Bećarac je, kaže stručna literatura, oblik narodne pjesme iz ruralnog dijela Slavonije, koji je po formi dvostih sastavljen od dva deseterca, u kojima se posljednje riječi rimuju. Prati ga i standardizirana melodija, a sve je to tako dobro da je UNESCO odlučio uvrstiti bećarac u svjetsku nematerijalnu kulturnu baštinu.
To, međutim, nije sve što treba znati o bećarcu. Važno je i to da je drugi stih obično duhovita antiteza prvom, kao i to da je sadržaj bećarca gotovo ultimativno lascivan, odnosno da se tu u pravilu radi o pohotnim međuspolnim odnosima, a kao protagonisti podjednako su zastupljeni i muškarci i žene. Kako znamo da je alkohol pokretač većine mračnih predmeta želje i okidač za pokvarenu maštu i prljave strasti, nije nikakvo čudo da se i u samim bećarskim dvostisima nemalo konzumira rečeni alkohol, pa i pivo kao njegova sveprisutna modifikacija. Imali smo, sjetit će se toga mnogi, i jednu poprilično veliku aferu kada je jedno pivo (a koje ako ne slavonsko) zbog reklama s lascivnim bećarcima razapeto na stup srama kao seksističko i diglo na zadnje noge pravovjerne borce za prava žena.
Posljednja odrednica bećarca je ona geografska – nalazište i stanište ove forme je Slavonija, no proširio se bećarac do južne Mađarske i Vojvodine, a na zapad je dobacio do Bilogore, gdje je na njemu „doktorirao“ naš višegodišnji suradnik Petar Fehir. A Pero je, kako znate, godinama živio u Švedskoj, pa i danas živi malo tamo, malo ovdje, pa je na kraju i Šveđanima približio ovu osebujnu formu. formu i kontrirao „švedskim bećarcima“ poznatim i kao „ölvisor ili pilsnervisor“, koji se prigodno pjevaju „kad se sastane klapa, pred gostionom, što kaže Arsen.“. Takvih namjenskih pjesmuljaka ima i u varijanti ”vino” i ”žestice” i s prekidima za ex se pjevaju satima.
Da ne duljim, evo ga. Švedski bećarac.
EH, KAD BIH ŽIVIO U BIRCUZU DO BRATA
(švedski pivski bećarac)
Eh, kad bih živio u bircuzu do brata
A moj brat u još boljem
I kad bi bilo love ko blata
I piva do mile volje
I lijepa cura na koljenu
I svirač što na uho gudi
Grlio bih moju voljenu
Sve dok zora ne zarudi
Eh, kad bi mi gajba bila krevet
Što me uspavljuje kada zvecka
Ne bih se budio tamo do devet
Za svako pivce jedna recka
I kad bih popio cijelo bure
Sretan bih ljubio sve živo
Pa otiš`o do one lijepe cure
Da mi donese još jedno pivo
(prijevod: PF)
Petar Fehir rođen je 1955. godine u Grbavcu kod Grubišnog Polja, danas, kako sam kaže, životari u Kraljevini Švedskoj, u gradu Lundu. Piše poeziju, prozu, dramske komade, „predloške, pisma i zapisnike,“ objavljivao na portalima Konture i Poezijaonline. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća osnovao je i vodio kazalište Kocka, te napisao niz predložaka za predstave toga amaterskog teatra, koji se u ono vrijeme mjerio s najvećim imenima kazališnog amaterizma u zemlji.
Objavio zbirke poezije Poezije (s I. Borćom), Sadržaj ekstrakta u osnovnoj sladovini (s Vladimirom Šelovićem), Između dva stakla, Čežnja za ratom, Jonsgård – ett mȍjligt sätt, Hrana za ptice, Dvorac od komušne, Beskorijeni, autor je kratkog filma Živjeti od snova.
