Na tim sam žetvenim svečanostima - dožinkama zapravo imao biti neka vrsta stranog tijela. Kao da sam u svu tu gužvu pao s neba. U Daruvaru sam bio nepune dvije godine, a bio sam mladi buntovni intelektualac, koji je - u glazbenom smislu - bio odgojen na nasljeđu hipi pokreta i čvrstom zvuku električne gitare rock grupa.
Stoga me, kada bismo gledali strogo teoretski, nije imalo što mamiti na pučku manifestaciju, gdje vladaju tradicijski instrumenti i narodne nošnje. No, nije to tako jednostavno kako izgleda i nije crno-bijelo. Do toga vremena, a godina je 1985., Led Zeppelin su već izdali Kashmir s orijentalnim zvukom Indije, Deep Purple su na koncertima prašili židovsku izvornu pjesmu Hava nagila, a grupa Thin Lizzy čvrsto držala vrhove top ljestvica rock obradom irskog folk standarda Whiskey int he jar. To znači da sam, posredstvom rock and rolla već imao liberalan stav prema bendžu, ukulele, gajdama ili Panovoj svirali, i već sam strastveno gutao temperamentne rumunjske trube, virtuozne mađarske violine i neodoljive slovačke cimbale. A među češkim narodnim instrumentima moji apsolutni favoriti i danas su fafrnoch, vozembouch i fujara.
Ima i drugih stvari, zbog kojih su mi se dožinke urezale u pamćenje. Kao prvo, veoma sam otvoren za sve novotarije, a većina tamošnjih stvari za mene su bile potpune nepoznanice. O češkoj i slovačkoj manjini tek sam tada doznavao prve fakte, jezik nisam poznavao, a za većinu sela i gradova iz kojih su dolazili gosti čuo sam prvi put u životu. Osim toga, tu je ta veličanstvena gužva. Obožavam gužvu, metež, mnoštvo, svjetinu, vrevu i buku. Stoga je ta situacija bila za mene obećana zemlja. Stotine sudionika priredbe, veselih mladih plesačica i plesača, pjevača i svirača, štandovi i šatre, alegorijska kola i na tisuće posjetitelja. Upijao sam snažne dojmove od početka do kraja - od svečane akademije, preko šarene povorke do poslijepodnevnog programa na stadionu, izložaba i pučke zabave na igralištu češke škole.
Razumije se da se ne sjećam baš ovako precizno, što se - iz sata u sat - dešavalo jednog vrućeg kasnokolovoškog dana prije punih četvrt stoljeća, nego su mi sjećanje osvježile novine. Izvijestile su naime baš o svemu, tako da točno znamo da su to bile 36. dožinke po redu, i dvanaeste koje su održane u Daruvaru. Da su žetvene svečanosti bile jubilarne, da se slavilo šezdeset godina od održavanja prvih dožinki i četrdeset od oslobođenja i pobjede nad fašizmom. Pisale su novine čak i o tome, koji su drugovi počastili dožinke svojom nazočnošću i što je pisalo u pozdravnim brzojavima, koji su poslani najvišim državnim organima. Stoga je vrlo neobično da o jednom nisu pisale. Uopće naime nisu pisale o pivu. Ni slova. A upravo je pivo bilo ono čega se s tih dožinaka sjećam najviše, najbolje, najtočnije i najradije.
Još davno prije žetvenih svečanosti u novinarskim smo krugovima znali da majstori pivari u Daruvarskoj pivovari pripremaju za dožinke posebnu šaržu Staročeškog piva, i da će to biti nepasterizirano pivo, koje će samim tim biti ukusnije od onog uobičajenoga. I stvarno je bilo. Ni prije, ni poslije toga takvo daruvarsko pivo nikad nisam okusio. Sasvim je sigurno da je tome pridonijelo sjajno ozračje, primjereno društvo, pa i velika vrućina, koja je pojačavala osjećaj žeđi, ali nema nikakve sumnje da su jedinstveni okus i izvanredna kvaliteta toga piva bili generator sjajnog raspoloženja koje je vladalo na dvorištu češkog doma, gdje su se nakon zabave premjestili oni najizdržljiviji. Kroz tihu noć teklo je pivo i tekao je ugodan razgovor, pa se činilo da taj tekući užitak nikad neće prestati i da će dožinke trajati beskonačno. A možda bi se to uistinu i dogodilo i možda bi trideset i šeste žetvene svečanosti iz godine 1985. trajale i dan danas, da oko jedan poslije ponoći nije nestalo piva.
Tekst je izvorno objavljen na češkom jeziku u tjedniku Jednota, broj 26, od 3. srpnja 2010.
Dožinke (dožinky), odnosno žetvene svečanosti, najveća su kulturna manifestacija češke manjine u Hrvatskoj. Održavaju se redovito od 1925. godine, a njima pripadnici manjine, kroz običaje vezane uz proslavu uspješno obavljene žetve i spremljene ljetine, čuvaju svoj nacionalni identitet. Radi se doduše o običajima koje su češki doseljenici donijeli iz svoje pradomovine prije dva stoljeća, i više, ali su oni obogaćeni i dograđeni mnogim domaćim detaljima, tako da je to danas jedinstvena priredba, kakva, recimo, u Češkoj ne postoji. U bogatom kulturnom programu sudjeluju sve češke besede u Hrvatskoj (manjinska kulturno umjetnička društva, kojih je trenutno 29) i mnogi gosti - manjinski i hrvatski ansambli, kao i oni iz Češke. Dožinke se održavaju svake druge godine, a mjesto održavanja se mijenja, no uvijek je to grad (ili selo) u kojem postoji češka beseda. Dožinke su neraskidivom sponom povezane s pivom. Svečanost je izvorno počinjala tako što bi žeteoci po obavljenom poslu na polju došli gazdi pred kuću, a ovaj bi otvorio bačvu piva. Jedan od slogana koji prate dožinke kaže: Kakvi bi' mi Česi bili, kad ne bismo pivo pili. Prve dožinke održane su u Daruvaru 1925. u kupališnom perivoju, vizavi Daruvarske pivovare, a slijedeće dvoje - 1927. godine i slijedeće - u samom gospodarskom dvorištu Pivovare. Ovogodišnje dožinke - žetvene svečanosti, koje su opet jubilarne, jer je od prvih prošlo 85 godina, održavaju se ponovo u Daruvaru, danas i sutra.
