S profesorom Zdenkom Krištaforom sam se sreo popriličan broj puta, još smo više kontaktirali na daljinu, pa i surađivali, kada mi je za potrebe pisanja monografije pivovare Daruvar ustupio skenirane daruvarske etikete iz svoje kolekcije. Kolekcije, koja je tako impresivna da ju je na ovoj stranici trebalo još davno predstaviti. Dakako, i njezina vlasnika, kojem skupljanje etiketa nije jedina veza sa pivom.
Stalno sam to odgađao smatrajući da tako dobra tema zavređuje temeljit i dostojan pristup – da sjednemo uz dobro pivo bez vremenskog ograničenja, ali nije nam bilo suđeno. Na kraju smo uz pivo samo dogovorili intervju a pitanja i odgovore nosili su elektronski poštari. No, zato je razgovor pozamašan, iscrpan, temeljit i iznimno zanimljiv, a svaka rečenica itekako vrijedna čitanja. Najbolje uz kakvo dobro pivo.
Pa, hajdemo!
Kada sam, mislim tamo negdje 2006. godine, čitao o vašem hobiju imali ste 40.000 etiketa piva iz cijelog svijeta. Koliko etiketa imate danas u svojoj zbirci i što nam možete reći o njoj – jeste li se specijalizirali za neko geografsko područje, skupljate li sve etikete, ili radite određenu selekciju, u čemu ste najjači, na koji dio zbirke najponosniji? Imate li možda neke raritete na kojima vam zavide drugi kolekcionari?
- Podatak koji spominjete u to je vrijeme bio prilično točan. Počeo sam sakupljati etikete približno u vrijeme ponovnog postavljanja spomenika Banu Josipu Jelačiću na glavnom zagrebačkom trgu. Do tada sam sakupljao limenke koje su tada bile kudikamo rjeđe nego danas, no morao sam od toga odustati zbog nedostatka prostora. Nudio sam svoju zbirku različitim institucijama, muzejima, sakupljačima, naoko zainteresiranim vlasnicima kafića, uglavnom na razne strane. Osim trenutnog iskaza simpatije prema neobičnom hobiju nitko nije pokazao pravi interes pa je zbirka neslavno završila u kantama za smeće. Prilično razočaran zarekao sam se da od tog trenutka počinjem sakupljati etikete.
Broj etiketa koji je trenutno u mojoj kolekciji, vjerojatno je udvostručen, ali danas su hrvatske pivske etikete gotovo isključivi interes mog sakupljanja. Etikete iz „ostatka“ svijeta nisam odbacio i čuvam ih za vrijeme kad ću se više posvetiti svom hobiju kako bih ih iskoristio za zamjenu za hrvatske etikete koje mi nedostaju u kolekciji.
Nemam posebnih preferencija prema etiketama iz drugih država. Planiram organizirati zbirku na način da iz svih zemalja na svijetu pokušam na stranici-dvije izdvojiti nekoliko etiketa po kriteriju najstarije etikete, etikete najpoznatijeg brenda karakterističnog za tu državu ili regiju te po mogućnosti etiketu craft piva ukoliko je u toj zemlji razvijena scena zanatskog pivarstva.
U nastavku će uglavnom biti riječ o etiketama hrvatskih pivovara pri čemu se trenutno opasno približavam broju od oko šest tisuća komada. Budući da sam po prirodi posla vrlo sistematičan, svoju sam zbirku godinama povećavao posjetima nekadašnjim državnim pivovarama, a tako i danas kontaktiram s gotovo svim zanatskim pivovarama. Posebno me vesele vrlo stare etikete jer odišu posebnostima minucioznih grafičkih rješenja i dizajna za razliku od novih koje karakteriziraju tehničke mogućnosti pripreme i tiska.
U svojoj zbirci imam priličan broj rariteta na kojima mi zavide sakupljači iz zemalja u kojima se etikete sakupljaju već drugu ili čak treću generaciju. Prema evidencijama koju vode organizirana društva sakupljača iz zemalja s dugom pivskom tradicijom, poput Češke, Slovačke, Njemačke, Belgije i slično proizlazi da vjerojatno imam najviše etiketa hrvatskih piva na svijetu.
Kako je zbirka organizirana, koliko prostora zauzima i gdje je držite?
- Zbirka je uglavnom pohranjena u registratorima, u prozirnim košuljicama kako bih ju prema potrebi lako mogao izlagati, nadopunjavati ili premještati. Samo hrvatske etikete zauzimaju dvadesetak registratora koje zbog praktičnosti većim dijelom čuvam u stanu, ali dijelom i na poslu
Kada je ta zanimacija počela i kako, te kada se „dala na zlo“ odnosno kada je postala ozbiljna aktivnost?
- U početku sam, snalazeći se u svom hobiju, sakupljao etikete iz cijelog svijeta. Ubrzo sam spoznao da to nema nikakvog smisla jer se je zbirka eksponencijalno multiplicirala. Relativno je lako bilo sakupljati etikete u vrijeme postojanja naših sedam glavnih „državnih“ pivovara. Relativno zbog toga što u pivovarama uglavnom nije postojala institucija interne arhive u kojima bi bile pohranjene. Pojavom mini pivovara te gostioničkih pivovara početkom devedesetih, a posebno craft pivovara od 2013. godine na dalje situacija se počela usložnjavati i moja se je do tada dvadesetogodišnja zbirka hrvatskih etiketa više nego utrostručila. Računa se da je na hrvatskom pivskom tržištu danas prisutno stotinjak zanatskih pivovara kako u nastajanju, tako i u nestajanju.
Pretpostavljam da vam je u sakupljanju pomogla i vaša profesija – kao profesor na Rudarsko – geološko – naftnom fakultetu u Zagrebu posebno specijaliziranom za bušotine putovali ste po svijetu, a time i dolazili u bliske susrete s pivom i etiketama.
- Kao naftaš po struci proputovao sam sve kontinente osim Antarktika na kojem ionako ne postoji pivovara. Kako bih pivski dojam učinio čim upečatljivijim, na svim putovanjima lokalnom pivu sam uvijek pridavao povlašteni status u odnosu na poznate svjetske brendove.
U svijetu su kolekcionari često veoma dobro organizirani, postoje udruge sakupljača koje izdaju časopise i kataloge, putuje se po burzama na kojima se mogu kupovati, prodavati ili razmjenjivati etikete... Kod nas je pak kolekcionarstvo slabo razvijeno i sakupljači su zapravo rijetka sorta. Kakva je scena, koliko ljudi u Hrvatskoj sakuplja etikete piva, surađujete li s njima i skupljaju li se osim etiketa i drugi pivski predmeti i memorabilije?
- U zemljama s pivarskom tradicijom uobičajeni su skupovi sakupljača pivskih obilježja. Nekoliko puta godišnje održavaju se sajmovi u prostorima veličine velesajamskih hala u kojima se kupuju, prodaju ili razmjenjuju etikete, podmetači, čepovi, flaše, čaše, plakati, knjige, povijesni dokumenti i ostali objekti povezani s pivom. Kod nas ne postoji takvo tržište, jedino je putem internetske ponude dostupna šira informacija o objektima sakupljanja. Godinama sam pokušavao animirati scenu sakupljača dijeljenjem velikog broja duplikata pivskih etiketa, ali bez većeg efekta. Ipak se sve svodi na činjenicu je li vam to blisko i zanimljivo ili nije.
Koliko mi je poznato, četvorica nas je „ozbiljnih“ sakupljača pivskih etiketa u Hrvatskoj. Super su kolege i sa svima jako dobro surađujem. S obzirom da smo iz različitih regija, ispomažemo se na način da je svaki od nas bliži nekom području pa si uglavnom javljamo novosti i pokušavamo nabaviti etikete jedni za druge.
Na koje sve načine dolazite do etiketa. Odlazite li u pivovare, razmjenjujete li s kolegama kolekcionarima, kupujete li piva pa skidate etikete, dobivate li od prijatelja i poznanika ili ih kupujete na online burzama i aukcijama? Jesu li pivovare u tom pogledu kooperativne, jesu li spremne pomoći vam u vašem, hobiju?
- Sve opcije koje ste spomenuli su aktualne. Najstarije etikete, one s kraja devetnaestog stoljeća, izuzetno se rijetko nađu u internetskoj ponudi. Najčešće se mora kontaktirati vlasnik ako ih je uopće voljan mijenjati. Rijetko ih se prodaje, ali ako imate tu sreću morate izdvojiti značajniji iznos. Ključno je opet poznavati ljude i imati pravodobnu informaciju.
Što se tiče kooperativnosti, različita su iskustva s pojedinim pivovarama. Budući da sam u više navrata izlagao svoje etikete imam prekrasna iskustva, primjerice sa zagrebačkom pivovarom i Medvedgradom. Za potrebe različitih događanja rado sam uvijek ustupao dijelove svoje zbirke za skeniranje. Prilikom obilježavanje 30. obljetnice Božićnog piva Zagrebačke pivovare stavio sam na raspolaganje svoje primjerke jer, koliko mi je poznato, jedini imam baš sve te etikete u svojoj kolekciji. To je rezultiralo krasnom izložbom u Klovićevim dvorima. S ponosom moram napomenuti da mi je Zagrebačka pivovara nenajavljeno „vratila“ uslugu izradom personalizirane etikete nazvane Krištaforsko koja jako podsjeća na etiketu Ožujskog piva, samo što su si usput dali toliko truda da ju obogate grafički i tekstualno s detaljima iz moje naftaške struke. Koliko mi je poznato, to je prvi put da je s glavne etikete zaklonjen ili zamijenjen brend Ožujskog.
Ipak je craft scena mala i osobna poznanstva rezultiraju lijepim projektima. Zahvaljujući susretljivosti pivovare Medvedgrad ove je godine za proslavu Sv. Barbare, ujedno i Dana RGN fakulteta, promovirana vrlo uspjela nova etiketa s modificiranim fakultetskim logotipom. Najvažniji je nepčani dojam koji je svojim sadržajem potencirao poznati brend pivovare.
Ima i negativnih primjera. Shvaćam da je tržišna borba nesmiljena. Većini koji su ušli u taj biznis cilj je čvrsto se pozicionirati i opstati, pritom dobro zaraditi. Nije jednostavno samo napraviti dobro pivo već ono mora u n-toj iteraciji biti i ponovljivo. Zbog toga neke pivovare imaju malo sluha za nas hobiste jer su opterećeni svakodnevnicom i tržišnim zakonitostima. Neki nažalost ne shvaćaju staru izreku da reklama prodaje proizvod. Pokušavajući se „staviti u njihovu kožu“ ipak, uz uvažavanje prioriteta i realnosti, ne mogu razumjeti da većina craft pivara ne može predočiti svoje probijanje dokazivanjem i vizualnog identiteta svojih piva.
Danas je sakupljanje etiketa zapravo teže nego ikada. Prije je, na primjer, u Hrvatskoj bilo sedam pivovare i svaka je kuhala dvije tri vrste piva, a sada stotinu pivovara kuha na tisuće brendova, često izbacujući nova piva na tjednoj bazi. Pomislite li nekad da sakupljanje etiketa više nema smisla?
- Uvijek ima smisla ukoliko se pomirite s činjenicom da nikad nećete biti u prilici sakupiti sve. U tomu leži čar sakupljanja. Doista treba puno vremena i volje biti u stalnom kontaktu s novitetima kojih smo svakodnevno svjedoci. Zato apeliram na naše pivare da nam ne zamjeraju povremena dosađivanja s tako prozaičnim i sitnim kolekcionarskim zahtjevima.
Kako stojite s hrvatskim pivskim etiketama i kako dolazite do etiketa povijesnih pivskih brendova? Koliko mi je poznato, vi ste vjerojatno jedini kolekcionar koji posjeduje etiketu piva Zdenka, koju je daruvarska pivovara kuhala četrdesetih godina prošlog stoljeća, kada je vlasnik pivovare bio lokalni industrijalac Viktor Hrešić, ujedno i vlasnik mljekare Zdenka u Velikim Zdencima? Koliko etiketa daruvarskog piva imate, koliko hrvatskih etiketa ili onih iz zemalja bivše Jugoslavije?
- Već sam kroz prethodna pitanja dijelom odgovorio. Zahvaljujući susretljivosti osoba iz marketinga nekih naših velikih pivovara te osobnim poznanstvima s mnogim craft pivarima nekako uspijevam biti u tijeku. Pratim internetsku ponudu etiketa i nadam se pojavi nekog jokera iz sjene.
Osim navedenog Zdenka piva pivovare iz Daruvara imam još nekoliko značajnih i povijesnih etiketa. Primjerice, prvu etiketu Tomislav piva iz 1925. godine povodom tisućite obljetnice krunidbe kralja Tomislava. Veoma je interesantno Ožujsko Dreherovo kamentito pivo zagrebačke pivovare kao i mađarska piva iz riječke punionice prije Prvog svjetskog rata.
Kao izravni odgovor na vaše pitanje, konkretno u zbirci imam tristotinjak etiketa daruvarske pivovare i još znatno više iz karlovačke i zagrebačke pivovare. Značajan je broj onih iz zemalja bivše Jugoslavije koje mahom datiraju iz pedesetih ili šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Dijelove vaše zbirke već su vidjeli mnogi, jer ste više puta u više gradova priređivali izložbe etiketa. Kako je dolazilo do takvih projekata i kako su realizirani. Jesu li te izložbe bile tematske ili ste naprosto birali etikete prema izgledu?
- Obično su izložbe realizirane na poziv pivovare ili povodom organizacije različitih manifestacija, mada sam neke od njih ostvario zahvaljujući vlastitoj inicijativi. Nikada u javnosti nije prikazana cjelokupna zbirka jer bi zbog minimalnih razlika na etiketama vjerojatno zbunjivala posjetitelje i činila ju dosadnom ili neatraktivnom. Kao i u filateliji, često jedno slovo, nijansa boje, vrsta papira, veličina ili nešto treće čine među etiketama običnom promatraču jedva uočljive razlike.
Izlagao sam u više navrata u prostorima unutar zagrebačke pivovare, u Fakin craft baru u Otvorenom učilištu, u Europskom domu. Najdojmljivija je izložba bila u Rijeci 2016. godine u Povijesnom i pomorskom muzeju (Guvernerovoj palači) povodom pivske craft manifestacije pod nazivom Beeranje. Tada sam na sedamdeset vitrina izložio više od dvije i pol tisuće etiketa koje su nakon pivskog okupljanja stajale na uvid u muzeju još mjesec dana. Organizacija takve izložbe je vrlo zahtjevna, a probiranje etiketa koje su prikazane još nezahvalnije budući da mi je za vraćanje zbirke u prvobitno stanje trebalo barem desetak dana.
Osim sakupljanja etiketa, pivo vas zanima i kao piće, pa tako i kao sudac ocjenjujete piva na natjecanjima pivara, a i sami kod kuće hobistički kuhate pivo? Koliko ste piva do sada skuhali i koje vrste, kakvu opremu imate i koliko kuhate u jednoj šarži?
- Ljubav prema pivu kao piću ostala mi je od nekad aktivnog bavljenja različitim sportovima. Nakon napora i izgubljenog znoja ništa nije bilo logičnije nego u društvu nadoknaditi tekućinu racionalnim konzumiranjem tog čarobnog napitka. Na nagovor koji nije predugo trajao odlučio sam se okušati i u kuhanju piva. Na posljednjem održanom natjecanju kućnih pivara (homebrew prvenstvu) uspio sam u svom prvom pojavljivanju čak osvojiti drugu nagradu za dimljeni zobeni stout u kategoriji tamnih irskih piva. Redovito kuham već sedmu godinu i sljedeće pivo bit će mi pedeseto po redu. Budući da sam prema sebi vrlo kritičan stalo mi je da pivo koje proizvedem bude dostojno stila u kojem sam se okušao. To je bio osnovni motiv pohađanja pivarske „školice“. Stečenim znanjem pokušavam izbjeći karakteristične greške tijekom kuhanja, kako se obično kaže pivo bez „offova“. Kao svježi pivski sudac još se nisam imao priliku dokazati na nekom od natjecanja.
Iako sam se do sada okušao u većini pivskih stilova ipak mi je želja jednom napraviti dobar lager. Kuham u stanu na uređaju proizvođača Grainfather, kapaciteta 20 litara piva po kuhanju. Nažalost još nisam stvorio uvjete za dugotrajnije odležavanje pa mi je želja još uvijek na čekanju. Svu količinu skuhanog piva s veseljem podijelim sa širokim krugom prijatelja i istomišljenika. Budući da su tamna piva manje zahtjevna za kuhanje uglavnom sam njima i najzadovoljniji. Kućni pivari, a i većina craft pivara, su zaista hvale vrijedno društvo, puni entuzijazma i altruistički raspoloženi, uvijek spremni za dobronamjerni savjet kako bi pivo svakim kuhanjem postalo sve bolje. Na tomu sam im zahvalan i, da ih ne nabrajam, najbolji od njih će se u ovim riječima prepoznati.
Sada ste u mirovini, ali i dalje ste aktivni na fakultetu, no ipak pretpostavljam da imate malo više vremena za svoj pivski hobi, kako za skupljanje etiketa, tako i za kuhanje piva. Je li to baš tako i što kuhate u zadnje vrijeme? Imate li pripremljeno što jako, tamno, zimsko, podesno za predstojeće blagdane?
- Struka mi još uvijek pričinja veliko zadovoljstvo pa iako sam formalno u mirovini ne mogu reći da sam manje aktivan. Nadam se da ću se uskoro u većoj mjeri moći posvetiti češćem kuhanju, kao i svrsishodnijem uređenju zbirke pivskih etiketa. Čak me i supruga podsjeća da se nisam pravovremeno pripremio za predstojeće blagdane. Gotovo sve „zalihe“ su isparile. Ostala mi je samo manja količina prigodnog milk stouta s kokosom i vanilijom te bočica-dvije tri godine starog russian imperial stouta. U sljedećem ću kuhanju odmah odabrati dva različita stila kako bi se za svakog ponešto našlo.
I, eto, to je bilo to.
S profesorom Krištaforom sam se, kako rekoh, susreo popriličan broj puta, pa i nedavno, na samom početku prosinca, kada smo u Medvedgradovoj pivnici u Ilici uz Gričku, Božično i Oktoberfest IPL čavrljali o pivu, etiketama i kuhanju, a naročito o kuhanju onoga što mi je donio na probu – milk stouta s kokosom i vanilijom. „Puno sam se namučio s dodavanjem kokosa,“ rekao je profesor, potanko objašnjavajući kako je trebao nekoliko pokušaja da dobro pripremi kokos, a onda još toliko da pogodi kada ga treba dodati u pivo. Tako je na teži, to jest duži, način shvatio da kokos ne treba dodavati u kuhanju, ni u fermentaciji, nego u suhom hmeljenju.
Ja bih na neviđeno bio poprilično rezerviran prema pivu u kojem ima kokosa, jer kokos nije moja omiljena namirnica. Čak i kod famoznih Rafaelo kuglica sviđa mi se samo njihovo ime, ali ta priča i ta strast koja je dr Zdenka Krištafora tjerala na takvu upornost rodila je znatiželju, pa dotično pivo pijuckam dok otkucavam posljednje riječi ovog članka, te dok ono svojim mrkim i baršunastim tijelom glatko klizi niz grlo, mogu reći samo: Ljudi, nemojte jesti kokos, ostavite ga za pivo!
