, vrt ruža, park skulptura i štatijaznam, prođe vrijeme. A gdje bismo tek bili da nismo preskakali one obične vrste piva poput pilsa i lagera, kojih je doduše u bamberškim pivovarama ionako malo. Uglavnom su, naime, orijentirani na svoje lokalne specijalitete, koji im i osiguravaju naročito mjesto na pivskoj karti svijeta - ungespundete i rauchbier.

Rauchbier je dimljeno pivo, napravljeno od slada sušenog otvorenim plamenom od bukove piljevine, ono je svjetski raritet i redovito se kuha samo ovdje, u pivovarama Heller (Aecht Schlenkerla) i Spezial, a ungespundete je lager koji najmanje tri mjeseca odležava u otvorenim tankovima (nekad u nezačepljenim bačvama, pa mu otuda i ime), a poslužuje se nefiltriran. To je dakle pivo nalik na ono koje negdje zovu kellerbier, drugdje pak zwickel ili zoigl. Da naručite ungespundete ne morate pak lomiti jezik pokušavajući izgovoriti tu kompliciranu riječ; na mjesnom govoru se ono naručuje s „A U". Naročiti bamberški dijalekt ne treba ni pokušavati naučiti, jer s riječima poput Schbrudss (wenig Flüssigkeit, malo tekućine), Hää (Wie bitte, kako molim) ili Biädäggäla (Bierdeckel, pivski podmetač), vjerujte mi, nije se lako izboriti. No, negdje nakon petog piva u pivnici Zum Sternla (K zvijezdi), naša je ekspedicija sastavljena od hrvatskih Čeha i Hrvata, te čeških Hrvata i Rusa, zaključila kako taj jezik ima neodoljivu tvorbu imenica dodavanjem sufiksa la pa tako Stern (zvijezda) postaje Sternla, Fass (bačva) Fäßla, a Zwerg (patuljak) Zwergla, te kako je zapravo jako sličan hrvatskom, jer i mi eto, kažemo metla, kurbla ili, da ostanemo u svijetu piva - krigla. U tom sam trenutku odlučio da će se ova dvostruka reportaža o dva grada i dvije pivske kulture zvati - potpuno u duhu bambreškog dijalekta - Dupla!

Eto, kako pivo pomaže da i najsloženije stvari budu posve jednostavne. No, valja se nama zaputiti 225 kilometara na jug, u bavarsku prijestolnicu, gdje najveći pivski festival na svijetu, Oktoberfest, baš ulazi u završnicu, i tamo se suočiti s još jednim groznim dijalektom. Pa onda, Bamberže, Auf Wiedersehen, pardon - Adeela!

U Münchenu posve druga priča, potpuno drugačije pivo i pivska kultura. I sve drugo je drugačije, recimo kamp u kojem redovito odsjedamo. Za tuširanje morate kupiti žeton od gotovo dva eura, pola eura ubacujete za toplu vodu za pranje suđa, na zahod se čeka u dugačkom redu, a umjesto zvrndanja žirova po krovu automobila, cvrkuta ptica, glasanja divljih pataka i pljuskanja vesala kajakaša, kao u Bambergu, ovdje vas budi arlaukanje pijanih Talijana ili zavijanje porschea nekih Novozelanđana, koji ne znaju isključiti alarm na vlastitom autu. Međutim, te dane nam ništa ne može pokvariti, pa već uz podizanje šatora potežemo iz limenki kozla, prazdroj i staropramen, koje su češki prijatelji dovezli u golemim količinama, da se nađe. A onda već uhodanim stazama, manirom starih lisaca, autobusom i U bahnom do Goetheplatza, odakle nas rijeka pješaka nepogrešivo nosi prema pivskom mjestu svih pivskih mjesta, dijelu grada zvanom Theresienwiese, po kojem domaći za Oktoberfest govore jednostavno - Wiesn. Bez namjere da vas impresioniram brojkama, nego tek da vas uputim u razmjere ove manifestacije, reći ću da se radi o površini od gotovo 40 hektara, o četrnaest velikih i nizu malih pivskih šatora s ukupno 119 tisuća sjedećih mjesta, o gotovo dvije tisuće raznih štandova, trafika, buda, zabavnih radnji, šaltera za prodaju svega i svačega, te o trinaest tisuća ljudi zaposlenih u toj iznimno zanimljivoj gradskog gospodarskoj grani, koja u dva tjedna druge polovice rujna i početka listopada obrne na milijarde eura.

Želeći vam servirati neki neoboriv dokaz da to uistinu vrijedi, pa i svakog centa od deset aura deset, do deset četrdeset za litreni vrč piva - Maß, kako kažu Bavarci, pada mi na pamet, da će vas možda ovo uvjeriti: prijatelj, praški ugostitelj, koji nikad u životu nije popio cijelo (malo) pivo odjednom, stjecajem je okolnosti prisustvovao otvaranju Okoberfesta, a kad sam ga zapitao kako mu se to svidjelo, odgovorio je: „Fantastično!"

Stvarno je fantastično - tako poticajnu atmosferu, takvu razdraganost i takvo veselje, teško da ćete naći negdje drugdje. Ali mi, oktoberfestovski veterani, koji smo to prošli tko zna koliko puta, ne propuštajući, dakako, da svaki dan okusimo malo one drage vreve, one umilne buke i uzbuđujuće gužve u festivalskim šatorima, ipak više vremena provodimo u upoznavanju ogromnog i veličanstvenog grada u kojem i nakon četvrt stoljeća otkrivamo nove znamenitosti. I nove pivnice, čudeći se odakle ih je samo toliko puno i tako divnih, i nove biergartene (vrtne pivnice), koji su baš ovdje rođeni kao svjetski relevantna kategorija, gdje se neminovno susrećemo s karakterističnim lokalnim govorom. Tamo vas nikad neće pozdraviti s Guten Tag (dobar dan), pa ni s Grüß Gott, nego s Griaseichgood, a za ilustraciju navodim samo par fraza i termina - Radi (Rettich, rotkvica), Hendl (Brathuhn, pečeno pile), Stamperl (Gläschen Schnaps, čašica rakije), Dangschee (vielen Dank, hvala lijepo)... Najvažnije je pak da znate da se Oktoberfest otvara uzvikom O'zapf is!, što znači Es ist angezapft, odnosno - načeto je. Odnosi se dakako na prvu bačvu piva na festivalu. Također i da, kad šef orkestra uzvikne Eins, zwoa, drei - gsuffa, treba dignut svoj vrč i nazdraviti sa svima do kojih možete dosegnuti, a nakon toga kreću srdačne konverzacije i upoznavanja s najtuđujim i najnepoznatijim pivopijama. Na primjer, s Amerikancima koji dvotjednu turneju Europom počinju ovdje, u lederhoznama i dirndlicama, a jedna od dviju mladih žena odmah je spremno pozirala u stilu konobarica na Oktoberfestu, noseći u rukama četiri pivska vrča...

I tamo u gradu je također ludnica, tamo je more turista koji netremice prate Glockenspiel na novoj vijećnici, tamo su spomenici kulture čije bi puko nabrajanje zahtijevalo pola ovog prostora, tamo su skupine navijača Dinama, koji je baš tog dana, kada smo mi stigli, igrao utakmicu za prezimljavanje u Europi, tada još nesvjesne da ih u areni čeka još jedan Lewandovski šou i petarda u mreži Eduarda. Tamo su dokazi da su priče o izbjegličkoj invaziji samo tlapnje ksenofoba i da su Nijemci više zaokupljeni slučajem Volkswagena, čija je prijevara ekološki osviještenih kupaca dobila naslovnice svih tjednih magazina, tamo je sva sila svakojakih čuda, tamo su pivnice iz knjige svjetskih rekorda, i one koje će na prečac osvojiti srce svakog pivskog fajnšmekera, poput, na primjer, mini pivovare Paulaner Bräuhaus, koja je baš u vrijeme našeg posjeta odisala mirisom kuhanja nove šarže. Inače tamo kuhaju kroz godinu zwieckl i weisse (dakle, pšenično), a za svako godišnje doba rezerviran je po jedan sezonski specijal, nas je čekao märzen po imenu Goldenes Theresienbier.

I tako je to u Münchenu - sve se, ama baš sve, vrti oko piva. Naročito u ovo doba, kada se održava najznačajnija svjetska fešta pjenušave tekućine. Oktoberfest je uostalom  ispisao jednu blistavu stranicu pivske povijesti, onu posvećenu respektabilnom pivskom stilu, kojem je jedinom dopušteno točenje na najvećoj svjetskoj pivskoj fešti i koje se danas naziva festivalsko pivo, ili Oktoberfestbier, a zapravo se radi o pivu koje udžbenici znaju kao märzen, štono bi se reklo - ožujsko. Ujedno je to priča o Michaelu Schottenhamelu, gostioničaru, koji je prvi na Oktoberfestu izgradio veliki šator, preteču ovih koje tamo nalazimo danas. Kada se 1872. godine desilo da je Wiesn ostao bez piva (ne zaboravimo, tada je pivo bilo isključivo sezonsko piće, koje se smjelo kuhati samo od Miholja do Đurđeva, pa se moglo desiti da u poznu jesen puk nema što piti), on se sjetio da je u pivovari Spaten-Franziskaner tamošnji majstor pivar Gabriel Sedlmayer skuhao pivo koje je imalo veću trajnost, jer je bilo za četiri stupnja jače od klasičnog bavarskog lagera, i imalo osjetno više alkohola. To pivo, skuhano pod patronatom bečkog pivara Antona Drehera, na Oktoberfestu je dočekano sa skepsom, a gradski oci su se jako bojali problema zbog povećanog udjela alkohola i masovne posjećenosti festivala. Međutim, pivo je od prve sjajno prihvaćeno i uskoro postalo isključivi tip piva koji se toči na Oktoberfestu, a svaka od šest minhenskih pivovara, koje tamo mogu nastupiti - Augustiner, Hacker-Pschorr, Hofbräuhaus, Löwenbräu, Paulaner i Spaten, kuha svoju verziju toga piva, koje danas standardno ima oko 14 posto slada i oko šest posto alkohola.

U dvadeset i pet godina sudjelovanja, o pivovanju na Theresienwieseu napisao sam valjda i stotinu kartica, što reportaža, što putositnica, što osvrta, što tko zna čega sve ne, ali uvijek mi se čini da još nisam rekao ništa. A kako bi se i moglo reći, kad mi vrijeme curi, kad termin kidiše ka krajnjim granicama izdržljivosti i kad valja završavati priču, a ostalo je još toliko toga, što nije rečeno, ali i onoga što nije učinjeno. Ostalo je i još toliko obaveza, toliko dugova, toliko obećanog prijateljima, koji su nas iz Daruvara, Přibyslavi i Praga redovito ispraćali riječima: popijte jedno i za mene! Nismo ih, dakako, smjeli iznevjeriti. I tako - jedno za Peru, jedno za Stipu, jedno za Frantu, jedno za Honzu, jedno za ovog, jedno za onog... a nešto smo morali popiti i mi sami.

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Pravila određuje onaj tko stoji za točionikom.
Murphyjev zakonik, Midov zakon

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Reportaže