Pivnica.net
Banner

Reportaže

Dobruška - mala staročeška pivovara

Mato Pejić   |   01.08.2010.     3608

Dobruška - mala staročeška pivovara

Slijedeći vikend tridesetak članova češke besede Lipovljani provest će u gradiću Dobruški u istočnoj Češkoj. Njihovu ponudu da pođem s njima, što bi mi omogućilo da ponovo kušam Rampušak, jedan od onih sjajnih napitaka, koji čuvaju vjeru u kvalitetu češkog piva, morao sam - zbog poslovno-obiteljskih razloga - nažalost uljudno otkloniti.

Baš negdje u vrijeme kada sam dobio poziv iz Lipovljana da pođem s njima na put kojim sam prošao i prije pet godina, provevši u Dobruški predivnih mjesec dana, na nekom je češkom portalu objavljen zloguki članak pod naslovom Još jedna pivovara post mortem?, koji govori o sve češćem zatvaranju pivovara, pa se izražava bojazan i za onu u Dobruški. Kada sam u kolovozu te 2005. boravio u Dobruški, tamošnji „staročeský pivovarek" nije doduše kuhao pivo, ali je proizvodio slad, a Rampušak, njihova tradicijska marka, kuhala se u pivovari Hlinsko v Čechach, čiji su vlasnici upravo bili kupili dobrušku pivovaru i pripremali nastavak proizvodnje. Ubrzo se to i dogodilo, a još brže kuhanje piva ponovo je obustavljeno, ovoga puta zbog požara. Otada je pivovara obnovljena, pa još jednom gorjela, a sada se opet strahuje za njezin opstanak, doduše u kontekstu priče o zatvaranju pivovare Vyškov, ali ipak. Nadajući se da je to samo puhanje na hladno i da će se tamni oblaci koji su se nadvili nad ovu čudesnu pivovaru ipak razići, nudim vam priču o njezinoj dugoj i turbulentnoj prošlosti, kroz koju je mnogo puta zatvarana i gorjela, te uvijek iznova obnavljana i otvarana. Posljednji od svojih oho-ho života pivovara je započela te spomenute 2005. godine, kada je proizvodnja pokrenuta nakon desetogodišnje stanke. Prije toga radila je četiri godine, a prethodio je tomu šestogodišnji prekid.... Al' da počnem otpočetka... A za prapočecima pivovare valja posegnuti duboko u povijest, sve do početka četrnaestoga stoljeća. Ili ipak još i dalje.

Istinabog, zgrada pivovare podignuta je 1870. godine i to je zapravo međaš od kojeg valja računati tradiciju te tvornice piva. Ali, na zdanju stoji spomen ploča u čast osnivaču Dobruške i davatelja prava varenja piva, i na njoj je godina 1320., koja se smatra i godinom početka dobruškoga pivarstva. Međutim, u časopisu Pivovarske listy iz 1890. godine, objavljen je zanimljiv članak pod nazivom Nastanak prava varenja u Dobruški, koji tu granicu pomiče još dalje u prošlost. Bila je to zapravo reakcija uprave pivovare na tekst prethodno objavljen u istim novinama, i u njoj je stajalo: „Još godine 1235. bilo je ovdje utemeljeno društvo 40 susjeda, koje je kuhalo pivo, a godine 1320. gospodin Mutina iz Dobruške potvrdio je ovom društvu pravo varenja, o čemu svjedoči listina na pergamentu, pohranjena u ovdašnjoj vijećnici. O svemu tome postoje mnoge listine i stare knjige pohranjene u gradskoj vijećnici, a kako se iz njih vidi, pravo varenja ovdašnje pivovare jedno je od najstarijih u Češkoj." Tim podatkom počinje svoju knjigu Pivarstvo u Dobruški 1320.-1991. godine kroničar Josef Ptáček. Knjiga je izdana iste te godine u povodu tko zna kojeg novog početka proizvodnje piva. Dakle, povijest dobruškoga pivarstva starija je - izgleda - još za čitavo jedno stoljeće, ali takozvana Mutinina nagodba najstariji je pisani dokument o gradu, pa se 1320. godina s pravom uzima kao ishodišna točka svekolike povijesti mjesta. Tom listinom se građanima Dobruške omogućava da namete umjesto fizičkim radom podmiruju novcem. Porez je razrezivan uz ostalo i prema smještaju kuća, pa su tako kuće s pivovarom i one smještene na uglu ulica plaćale o blagdanu Ivana Krstitelja i na Božić 12 groša poreza, a ostale su plaćale osam groša. Budući da ne postoje pisani tragovi o starijoj povijesti, tvrdnju uprave pivovare iz članka u pivarskim novinama, nije moguće dokazati.

U Mutininoj nagodbi stoji doduše da se „kuhanje piva ima nastaviti bez prekida", što jasno potvrđuje da su i prije 1320. godine mještani imali pravo varenja, ali do tada Dobruška nije postojala kao grad, a na tom je mjestu stajalo naselje Leština. No, Dobruška si ne pripisuje pravo nastavljanja te tradicije, premda joj ono očigledno pripada. Tada posve novi grad ostala je građanska prava dobio tek 1364. godine od Mutinina sina Sezeme iz Dobruške. Pravo varenja kasnije je propisano još preciznije u privilegiju, koji je 16. prosinca 1582. izdao Jan Jaroslav Trčka iz Lipe, iz vlastelinske obitelji koja je Dobruškom i pripadajućim dobrima vladala od 1494. do 1634. godine. U tom dokumentu se mještanima jamči da im pravo varenja nikada neće biti oduzeto, a uređuju se i uvjeti otkupa ječma, te proizvodnje slada i prodaje piva. Na osnovu te isprave zaključuje se i da je krajem 16. stoljeća Dobruška dobila novu zajedničku tvornicu slada. Ali, nakon bitke kod Bijele Gore prestaje doba prosperiteta za pivovaru u Dobruški. Vrhuška je drastično srezala građanska prava, pa je tako ukinuto i pravo varenja, a pivo se moralo dovoziti iz vlastelinske pivovare u Opočnu, te je 1624. pivovara u Dobruški zatvorena. Car Franjo II vraća gradu pravo varenja u zamjenu za prihvaćanje katoličanstva, pa se od 1635. ovdje ponovo puši iz pivarskog dimnjaka. Požari su pošast koja je značajno obilježila povijest ove pivovare. Prvi put je dobruška pivovara uništena u požaru 1565. godine, a vatra ju je, opet zajedno s vijećnicom, ponovo progutala u rujnu 1702. godine.

U Dobruški se sve računa prema vremenu Františeka Vladislava Heka (1769. - 1847.), po kojem je književnik Alois Jirasek napisao opsežni višetomni roman o češkom narodnom preporodu, nazvavši svoga junaka F. L. Věk. Hek je od 1790. godine bio vlasnik kuće na gradskom trgu na kućnom broju 17, kojoj je pripadalo pravo varenja, a kasnije je postao računovođa udruge građana s pravom varenja i bio njihov predstavnik u akciji saniranja štete od velikog požara iz 1806. godine u kojem je izgorjela gradska vijećnica, pivovara i 269 kuća. Godine 1817. na temelju žalbe 19 građana s pravom varenja razriješen je te dužnosti, jer je navodno slabo i neredovito podnosio izvješća o financijskom poslovanju i udjelima pojedinih članova i jer je dopustio neopravdano visoke troškove godišnjih skupština s domjenkom.

Devetnaesto stoljeće bilo je novo doba velikih požara, a još jedan katastrofalan poharao je pivovaru 1866. godine, nakon čega je donesena odluka o gradnji nove pivovare na Novogradskom brdu (Belveder), budući da pivovara na trgu više nije zadovoljavala veličinom ležnih podruma. Za gradnju su posudili šest tisuća zlatnika od Charauzove zaklade iz obližnjeg Opočna, te je dvije godine kasnije izgrađena pivovara sa sladarom i pratećim objektima na mjestu na kojem i danas stoji. Kuhanje piva u novoj modernoj pivovari počelo je 1870. godine, koja i stoji u pivarskom grbu. Tijekom vremena pivovara je više puno obnavljana i dograđivana, zatvarana, likvidirana i ponovo otvarana. Krajem devetnaestoga stoljeća kuhala je 4.500 hektolitara piva godišnje, a 1903. godine Društvo prava varenja iznajmljuje pivovaru Josefu Horyni, koji je modernizira, uvodi parne strojeve i punionicu boca, te 1910. godine dostiže proizvodnju od 10.250 hektolitara.

Dvije godine kasnije instalirano je postrojenje za hlađenje, što dodatno ojačava gospodarsku poziciju pivovare, koja sada ima odlične uvjete skladištenja i održavanja kvalitete piva. Tijekom Prvog svjetskog rata proizvodnja pada na samo 725 hektolitara, pa Društvo prava varenja prekida najam i samo preuzima upravljanje pivovarom. Dvadesetih i tridesetih godina provodi Društvo daljnju modernizaciju, a proizvodnja se kreće oko sedam tisuća hektolitara. Kuhale su se tri vrste piva, desetka, te svijetli i tamni dvanaest postotni lager. Drugi svjetski rad donosi probleme s nabavkom sirovina, pa proizvodnja pada na 4.000 hektolitara i to isključivo piva s malim postotkom slada. Godine 1848. u pivovari se uvodi „narodna uprava", koja pogon spaja s narodnim poduzećem Orlicke pivovary, da bi već slijedeće godine djelovala u sastavu poduzeće Hradecke pivovary iz grada Hradec Kralove. Zahvaljujući dobroj tehničkoj kondiciji zgrada i postrojenja, pivovara je prosperirala, te ubrzo premašuje proizvodnju od deset tisuća hektolitara i preuzima tržište zatvorene pivovare Olešnice u Orličkim Gorama, te šezdesetih godina kuha preko 40 tisuća hektolitara. Godine 1970. u Dobruški se slavi 650. godišnjica lokalnog pivarstva, uz specijal Muderlant, skuhan posebno za tu prigodu, a veliki jubilej pivovara dočekuje s markom Rampušak, koji otada postaje tradicionalno ime tamošnjih piva. I dalje se nastavlja lutanje u upravljačkim strukturama, socijalistička politika neprestanih okrupnjavanja i pretumbacija dovodi pivovaru krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina u status pogona pivovare Nachod, pa se tu kuhaju i pune piva marke Primator. Kuhale su se prvo četiri vrste piva, da bi ubrzo u asortimanu ostala samo „jedanaestica" do 1985. kada je pogon, po tko zna koji put - zatvoren. U travnju 1990. godine dobruška pivovara postaje ponovo samostalno poduzeće, a u svibnju slijedeće godine počinje kuhati Rampušak svijetlu desetku i dvanaesticu, te jedanaesticu Mutina. Ali ni taj pokušaj se nije primio, pa se zbog gubitaka pivovara zatvara u listopadu 1995. godine. U to vrijeme vlasnik pivovare bilo je poduzeće Pivovare Hradec Kralovec, koje završava u stečaju, pa dobrušku pivovaru 2002. godine kupuje poduzeće Imex Premium, posredstvom tvrtke kćeri Staročesky pivovarek Dobruška. Imex u pivovaru ulaže dvadeset milijuna čeških kruna, obnavlja proizvodnju slada, gradi zabavni centar i uređuju velebni restoran u podrumima pivovare. Ista tvrtka imala je u vlasništvu pivovaru Hlinsko v Čechach, pa se u prvo vrijeme dobruški Rampušak kuha u Hlinskom, zajedno s tamošnjom markom Rychtař.

Rampušak se prvi put mogao kušati u prosincu 2004. godine i kada sam u kolovozu 2005. u Dobruški pohađao tečaj češkog jezika redovito se točio u pivovarskoj restauraciji i nekoliko drugih mjesta u gradu. Sada je to bilo nefiltrirano pivo s dodatkom kvasca, nešto što sam ranije imao priliku kušati svega nekoliko puta, a što me je osvojilo na prvi gutljaj. No, iako sam nakon toga jednog gutljaja savršeno dobro znao da imamo posla v visokom kvalitetom, htio sam - kako to uostalom kaže češka poslovica, biti potpuno siguran. Za to utvrđivanje gradiva imao sam pouzdanu ekipu. Na svom kursu namijenjenom pripadnicima čeških zajednica iz cijelog svijeta najviše sam se družio s jednim Martinom, rođenim u Pragu, koji od malih nogu živi u Škotskoj i ima istančani nos za fino pivo, s njemačkim Čehom Tomašem, koji je nosio pedigre dvostrukog pivskog podrijetla i češkim Kirgizom Sašom, koji je mogao popiti i božju kišu. Kada smo, vrlo brzo nakon dolaska na lice mjesta shvatili kako stvari stoje, te da unatoč tome što pivovara ne radi, u gradu ima odličnog lokalnog piva, u novouređenom zabavnom centru sa sjajnom pivnicom i kuglanom, postali smo štamgasti. Dakako, morali smo kušati i hlinskoga Rychtařa, koji se nudio u svijetloj i tamnoj varijanti, ali Rampušak nam je bio draži. Pasao je - ne znam zašto, ali još i više - iz plastičnih čaša, iz kojih se pilo na Danu otvorenih vrata, koji je priređen u dvorištu pivovare 19. kolovoza. Premda bez nekog posebnog programa - pa i glazba je puštana s razglasa, i uz stalno stajanje u predugačkom redu da bi se dobilo pivo ili kobasice, smatrali smo to vrhunskim doživljajem. Obilazak pivovare, u kojoj je tada živo bilo samo u sladari, koja je bila u pogonu, dodatno je pojačao pozitivan dojam, jer smo doznali o njenoj dugoj i burnoj povijesti. Ali i o smiješećoj svijetloj budućnosti, jer uprava je imala jako dobar rezon - napraviti malu regionalnu pivovaru, koja će za lokalne sladokusce, za turiste i pivske tifoze kuhati visoko kvalitetni zlatni sok, omogućiti im da se dobro zabave u njihovu centru, da dobro pojedu u stilskoj pivnici i da razgledaju muzej, koji su upravo počeli uređivati.

U toj fazi Rampušak se nije flaširao. Dovožen je iz Hlinska u bačvama i mogao se dobiti samo točen, pa tako nije bilo mogućnosti da se kakva zaliha poveze u Daruvar, ne bi li se još koji dan uživalo u toj blagodati. Dakako - doslovno: samo koji dan, jer nefiltrirano pivo ima vrlo kratak rok trajanja. Umjesto toga, ubrzo je slijedio šok. Jedna od profesorica s tečaja, gospođa Alena Obstova u e-mailu s početka ožujka 2006. javlja da je pivovara 27. veljače - izgorjela. Šteta je procijenjena na deset milijuna kruna, a ispostavilo se da je požar u kojem je stradalo zdanje pivovare i sto tona slada - podmetnut. Taman je materijalna šteta koliko toliko sanirana, kada je u pivovari, 22. ožujka, ponovo buknuo požar. Pokazalo se da ga je podmetnuo isti onaj piroman, koji je kasnije, štono bi se reklo, „identificiran, lociran i transferiran", te trenutno izdržava osmogodišnju zatvorsku kaznu.

Obnova pivovare vlasnike je stala dvanaest milijuna kruna, a dovršena je u kolovozu 2008., kada je skuhana prva šarža Rampušaka, dvanaest-postotnog nefiltriranog lagera s dodatkom kvasca, koji se sada, osim u bačve, puni i u plastične pet boce zapremine litre i pol, koje se prodaju u pivovarskoj prodavaonici. Neke su, naravno, dopremljene - znate već gdje.

Tako ta priča ipak dobiva sretan završetak, pa oprezu u tekstu koji spominjemo na početku zapravo nema mjesta. Autor doduše govori načelno da se - kada uprava kaže da neće zatvoriti pivovaru, njemu tresu gaće, a kada kaže da će je zatvoriti, boji se još više, te da je zatvaranje pivovare u Vyškovu opomena za sve male, te da se tako Krakonoš, Kout, Chotěboř, Chodovar, Poutnik, Tambor, Herold, Bernard, Opat, Kacov, Rebel, Dudak, Nova Paka, Ferdinand i mnogi drugi sveudilj Republike imaju dobro paziti da ih ne zadesi ista sudbina... Stvarnost je ipak sasvim drugačija i - solidna. Doduše, kadgod su u mnogim selima oko Dobruške postojale pivovare, pa kronike tako bilježe da se kuhalo u mjestima Borohrádek, Častolovice, Česká Skalice, Hronov, Jaroměř, Josefov, Kostelec nad Orlici, Kvasiny, Nove město nad Metuji, Olešnice, Opočno, Potštejn, Rokytnice, Rychnov nad Kněžnou, Třebechovice pod Orebem, Vamberk, Skalka, Tošov i Kunštat. To je, dakako, teško uspoređivati s današnjim vremenom, jer su to bile odreda patuljaste pivovare s par stotina ili kojom tisućom hektolitara piva na godinu. No možemo sadašnje stanje uspoređivati s - recimo - 2005. godinom. Tada su u čitavom kraju jedine pivovare bile u Nachodu, Pardubicama i Hlinsku. Danas osim njih punom parom kuha se i u Miletinu, i u Hradecu Kralove, u Beleču nad Orlici, Medlešicama, Žamberku, Rychnovu na Kněžnou i - Dobruški.

Komentari


Podijelite ovaj članak




Postani pivski sommelier

ArhivIzreke o pivu

Nacrtaj mi krigl






Najnovije iz kategorije Reportaže