Djedi vaši za nj su lili krvcu
Pivo je, kao napitak stvoren da čovjeku ugasi žeđ, okrijepi ga, razgali i odnese brige, stvar u svakom smislu pozitivna i poželjna. Pa ipak ozbiljna i važna, ali i dramatično sudbonosna, pa čak i tako opaka da izaziva ratne sukobe u kojima padaju glave. Dakle, kao što ono reče Ivan Mažuranić u Smrti Smail-age Čengića: Djedi vaši za nj lijevahu krvcu. Doslovno tako: krvcu za pivcu.
Čekićarima prijeti pivski rat, čitamo ovih dana u medijima o preskupom pivu na londonskom stadionu West Hama, gdje navijači za pintu moraju dati najmanje 7,30 funti, nazivajući to pravim zločinom. Istovremeno, na utakmicama susjeda Tottenhama pivo je za čitave dvije funte jeftinije, kod Arsenala i Chelsea je još jeftinije, a u cijeloj Premier ligi najjeftinije je na utakmicama Manchester Uniteda – puke tri funte.
Premda se u nabrijanim novinskim naslovima bunt navijača naziva ratom, ako i dođe do fizičkih obračuna u njima jamačno neće biti težih posljedica od pokoje čvoruge i krvavog nosa, baš kao što nije bilo smrtnih ishoda ni u mnogobrojnim drugim pivskim krizama, također zabilježenim kao ratovi. Pivskim ratom zovu mediji nadmetanje američkih brendova Bud Light i Coors Light televizijskim spotovima u kojima se međusobno ocrnjuju, slično pošalicama ratuju i njemački gradovi na Rajni Düsseldorf i Köln zbog svojih autohtonih pivskih stilova alt i kölsch. O tržišnoj utakmici američkih korporacija Anheuser-Busch, Miller i Coors govori dokumentarac Beer Wars, a i Česi su snimili film nazvan Češki pivski rat koji govori o industriji piva u doba globalizacije, dok najduži pivski sudski rat, koji traje više od jednog stoljeća, vode američki pivar Anheuser Busch i češka pivovara Budějovický Budvar za prava korištenja imena Budweiser.
A u raznim drugim opet situacijama mnoge je smrti pivo uzrokovalo bez oružanog sukoba većih razmjera. U prapovijesti su se zbog piva vršile i egzekucije po slovu zakona. Onog Hamurabijevog: Ako ne naplaćuje gostu žitom, nego traži novac, vara li na težini ili toči loše piće, gostioničarka treba biti pozvana na odgovornost i bačena u vodu. U pivnici žena može biti točiteljica, ali u pivnicu ne smije doći kao gošća. Žena koja ide u gostionicu piti, ima biti spaljena. Bilo je i nesreća, poput londonske pivske poplave 1814. godine u kojoj je poginulo osmero ljudi, a i dan danas padaju glave kad se tjerani maliganskim magnovenjem potegnu noževi u kakvoj zadimljenoj krčmi.
Pa onda ovo: 1293. godine slobodni carski grad Dortmund dobiva listinu o pravu kuhanja piva i počinje izvoziti u susjedni Münster i u Bielefeld, a tamo su vlastitu proizvodnju štitili pozivom pivopija na bojkot importa. Kako to nije pomoglo, angažirani su strijelci, koji su pravili rupe u drvenim bačvama, pa je pivske transporte morala pratiti vojska. Oružje je govorilo u čitavom nizu sukoba oko pjenušave tekućine, a mnoge su glave pale u ratu dvaju pivskih klanova u Chicagu u vrijeme prohibicije. U tom ratu, započetom 7. rujna 1923. naročito se „istaknuo“ izvjesni Frank McErlane, za kog tvrde da je ubio „najmanje devet ljudi, jednu ženu i dva psa“.
Pivske bune, ustanci, srazovi i ratovi vodili su se zbog nelojalne konkurencije, zbog kršenja monopola, pa i zbog dodavanja šećera u pivo, ali ponajviše zbog poskupljenja piva. Kad pivo poskupi to je siguran znak dolaska teških vremena, pa i rata, smatraju u Bavarskoj. Tamo je 1866. godine, u jeku priprema za rat s Pruskom, poskupjelo pivo, što je izazvalo teške ulične nerede. Slična buna nastala je na prijelomu stoljeća, kada je država povećala porez na pivo, a kada je 1910. godine uvedena trošarina na slad i zbog toga pivo poskupjelo za dva pfenniga po vrču, pivopije su krenule u osvetnički juriš paleći pivnice po gradu. Najgore je bilo u gradu Dorfenu, gdje su cijeli dan gorjele krčme, a cijena piva je na kraju dana vraćena na 24 pfenniga.
U rano proljeće 1873. poskupljenje piva izazvalo je jedan od najgorih pivskih ratova, onaj u Frankfurtu na Majni. Pivo je poskupjelo za pola krajcara, a da shvatite o koliko se novca radi, recimo da se jedan krajcar sastojao od tri pfenniga, a 60 krajcara činilo je gulden. Četiri krajcara bila su jedan batzen, a točno toliko koštala je krigla od pola litre piva, koja se tako i naručivala – ein Batzenbier! To 12,5-postotno dizanje cijene piva diglo je na noge svekoliki pivopijski puk, koji je dao do znanja što o takvom potezu misli sravnivši sa zemljom šesnaest pivovara, a u tom rušilačkom pohodu ubijeno je dvadeset osoba, među kojima i jedno desetogodišnje dijete i jedna starica, dok je trideset i sedam ljudi ranjeno. Da bi se obranile ostale pivovare bila je angažirana i vojska, a snage reda uhapsile su 300 pobunjenika. Valja reći i to da je pivopije dodatno razbjesnio način na koji su krčmari realizirali to poskupljenje – kriglu piva naplaćivali su pet krajcara, a onih pola su vraćali u vidu žetona koji se mogao iskoristiti samo u tom lokalu.
Pivovare iz ovog krvavog obračuna nisu ništa naučile pa je diljem Njemačke vođen još čitav niz pivskih ratova, od Göttingena, Berlina, Hamburga i Hessena, preko Glauchaua, Münchena i Bamberga, pa do onog rečenog Dorfena u kojem je danas povijesni prikaz pivskog rata prvorazredna turistička atrakcija.
I sve zbog dva pfenniga ili pola krajcara.
Ali, ne kaže se džabe u Češkoj da će pasti svaka vlada koja digne cijenu piva.
