Švicarsku svakako ne možemo svrstati u pivske sile i uglavnom o njezinu pivarstvu malo znamo te teško da bi se netko sjetio nekog pjenušavog brenda iz zemlje alpskog jodlanja. To je, međutim, posve pogrešno, jer Švicarska je zemlja duge i preduge pivske tradicije koja seže do stoljeća sedmog, zemlja iz koje potječu neka slavna i originalna piva, a poznata je, recimo, i po tradiciji kuhanja piva s – konopljom. A također i po jednom posve neobičnom i jedinstvenom institutu tržišne regulacije, koji se zvao pivski kartel.
Naime, od 1935. godine pa do početka 1990-ih, švicarsko tržište piva bilo je strogo regulirano kroz taj takozvani pivski kartel. Pivovare su se složile da si međusobno neće konkurirati – i od tada su se uglavnom pridržavale tog sporazuma. Potpisivanjem konvencije , članovi Švicarskog udruženja pivara obećali su da neće jedni drugima preotimati kupce. Standardizirali su pivo i od tada kolektivno financirali oglašavanje. U suradnji s udrugom ugostitelja, čak su uspjeli uspostaviti „dogovor o cijenama iz druge ruke “. Pivovare su tako standardizirale ne samo vlastite maloprodajne cijene, već i one po kojima se pivo prodavalo kupcima. Ta su pravila išla tako daleko da je većini restorana bilo dopušteno kupovati samo jednu vrstu piva.
Rudolf Strahm, tadašnji član Nacionalnog vijeća, a kasnije regulator cijena, prisjeća se za portal SRF: „Cijene piva bile su fiksne među dobavljačima za cijelu Švicarsku. Isto je vrijedilo i između pivovara i lokala. Ti su sporazumi išli toliko daleko da je većini restorana bilo dopušteno kupovati samo jednu vrstu piva, a ne cijeli asortiman.“ Pivovare su često bile uključene u poslovanje ugostiteljskih poduzeća, bilo kroz vlasništvo ili hipoteke. Veza između pivovare i ugostitelja stoga je bila vrlo bliska. Pivski kartel osiguravao je stabilnost, ali je gušio raznolikost i održavao visoke cijene.
U 1970-ima sustav se počeo urušavati: potrošnja piva je opala, političari su sve više kritizirali sporazume, a desetak godina kasnije postavljeni i konkretni zahtjevi za ukidanjem pivskog kartela. „ Želimo biti slobodni, kao što su bili naši očevi... Dolje s pivskim kartelom!“ Poziv na otpor pojavio se 22. veljače 1985. u raznim dnevnim novinama – koje je izdavao veliki trgovac Denner . Oglas je bio usmjeren na pivsku industriju: prihvaćanje njihovih kartelskih cijena, prema Denneru , značilo je pozdravljanje „onoga koji određuje cijene“, piše Nemo Krüger na blogu švicarskog Nacionalnog muzeja.
Kartel je službeno ukinut Zakonom o kartelima iz 1995. a međunarodna konkurencija izazvala je brzu konsolidaciju: mnoge švicarske pivovare nisu mogle opstati. Između 1994. i 2008. prodani su najvažniji proizvođači: Calanda-Haldengut je pripao Heinekenu, Feldschlösschen-Hürlimann Carlsbergu, a Eichhof također stranim vlasnicima.
Dok su multinacionalne korporacije preuzimale švicarske brendove, bivši vlasnici pivovara vidjeli su svoju budućnost negdje drugdje. Tijekom godina skupili su opsežan portfelj nekretnina. Lokacije, izvorno izgrađene na periferiji gradova za proizvodnju i distribuciju, nudile su unosan novi izvor prihoda u 21. stoljeću. Kako je gospodarstvo temeljeno na uslugama sve više koncentriralo radna mjesta, stanovanje i slobodne aktivnosti u središtima gradova, bivše pivovare sada su se nalazile u srcu urbanih područja. Mnoge od nekada ponosnih pivovara, sada u novom ruhu, okrenule su se upravljanju nekretninama. Mnogi bivši proizvodni pogoni sada se nalaze na atraktivnim urbanim lokacijama: na mjestu bivše pivovare Hürlimann u Zürichu sada se nalaze toplice, a bivši pogon tvrtke Haldengut u Winterthuru pretvoren je u stambeno područje s restoranima i malim poduzećima.
Ali nisu sva švicarska piva pala pod stranu kontrolu. Skupina regionalnih pivovara - uključujući Appenzeller Bier , koji proizvodi obitelj Locher, i Schützengarten iz St. Gallena - ostala je neovisna. Kao tvrtke koje se nikada nisu usudile izaći na burzu, uspjele su dosljedno odbijati ponude za preuzimanje.
Uz to, pojavio se treći segment proizvođača: craft pivovare. Od ukidanja kartela broj malih pivovara je eksplodirao. Od nekadašnje 31 švicarske pivovare njihov je broj u intervalima od deset godina narastao prvo na 92, zatim na 345, a 2022., prema podacima Brewers of Europe, na 1230. Od ukupnog broja švicarskih pivovara čak 1170 njih su craft pivovare. Sofisticirana craft piva počela su konkurirati industrijskim lagerima. Logika standardizirane industrijske proizvodnje ustupila je mjesto želji za jedinstvenošću, a masovno proizvedeno pivo skepticizmu prema korporacijama i globalizaciji. Međutim, sistemski kritični impuls scene craft pivovara nije ispunio svoje ciljeve. Tržište piva ostalo je pod dominacijom korporacija. Heineken i Carlsberg još uvijek dijele oko 70 posto proizvodnje, a regionalne pivovare čine dodatnih 25 posto. Za ostatak se bore ostali: Preko 1000 craft pivara natječe se za 1 posto tržišnog udjela.
Za one koji žele znati više:
Švicarska – zemlja pivskih specijaliteta i eksperimenata
Za one najzahtjevnije:
