Crveni koralji

Svratio dolje na par dana da udahnem još koju zraku pred ovu šestomjesečnu karantenu švedskog sivila i svratih, a što ću, do znate već koga.

(Sad kad se pozdravljamo dodirujemo se sve više samo jednom točkom - vrhom trbuha).

Ma gdje si, stari, kako noge, kako unuci?

Martin ko Martin. Odmah toči po Staročeško. Evo me, kaže, a kod tebe... jel još uzimaš onu medicinu protiv nostalgije?

Znaš, počinje sentimentalno, tko zna da li se Dolly Bell još sjeća pjesmuljka Crvenih koralja...  jesen je i zadnje lišće pada...

I kako smo, nekada, u ovo doba godine, šuštali, povlačeći nogama opalo lišće divljeg kestena u grubišnopoljskom parku. E, vidiš, nećemo više. Posjeklo. Ošišalo na ćelavo taj park i deložiralo sve one golubove. Postavilo i neku metalnu skalameriju na rub. Da se, valjda, još neki ne bi usudio proletjeti pokojnim parkom. Neki jebeni tenk.

Šta ti je, pomislim, dragi Martine...da se nisi razbolio. Ja očekivao rafal. A on vrti sentiše.

Ma sve ti se, stari moj, kaže mi, promijenilo.

Jel ja, ko to, nešto nisam shvatio? -  pitam ga.

Nisi sam, tješi me drug.

Vidiš (toči još po jednu), sad za ove Sisvete sam shvatio da nas više ima tamo nego tu.

Gdje tamo?

Pa, na groblju. Tamo možeš sresti najviše Grubišnopoljaca. Čitam ona imena na spomenicima. Svako ime - jedna priča. Zajedno, jedni do drugih. Kao nekad. Zbog njih ni ono - dok nas smrt ne rastavi - ne stoji.

Kužiš?

Slabo, kažem mu.

Da, počeo sam ti priču o Crvenim koraljima...

"umiru svi putevi mojih nada..."