Dablinci

Zaustavio se konačno pred izlogom siromašnog lokala iznad kojeg je pisalo bijelim slovima Gostionica. Na staklu u izlogu bila su dva pokretna natpisa Bijelo pivo i Crno pivo od đumbira. Na velikom plavom pladnju bila je izložena rezana šunka a kraj nje na tanjuru komad laganog voćnog kolača.

Neko je vrijeme ozbiljno gledao u hranu a onda nakon što se oprezno obazreo po ulici brzo ušao u gostionicu.

Bio je gladan, jer osim nekoliko keksa koje je naručio kod dvojice mrzovoljnih konobara, nije ništa jeo od doručka. Sjeo je za goli drveni stol nasuprot dvjema radnicama i jednom mehaničaru. Prišla mu je prljava konobarica.

„Pošto je tanjur graška?" upita je on.

„Peni i po, gospodine," odgovori djevojka.

„Donesi mi tanjur graška i bocu piva."

Govorio je grubo kako bi prikrio svoju otmjenost, jer je njegov ulazak prekinuo razgovor. Lice mu se zajapurilo. Da bi izgledao prirodan gurnuo je kapu na zatiljak i nalaktio se na stol. Prije no što su ponovo nastavili razgovor prigušenim glasom, mehaničar i radnice odmjeriše ga od glave do pete. Konobarica mu je donijela tanjur toplog graška začinjenog paprom i opctom, vilicu i pivo. Počeo je pohlepno jesti. Hrana mu je toliko prijala da se potrudio da zapamti gostionicu. Nakon što je pojeo sav grašak srknuo je pivo i počeo razmišljati o Corleyevoj pustolovini. U mašti je vidio dvoje ljubavnika kako šetaju nekom mračnom ulicom. Čuo je Corleyjev glas kako duboko i energično udvara i ponovo je vidio razvučena usta mlade žene. Od te vizije osjeti još jače svoju vlastitu bijedu kese i duha. Bio je sit potucanja, dovijanja, podvala i intriga. U studenom će imati trideset i jednu godinu. Zar nikad neće naći dobro namještenje? Zar nikad neće imati svoj vlastiti dom? Pomislio je kako bi bilo lijepo imati toplo ognjište i obilnu trpezu. Dovoljno je dugo skitao ulicama s prijateljima i jevojkama. Znao je koliko su ti prijatelji vrijedili, poznavao je dobro i djevojke. Stečeno iskustvo ogorčilo mu je dušu na svijet. Ali još ga nije napustila sva nada. Poslije jela osjećao se bolje nego ranije, manje sit života, manje duhovno poražen. Još uvijek bi se mogao smiriti u nekom udobnom kutku i sretno živjeti samo kad bi naišao na dobru jednostavnu djevojku s nešto gotovine. Platio je prljavoj konobarici dva i po penija i izašao iz gostionice da nastavi lutanje.  

Ulomak iz priče Dva zavodnika iz zbirke Dablinci, Zora Zagreb, 1965.

Prevela Mirjana Buljan

James Augustine Aloysius Joyce (Dublin, 2. veljače 1882. - Zürich, 13. siječnja 1941.), irski književnik, jedan od utemeljitelja modernog romana. Prve uspjehe postigao je zbirkom novela Dablinci iz 1914., u kojima prikazuje svakodnevicu i raznolika duševna stanja svojih junaka, kao i zanimljivim autobiografskim romanom Portret umjetnika u mladosti koji je čitalačkoj publici predstavljen 1916. Moglo bi se reći da je njegovo najpoznatije djelo Uliks objavljen 1922., vrhunac njegova stvaralačkog genija svakako predstavlja Finnegan's Wake iz 1939.

Izreka kaže kako je Bog izmislio whiskey da bi spriječio Irce da zavladaju svijetom. No i pored whiskeya nitko ih nije uspio spriječiti da zavladaju svijetom književnosti. Najveći pisci proteklog stoljeća u svim žanrovima bijahu Irci: pjesnik Yeats, prozaik Joyce te dramatičar Beckett. Joyce je napisao jednu knjigu pjesama (Komorna glazba) te jednu dramu (Izgnanici), no besmrtnost mu je osigurala proza. Punih se osam godina Joyce natezao s izdavačima i urednicima oko objavljivanja svoje prve prozne knjige, zbirke pripovjedaka Dublinci. Dva puta je prerađivan slog knjige, a nekoliko puta urednici su ucjenjivali Joycea neka promijeni ili izbaci dio teksta. Danas, stotinjak godina kasnije, nevjerojatno zvuči da se tadašnjim urednicima riječ bloody (krvavo) činila silno sablažnjivom te da su za objavljivanje knjige dali uvjet po kojemu se ta riječ mora izbaciti.

Jedan je pak izdavač odbio publicirati knjigu zbog jedne jedine rečenice: "Čovjek koji je gradio mostove i pisac koji ih je s nečuvenom strašću opisivao umro je na vrijeme. Sudbina je htjela da ne vidi ono što nije trebalo vidjeti." Ipak, 1914. godine knjiga će napokon biti objavljena. Zbirka je to od petnaest pripovjedaka, pisanih u prilično realističnom stilu, o Dublinu i njegovim stanovnicima na prijelazu dvaju stoljeća. Posljednja priča u zbirci - Mrtvi (po kojoj će John Huston snimiti svoj posljednji film), zasigurno je jedna od najljepših priča u cjelokupnoj svjetskoj književnosti i najbolji dokaz da je Joyce već s prvim proznim djelom veliki svjetski pisac. U vrijeme publikacije Dublinaca Joyce već završava svoj kratki roman prepun autobiografskih elemenata: Portret umjetnika u mladosti. No ove dvije knjige samo su priprema za jedno od najvećih Joyceovih djela, njegov Uliks.

Šesnaesti dan lipnja, vrijeme radnje Uliksa, među Joyceovim je fanovima širom svijeta poznat kao Bloomsday, Bloomov dan. U cijelom svijetu, u Irskoj, a naročito u Dublinu, organiziraju se brojne manifestacije u čast Uliksa. Dublinci i turisti šetaju rutom Leopolda Blooma, jedu i piju u kavanama u koje je on zalazio šesnaestog dana listopada 1904. godine. Naravno, Joyceovci širom svijeta organiziraju i javna čitanja Uliksa.

Izvor: Wikipedia