Danas jesmo, sutra nismo

Bilo je već dobrih pet sati popodne, kad se Juraj Vručić uz velike napore iskobeljao iz šipražja uz rijeku Dravu, iz pikave borovice, visoke trave i mladog hrašća, kojim je prorasla sva ravan uz rijeku. Izbio je na bolji put, pjeskovit, ugažen kolima i utaban kopitima stoke. Ovdje je imao bolji pregled nad okolicom.

Pjeskovit put vijugao je između niskih vrba kroz koje se nazirala silueta sela, bijele kućice, zelenilo voćaka, crvenkasti crkveni toranj, a ispred sela klatili se na vjetru kukuruzi na njivama.

Juraj Vručić odahne i na trenutak sjedne na travu. Pogledao je na selo i zadovoljno se nasmijao, kada je vidio da se u daljini iza sela plave brda. To su bili te „gorice" s čijih je loza danas prijepodne u Varaždinu pio crveno vino!

„Hej, to je bilo vino! Popiješ litru i osjećaš, kako ti udara u noge. Popiješ drugu, i osjećaš, kako te grije, a iz nogu u glavu naviru vesele misli. Onda popiješ treću, i tu već pjevaš, što pjevaš, čak i sam slažeš popijevke - dok ispijaš četvrtu litru, u čitavom tijelu ti se trese svaka žilica, najradije bi skakao na glavu. Onda izađeš van i hoćeš ići kući u Sudovčinu, pobrkaš smjer i ideš cestom prema Ormožu u Štajersku. Onda iznenada dobro pomisliš da ideš loše, da zapravo moraš okrenuti prema Štefancu, Semovcu, Zamčaku, Ebanovcima i odatle kući u Sudovčinu. Okreneš se nazad prema Varaždinu, ideš oko starog grada, oko kasarne i tražiš put za Štefanec. Pitaš ljude, smiješ se, ljuljaš se, ljudi se smiju tebi i na kraju se nađeš kod rijeke Drave. Tamo je sve puno stazica. Neke od njih se spuštaju sve do rijeke. A vražje vino, kao da bi u tijelu htjelo skakati. Spotakneš se i već su ti ruke u borovici i sav si izboden. I jedva ustaneš, obgrliš mali hrastić ili se uvališ među kupine. Ali, hvala bogu, napokon si na pravom putu i vidiš selo."

Sve je to Juraj Vručić mrljao sebi u bradu dok je sjedio na raskršću. Još se jednom zagledao u selo, pa nastavio, gledajući u modro nebo: „Danas se, prijatelji moji, Juraj Vručić vraća kasno sa sajma. Rano sam upregao konje i zaputio se u Varaždin. A kakve konje! Jednu kobilu i jednog konja. Pored kobile kaskalo ždrijebe. Lijepo ždrijebe! Kažem ja slugi: 'Vozi brzo, momče, da smo što prije u Varaždinu i da ždrijebe dobro prodamo.' I dođemo ti mi, prodamo ždrijebe za šezdeset zlatnika. Slugu pošaljem kući i malo popijem."

Juraj Vručić prestane govoriti prema nebu i okrene se u pravcu krošnjaste johe: „To je bilo ždrijebe, ne kao u susjeda. Njegovo jadno skočilo na kolac i rasparalo trbuh. Doktor mu to zašio, ali što s njim! - Uh, hvala svetom svecu, da sam konačno tu. - A koliko sam samo lijepih djevojaka vidio na sajmu - a sajam je stvarno bio dobar. Sad ustajem i idem dalje."

Vručić se uz veliki napor pridigne, prekriži se i oprezno stavi ruku na kožnu torbu.

„Ima u njoj još novaca," reče i krene polako po pjeskovitoj cesti smješkajući se.

U šest je sati bio u Štefancu. Bio bi tamo došao i ranije, da nije pao u kukuruze, gledajući koliki su klipovi. Zadržalo ga je i to što je, ležeći u kukuruzima mudrovao, koju bi djevojku uzeo, da nije oženjen, naime, koju od onih cura, koje je vidio na sajmu. Napokon je ustao i došao do Štefanca mrmljajući „Što to zboriš, moja draga."

Polako je koračao selom i na samom kraju zastao pred kućom, gdje mu je pozornost privukao snop slame na vratima.

Nije to bio običan snop kakve viđamo nad drugim krčmama ili imanjima na kojima seljaci toče vino. Ovaj je bio ogroman. Njihao se obješen na motku, šumio na povjetarcu, a što je Juraj Vručić više gledao u taj snop, tim je postajao sve žedniji i žedniji. On tu kuću poznaje! Da! Tu nad vratima stoji natpis „Gostiona k veselom Antonu". Koliko je put ovdje već navraćao, ali nad natpisom je pisalo još nešto. A to do sada nije primijetio.

Krenuo je nekoliko koraka unazad, da bi bolje vidio, i čitao:

Danas jesmo, sutra nismo,

tako veli sveto Pismo.

Bog će pitat, gde ste bili

kad kod Tončeka niste pili

„Danas jesmo, sutra nismo," govorio je sam sebi Vručić, „sveta istina, jer tako veli sveto pismo. Bog će pitat - vidi, vidi, gospodin Bog će se pitati, gdje ste bili - evo, tu to piše: Bog će pitat, gde ste bili, kad kod Tončeka niste pili. - Ma, vidi ti. Sam Gospodin Svevišnji pitat će: 'Zašto kod Antona niste ništa popili?' Sveta istina. To je stvarno grijeh, proći pored gostionice K veselom Antonu a ne popiti ni pola litre vina, kad tu dobro piše: Danas jesmo, sutra nismo, a otac nebeski bi se ljutio."

Vručić se zamislio, a onda, ne obazirući se, što oko njega stoji čopor seoske djece, odrješitim glasom zapovijedi: „Juraju Vručiću, ideš na pola litre vina!"

Ušao u gostionicu a ni četvrt sata od ulaska politrena boca pred njim bila prazna.

„Danas jesmo, sutra nismo," izusti Vručić, „gazda, još jednu politru, da se otac nebeski ne naljuti. Dobro imaš napisano to iznad vrata."

„Stvarno je to dobro objašnjeno," razmišljao je uz drugu politru, „svatko tko ne pije tako dobrog vina, čini strašan grijeh. Naš župnik doduše kaže da čovjek koji pije daje dušu đavlu, ali ovdje lijepo piše: 'Bog će pitat, gde ste bili, kad kod Tončeka niste pili.' Svatko zgriješi, ako ovdje ne popije. Zašto bih ja griješio, ja, Juraj Vručić, kad imam dosta novaca, kad sam ždrijebe dobro prodao. Onda ću sad uzeti cijelu litru. Danas jesmo, sutra nismo..."

Bilo je već osam uvečer, kad je Vručić krenuo dalje kući. Još je jednom bacio pogled na natpis iznad vrata, mrmljajući odobravao, a onda se teturajući zaputio ka Semovcu.

Bila je već večer, stada su se vraćala s paše, svuda se razlijegalo zveckanje kravljih zvona, mukanje goveda, topot i pucanje biča. Konjari jahali na konjima i dovikivali Vručiću, a on svejednako mrmljao: „Danas jesmo, sutra nismo."

Kročio je odlučno naprijed, povremeno odmarajući na hrpici šljunka, o koju bi se spotaknuo, ili u jarku, u koji bi pao, uklanjajući se stadu i konjima.

Na kraju je pobrkao putove. Nesvjesno je s ceste skrenuo na stranputicu, na cestu između pašnjaka, koje se krivudajući šipražjem vuče prema Dravi i razdvaja se u bezbrojne stazice, pa se opet pojavljuje, kao da se pješačke staze spajaju u jednu bijelu vijugu pijeska, dok konačno nije cesta nestala u večernjoj tami i magli, valjajući se po livadama i šipražju.

Nije na to obraćao pažnju. Samo je išao i išao. Probijao se naprijed, korov mu je cijepao odjeću.

U tihoj večeri uz rijeku Dravu, dopirali su iz njegovih usta stihovi u nepoznatoj melodiji: „Danas jesmo, sutra nismo... tako veli sveto Pismo..."

U blizini se kroz mrak začuo huk, kao kad rijeka šumi i pjeni se.

Juraj Vručić je u tom trenutku magnovenja osjetio da se našao na obali rijeke Drave, na jednoj od onih visokih obala, koje svake godine sve više šire i potkopavaju, pa se neprestano osipaju...

„Danas jesmo, sutra nismo," izlazilo je iz njegovih usta. Već je bio na strmini. Zapjevao je još jednom. „Danas jesmo," začulo se na obali, „sutra nismo..." već je odjekivalo dolje i miješalo se s hukom rijeke...

Juraja Vručića nosila je divlja matica Drave, iz koje na tim mjestima ni dobar plivač ne bi isplivao!...

Danas jesmo, sutra nismo!

S češkog preveo Mato Pejić

Jaroslav Hašek češki je novelist, humorist i novinar, zacijelo najveći među češkim piscima, premda je u toj silnoj konkurenciji nezahvalno suditi. Autor je remek-djela satire Doživljaji dobrog vojnika Švejka i po njemu ga uglavnom prepoznaju u čitavom svijetu. Rođen je 30. travnja 1883. u Pragu u obitelji koja je vukla korijene s juga Češke, a umro je 1923., upravo u svom zavičaju, u mjestu Lipnice nad Sázavou. Radni vijek Hašek je započeo kao bankarski činovnik, ali to dakako nije bilo za njega, pa je dao otkaz i pet godina putovao Europom, prošavši između ostalog, Bavarsku, Švicarsku, Austriju, Mađarsku, Galiciju, Balkan, Slovačku te Češku. Još od mladosti bio je uvjereni anarhist koji je svoje je stavove objavljivao u mnogim češkim političkim novinama. Tako 1904. postaje urednik omladinskog anarhističkog lista Omladina, a od 1906. do 1907. radio je za anarhističke novine Nova omladina i Komuna. Zbog svog rada u anarhističkim novinama 1907. zatvoren je na mjesec dana. Nakon toga se oženio i činilo se da će se smiriti, ali nije izdržao dugo; dvije godine kasnije, nakon rođenja sina Richarda, počinje se baviti krađom pasa i krivotvorenjem psećih rodovnika, baš kao i njegov književni junak Švejk. U to doba napušta obitelj i nastavlja život boema. Volio je živjeti noćni život, a u gostionicama gdje je zalazio važio je za zabavljača, pijanicu i osobu koja se nije ustručavala sukobiti s policijom. Pokušao je i samoubojstvo, a većinom se izdržavao i zarađivao za ogromne količine pića, koje je ispijao, uređujući razne novine, pa i Ženski obzor i Svijet životinja i pišući za novine, najčešće humoreske, kozerije i feljtone. Znao je u pivnici napisati anegdotu i po nekome poslati u lokalnu redakciju, a ovaj bi mu odmah donio honorar, kojim bi krčmaru platio ceh. Bezbrojni takvi tekstovi objavljivani su posvuda, gdje ga je njegov nemirni duh nosio, mnogo toga objavljivao je pod raznim pseudonimima, pa vjerojatno ponešto nikad nije ni prepoznato kao njegovo djelo.

Kasnije je promijenio politički nazor, osnovao Stranku umjerenog napretka u granicama zakona, s kojom se okušao na izborima, ponovo je pokušao je voditi i obiteljski život, pa se po drugi put oženio, ali ništa od toga nije mu išlo, pa se uvijek vraćao boemskom životu, pivnicama i pijančevanju.

Svog najslavnijeg junaka, dobrog vojaka Švejka poslao je na isti onaj put, kojim je i sam prošao, od krčme do krčme, od birtije do birtije, od pivnice do pivnice, od šanka do šanka. Švejk je, naravno, kao svaki pravi Čeh, pivopija i u razgovoru s domaćim pukom uvijek mu je najvažnije koje se pivo tu pije, a i sam Hašek pio je uglavnom pivo, no kako je na svojim putešestvijima proputovao i krajeve u kojima se pivo toliko ne pije, nije zazirao ni od drugih pića. A ostavio je o tome trag i u svom književnom opusu. Takav primjer je i ova priča, koja u češkom originalu ima hrvatski naziv Danas jesmo, sutra nismo, a na hrvatskom je i cijeli citat rimovanog natpisa nad vratima gostionice. Kod nas je od monumentalnog Hašekova opusa objavljeno malo - više puta objavljivani su Doživljaji dobrog vojaka Švejka, a nedavno i zbirka Dobri vojak Švejk uoči rata i druge čudnovate  zgode. Priču o Juraju Vručiću, koji crnim međimurskim vinom zapija dobru trgovinu na sajmu i završi u hladnoj Dravi, jer „danas jesmo, sutra nismo," sada prvi put imate priliku čitati. A premda ne govori o pivu, nego o crvenom vinu, ne možemo odoljeti da je ne objavimo, jer ovo je uistinu ekskluzivna prilika da hrvatski čitatelji upoznaju ovu priču. Naravno, jednom će se ovdje naći i citat iz Švejka, jer bez njega ova rubrika nipošto ne bi bila potpuna.