Četiri čaše Bugarske: što o zemlji govore Pirinsko, Šumensko, Kamenica i Zagorka

Četiri etikete, četiri različita kraja Bugarske, ali tek tri velika svjetska vlasnika. Pirinsko i Šumensko danas pripadaju danskom Carlsbergu, Zagorka nizozemskom HEINEKEN-u, a Kamenitza američko-kanadskoj grupaciji Molson Coors. Globalizacija je tako stigla i u bugarsku pivsku čašu, ali imena na etiketama još uvijek tvrdoglavo čuvaju geografiju iz koje su ta piva potekla. Pirinsko iz Blagoevgrada priziva jugozapad zemlje i planine, Šumensko sjeveroistok i grad Šumen, Zagorka ravnice oko Stare Zagore, a Kamenitza Plovdiv, gdje je prije gotovo stoljeće i pol započela moderna povijest bugarskog pivarstva. Upravo zato svaka od tih boca krije mnogo više od običnog lagera. Svaka nosi priču o svom kraju, ljudima koji su je stvarali, vremenu u kojem je nastala i putu kojim je stigla do današnjih pivnica. 

 PIRINSKO – OKUS PLANINE U ČAŠI

Prvo je stiglo Pirinsko, gotovo domaće pivo za ovaj kraj. Ime je dobilo po planini Pirin, a proizvodi se u obližnjem Blagoevgradu, svega nekoliko desetaka kilometara od Banskog. Njegov karakter savršeno odgovara planinskom okruženju – lagano, čisto i osvježavajuće, bez pretjerane gorčine, kao stvoreno za vruće ljetno poslijepodne ili opuštanje nakon skijanja. Mještani vole reći da posebnost duguje vodi koja dolazi s padina Pirina, a upravo ta povezanost s krajolikom daje mu dodatni identitet.

Priča o Pirinskom zapravo je priča o ubrzanoj industrijalizaciji bugarskog pivarstva u socijalističkom razdoblju. U Blagoevgradu je 1965. počela gradnja pogona za punjenje piva, koji je dvije godine poslije postao samostalno poduzeće u okviru državnog sustava „Bulgarsko pivo“. Potrošnja piva na jugozapadu zemlje rasla je dovoljno brzo da je donesena odluka o gradnji cijele pivovare. Novi pogon „Pirinsko pivo“ službeno je otvoren 26. ožujka 1971., a prve boce piva proizvedenog u Blagoevgradu napunjene su u svibnju iste godine.

Već prve godine iz pivovare je izašlo 13 milijuna litara piva, gotovo do tadašnjeg maksimalnog kapaciteta od 15 milijuna. Potražnja je očito postojala: slijedila su nova ulaganja u fermentaciju, filtriranje i punionicu, pa je do 1980. godišnji proizvodni kapacitet dosegnuo 40 milijuna litara. Uz Pirinsko, tijekom sedamdesetih ondje su se proizvodila i danas manje poznata piva Predela i tamna Belasitsa.

Nakon pada socijalizma došla je privatizacija, a zatim i globalizacija. Danski Carlsberg 2002. postaje većinski vlasnik Pirinskog, a dvije godine poslije pivovara u Blagoevgradu spojena je sa Šumenskim u današnji Carlsberg Bulgaria. Time je lokalno pivo iz podnožja Pirina postalo dijelom jedne od najvećih svjetskih pivarskih grupacija, ali ime, mjesto proizvodnje i regionalni identitet nisu nestali.

Štoviše, Pirinsko je s vremenom preraslo granice jugozapadne Bugarske. Prema podacima Carlsberga, od svibnja 2016. drži vodeću poziciju među pivskim brendovima u zemlji prema prodanom volumenu. Današnje Pirinsko Svetlo pilsner je s 4,4 posto alkohola, a proizvođač ga opisuje kao svijetlo pivo uravnotežene gorčine i blage arome hmelja.

Zato čaša Pirinskog u Banskom ima nešto više smisla nego bilo gdje drugdje u Bugarskoj. Planina čije ime stoji na etiketi uzdiže se iznad grada, a pivovara je niz cestu u Blagoevgradu. Iza jednostavnog lagera tako se krije priča o jednom kraju, socijalističkoj industrijalizaciji, privatizaciji i ulasku globalnog kapitala,  gotovo pola stoljeća bugarske gospodarske povijesti ispričane kroz bocu piva.

ŠUMENSKO – ČEH KOJI JE BUGARE NAUČIO KUHATI PIVO

Sljedeće na stolu bilo je Šumensko, pivo čiji korijeni sežu u 1882. godinu, kada je češki majstor pivar Franz Milde pomogao pokrenuti jednu od prvih modernih pivovara u Bugarskoj. Ono nosi ozbiljniju priču i bogatiju tradiciju. U okusu je nešto punije, ali i dalje ostaje vjerno klasičnom europskom lageru. Pijući ga u Banskom, lako je zamisliti kako su se slične čaše ispijale prije više od stoljeća u bugarskim gostionicama, u vrijeme kada je pivo tek osvajalo zemlju u kojoj su stoljećima dominirali vino i rakija.

Priča o Šumenskom zapravo počinje s jednim mladim Čehom. Franz Milde imao je samo 25 godina kada je sa suprugom Louisom stigao u Bugarsku, privučen pričama svoje braće koja su se ondje doselila nakon oslobođenja zemlje od osmanske vlasti. Češki stručnjaci u to su vrijeme pristizali u mladu bugarsku državu kao inženjeri, arhitekti, obrtnici i industrijalci, a Milde je sa sobom donio znanje koje će ostaviti trajan trag u bugarskoj pivskoj kulturi.

U Šumenu se povezao s lokalnim poduzetnicima i 26. listopada 1882. s petoricom Bugara osnovao pivarsko društvo. Za novu pivovaru izabrao je područje Kjoškovete, nedaleko od grada, ponajprije zbog obilja vode odgovarajuće kvalitete za proizvodnju piva. Gradnja je počela prema Mildeovoj skici, a proizvodnja početkom 1883. Prvih sedam mjeseci proizvedeno je 896 hektolitara piva. Ono što je počelo kao relativno malen pogon ubrzo je preraslo u ozbiljan industrijski posao.

Šumensko se brzo proširilo izvan grada. Otvarana su prodajna mjesta i skladišta u Varni i drugim dijelovima zemlje, a s vremenom ih je bilo čak sedamdesetak. Pivo se počelo izvoziti i u Tursku. Početkom 20. stoljeća stigla su i međunarodna priznanja: između 1900. i 1907. Šumensko je osvajalo zlatne medalje na izložbama u Parizu, Saint Louisu, Liègeu, Milanu i Londonu. Milde je pritom redovito putovao u Češku i Austriju nabavljati kvalitetan hmelj, pa je srednjoeuropska veza ostala ugrađena u identitet piva.

Možda je najslikovitiji dokaz tadašnjeg ugleda stigao 1917. godine, kada je Šumensko postalo prvo službeno pivo bugarskog carskog dvora. Lokalno pivo koje je samo nekoliko desetljeća ranije kuhao mladi češki doseljenik tako se probilo sve do dvora, a godišnja proizvodnja već je nakon prvih 25 godina postojanja bila osamnaest puta veća nego na početku.

Pivovara je nakon Drugoga svjetskog rata nacionalizirana i nastavila raditi unutar socijalističke industrije, da bi nakon političkih i gospodarskih promjena devedesetih ponovno ušla u sasvim novo razdoblje. Godine 2002. Šumensko postaje dio danskog Carlsberga, a 2004. njegova pivovara i pogon Pirinskog u Blagoevgradu udruženi su u Carlsberg Bulgaria. Dva piva koja sam kušao za istim stolom u Banskom tako danas imaju istog vlasnika, premda ih dijeli gotovo 600 kilometara i sasvim različita povijest.

Pivovara u Šumenu radi i danas, više od 140 godina nakon Mildeova dolaska. Šumensko Svetlo klasični je lager s 4,8 posto alkohola, nešto snažniji od Pirinskog. Proizvođač ga opisuje kao puno i uravnoteženo pivo s karakterističnom gorčinom koju daje kombinacija dviju vrsta hmelja.

I upravo je ta povijest možda zanimljivija od same čaše. Šumensko nije samo još jedan lager s police bugarskog supermarketa. U njegovoj se priči susreću češki pivar, bugarski poduzetnici, carski dvor, socijalistička nacionalizacija i naposljetku danski Carlsberg. Pivo koje je 1882. krenulo iz Šumena preživjelo je nekoliko država i gospodarskih sustava, a ime grada iz kojeg je poteklo i dalje stoji na etiketi.

ZAGORKA – OD PRVOG BUGARSKOG PIVARA DO HEINEKENA

Treća je bila Zagorka, možda i najpoznatije bugarsko pivo. Nastala je u Staroj Zagori početkom 20. stoljeća, a danas je sinonim za pouzdan, pitak lager koji se može pronaći gotovo posvuda u zemlji. Nema ekstravagancije ni iznenađenja – upravo u tome leži njezina snaga. Zagorka je pivo koje prati razgovore u lokalnim restoranima, nogometne utakmice i ljetne večeri na terasama, tiho potvrđujući da je postala dio bugarske svakodnevice.

No priča o Zagorki starija je od samog piva koje danas nosi to ime. U Staroj Zagori je 1902. otvorena pivovara dioničkog društva „Budućnost“, koju su stanovnici jednostavno zvali „Pivnica“. Iza pothvata stajao je dr. Konstantin Kožuharov, a desetak godina poslije pivovaru preuzima trgovačko-industrijsko društvo „Trakija“. Novi vlasnici, braća Nikola i Zlati Zlatev, modernizirali su proizvodnju i opremili pogon novim strojevima.

U njezinoj se povijesti pojavljuje i čovjek koji zauzima posebno mjesto u bugarskom pivarstvu. Andrej Brašovanov, školovan u pivarskoj školi u njemačkom Grimmi, 1918. počeo je raditi u pivovari braće Zlatev. Smatra se prvim bugarskim majstorom pivarom, a nije ostao samo na proizvodnji: napisao je prvi bugarski udžbenik o pivarstvu i vodio tečajeve na kojima su se obrazovale nove generacije pivara. Ako je Šumensko priča o češkom majstoru koji je svoje znanje donio u Bugarsku, Zagorka je na neki način priča o trenutku kada su Bugari počeli stvarati vlastitu školu pivarstva.

Zanimljivo je i da pivo Zagorka nije postojalo pod tim imenom od osnutka pivovare. Nakon Drugoga svjetskog rata, u vrijeme kada je bugarska industrija prelazila pod državnu kontrolu, Brašovanov je 1949. sudjelovao u obnovi pivovare. Nakon završetka radova iz pogona su izašli prvi hektolitri piva nazvanog Zagorka. Ime, izvedeno iz imena grada Stare Zagore, s vremenom će postati jedno od najprepoznatljivijih na bugarskom pivskom tržištu.

U desetljećima socijalizma pivovara je rasla zajedno s potrošnjom piva. Od kraja pedesetih do 1989. proizvodnja se, prema podacima bugarskog Saveza pivara, učetverostručila i dosegnula oko 450.000 hektolitara godišnje, odnosno 45 milijuna litara. Zagorka je pritom bila među predvodnicima tehnoloških promjena: prva je uvela automatsko etiketiranje i zatvaranje boca metalnim krunskim čepom, a među njezinim pionirskim potezima bila je i prva nacionalna reklamna kampanja za pivo, koja se odvijala putem radija, tiska i plakata. Pivovara je bila i prva u zemlji koja je instalirala liniju za punjenje piva u limenke.

Nakon pada socijalizma uslijedila je nova velika prekretnica. Godine 1994. Zagorka postaje dio nizozemskog HEINEKEN-a, a bugarski Savez pivara navodi da je od tada u modernizaciju i proširenje proizvodnje uloženo oko 130 milijuna eura. Danas kompanija u Staroj Zagori ima jednu pivovaru i više od 500 zaposlenih, a iz njezina sustava na tržište ne izlazi samo Zagorka. U portfelju su i Ariana te međunarodne marke poput Heinekena, Birre Moretti, Amstela, Starobrna i drugih.

Zagorka je, međutim, ostala marka koja nosi lokalni identitet. Veza sa Starom Zagorom toliko je snažna da se sama pivovara danas opisuje kao jedan od simbola grada. U njezinu je sklopu 2009. otvoren i pivski muzej „Svijet Zagorke“, u kojem se čuva čak i pivska boca iz 1902. godine, osobni predmeti Andreja Brašovanova, stare etikete i čaše te limenka Zagorke Vite, prvog bugarskog bezalkoholnog piva.

Zato čaša Zagorke u Banskom priča nešto drukčiju priču od Pirinskog i Šumenskog. Pirinsko je proizvod industrijskog razvoja druge polovice 20. stoljeća, Šumensko nosi nasljeđe češkog pivara iz 19. stoljeća, dok Zagorka povezuje prve privatne bugarske poduzetnike, prvog školovanog domaćeg majstora pivara, socijalističku industriju i današnji HEINEKEN.

Promijenili su se vlasnici, tehnologija i gospodarski sustavi, ali geografski trag nije nestao. Kao što Pirinsko na etiketi nosi planinu Pirin, a Šumensko grad Šumen, tako Zagorka već svojim imenom podsjeća na Staru Zagoru. Iza jednostavne čaše svijetlog lagera tako ostaje više od stoljeća lokalne industrijske i pivske povijesti.

KAMENITZA – ŠVICARCI, ŽELJEZNICA I PRVO BUGARSKO PIVO

Kamenica priču vraća na same početke modernog bugarskog pivarstva. Počinje u Plovdivu, gdje su Švicarci Rudolf Frick, majstor zaposlen na plovdivskom željezničkom kolodvoru, i Friedrich Sulzer, strojovođa, još 1876. počeli kuhati pivo za vlastite potrebe. Zajedno sa sunarodnjakom Adolfom Bomontijem krenuli su u ozbiljniji pothvat i pronašli mjesto na tadašnjem brdu Kamenitza, poznatom po izvoru hladne vode. Ondje su 1881. proizvedeni prvi hektolitri piva, a ime brda ostalo je živjeti na etiketi. Kamenitza se danas predstavlja kao najstarija bugarska pivska marka, odnosno prvo bugarsko pivo.

Pivovara je vrlo brzo postala važan dio razvoja bugarske pivske industrije. Već krajem 19. stoljeća osvajala je priznanja na međunarodnim izložbama, a tijekom desetljeća povećavala je proizvodnju i uvodila tehnološke novosti. Nakon Drugoga svjetskog rata kapacitet plovdivske pivovare rastao je od 50.000 hektolitara godišnje 1947. do 180.000 hektolitara nakon velike rekonstrukcije započete 1959., dok je sredinom šezdesetih proizvodnja dosegla oko 200.000 hektolitara godišnje. Godine 1967. počinje i priča pogona u Haskovu, koji će poslije postati iznimno važan za industrijsku proizvodnju kompanije.

Kamenitza je tijekom svoje povijesti bila i svojevrsni poligon za pivske novitete. Kompanija navodi da je prva na bugarsko tržište uvela tamno pivo, poslije i prvo domaće bezalkoholno pivo, a zatim i prvi bugarski pivski miks s voćnim okusom. U Haskovu je 1986. prvi put u Bugarskoj započelo punjenje piva u limenke.

Kao i kod drugih velikih tradicionalnih bugarskih marki, tranzicija i globalizacija promijenile su vlasničku strukturu, ali ne i ime na etiketi. Kamenitza je 2012. postala dio međunarodne grupacije Molson Coors. Tako danas dijeli sudbinu Pirinskog i Šumenskog pod Carlsbergom te Zagorke pod HEINEKEN-om – lokalna pivska imena i njihova povijest ostali su bugarski, dok iza proizvodnje stoje neki od najvećih svjetskih pivarskih koncerna.

Današnja Kamenitza Svetlo klasični je svijetli lager s 4,4 posto alkohola. Nije pivo koje pokušava konkurirati eksperimentalnim IPA-ama nove bugarske craft scene, nego upravo suprotno – masovno, jednostavno i prepoznatljivo pivo koje se oslanja na tradiciju započetu u Plovdivu prije gotovo stoljeća i pol.

I upravo je Kamenitza možda najbolji dokaz koliko je povijest bugarskog piva zapravo međunarodna. Jedno od piva koje Bugari danas smatraju svojim nacionalnim klasikom rodilo se zahvaljujući dvojici Švicaraca povezanih sa željeznicom, razvijalo se kroz bugarsku industrijsku povijest i socijalističko državno pivarstvo, a danas pripada američko-kanadskom Molson Coorsu. Promijenile su se države, gospodarski sustavi i vlasnici, ali ime Kamenitza ostalo je vezano uz Plovdiv i mjesto na kojem je 1881. započela jedna od najvažnijih priča bugarskog pivarstva.

***

Na kraju sam zaključio da nijedno od ta četiri piva nije pokušalo biti nešto što nije. Pirinsko je ostalo vjerno planini po kojoj nosi ime, Šumensko svojoj tradiciji dugoj gotovo stoljeće i pol, Zagorka ulozi nacionalnog klasika, a Kamenitza mjestu koje zauzima na samim počecima modernog bugarskog pivarstva. Danas iza tih lokalnih imena stoje veliki svjetski pivarski koncerni, ali geografija i povijest još su jasno ispisane na njihovim etiketama. Možda upravo zato četiri obična lagera mogu ispričati mnogo veću priču o Bugarskoj, njezinim krajevima i vremenu koje se mijenjalo, dok je pivo ostajalo na stolu.