Nije bio sâm načisto zašto je otišao, zašto je napustio društvo. Naprosto se izgubio u uličici kod crkve sv. Šime i kao običan prolaznik produžio je kući sasvim mirno bezbrižna koraka i nehajno poput čovjeka, pred kojim stoji izobilje vremena.
Još će tako pomisliti, da je to od straha učinio. Kakvog straha! Okladio bi se, da se s karabinjerima mogao nagoditi.
Kotrljali su pred sobom dva bureta piva. Bilo im je smiješno kako burad poskakuje po popločanoj ulici i stvara buku kao da cijela regimenta prolazi. Oko jednog bureta natezahu se trojica dobrovoljaca, veselo vičući i psujući, među njima i smetlar Mitar, a drugo je bure gurao sâm Ludro. Svaki njegov udarac bio je točno odmjeren i bačvica se poslušno kotrljala. Poslušno je galopirala kao da je znala Ludrovu namjeru da to pivo odvuče kući. Namjeravao je, namjeravao i okusiti se one pjenušine i nalokati se kao general, ali su oni mamlazi sve pokvarili. Još u općinskom skladištu, kada su provalili vrata, počeše halabučiti, hvalisavo se junačiti i prijetiti da će silom sve uzeti, ako im ne dadu sljedovanje kao drugoj vojsci. I na ulici izvikivahu da će njihove bajunete sva vrata otvoriti. Njihova vika namami radoznalce na prozore i vjerojatno ih netko prijavi, jer se odjednom stvore dvojica karabinjera, zaškljocaju puškama, te oni posranci ostave burad i strugnu u trku. Ludro se poveo za njima pa strugne i on na suprotnu stranu.
Da li mu je to trebalo? Onako lopovski bježati pred karabinjerima, a - najprije - mogao se nagoditi s njima, vrlo lako: ponuditi im polovicu i stvar bi bila u redu. Tko danas nije podmitljiv? Čovjeku neimaština oči zaslijepi i savjest uspava. Kakva savjest, komu je potrebna savjest! Ako je netko imao savjest, onda ju je ostavio u ratu ili mu se ukorijenila u tvrdoj ledini. A otkuda su došli ovi karabinjeri onako sitni, čvorugavi, a neki visoki, tanki. Vidi se da se nisu nikada pošteno najeli , osim što su u vojsci pomirisali toplu posnu hranu. I njima pliva savjest kao jedna masna kaplja u kazanu popare. Dali bi je za manje od bureta piva. Vraga pliva, tone, tone, a kad i ispliva, revnošću svoje usholjenosti brane rad i baš ondje gdje nije potrebno. Od koga brane, od koga.
- Ala, alaaa! Ala! - zaurliče Ludro.
Sjedi na zidiću uz cestu i bezrazložno viče svojima u dvorištu. Usplahiren je i napuhnut kao previše naduvena mješina. Pritišće ga ojađenost, bijes, napetost se sručuje na prsnu šupljinu pa na suho grlo, tako da ostaje bez daha, a zatim mu rastegne trbušnu ponutricu te mu crijeva gromoglasno zagrgolje i zaboli ga šupak kao i od predugog sjedenja. Tek ponekad popusti neki pipac pod snažnim pritiskom, i on se vikom ispražnjava, ali ga svrbljiva uznemirenost jednako davi.
Ne očekuje da se netko javi iz dvorišta, glavno je da se on izviče i izduši. Rastrkala se njegova pasmina kojekuda, zna što joj je posao u ovoj kući uz državnu cestu i pod ovim gospodarom. Nama mirovanja, nema sunca mu žarkog. Ruši, kidaj, pali, nosi. Tko danas miruje, toga će glad dotući ili će ga netko mlatnuti za plotom. Danas svatko svakoga goni pa i karabinjeri bi mlatnuli ne samo za plotom, nego i na otvorenom, na ulici. Koga oni brane, kad napadaju i svoje ljude. Zar Ludro i drugi talijanaši, dobrovoljci pa i Mitar nisu njihovi ljudi, zar sve njih ne spaja majka Italija, kako je rekao guverner Milo' Ako udanu u Hrvatski sokol ili počešu po njušci ponekog od onih Morlaka, odmah se karabinjeri stvore za leđima, istina - uvijek kasno stignu, ali moraju pokazati svoju revnost. Održavaju red i mir. Morlaki zbunjeno protestiraju, strpljivo reže i čekaju, čekaju. Oni čekaju goluba listonošu s Wilsonovim pismom o kraljevini Hrvatskoj ili S.H.S., a što talijanaši mogu još očekivati? Što su morali dobiti, dobili su, nemaju što više očekivati. Mogu samo izgubiti.
Ludro nije sebi mogao objasniti tu Millovu politiku i te njegove karabinjere i vojsku. Zbunjivalo ga je i uznemiravalo, a još više ga je bijes razdirao, što mu je izmaklo bure s pivom i što je morao kao neka gradska ništarija galopirati u bijegu pred - čuvarima reda. Zašto je bježao? Da je tu pred njim onaj kukavni smetlar Mitar, pljusnuo bi ga tako slatko da bi se preporodio. Zapamtit će to on. (Odlomak)
Naprijed, Zagreb 1960.
Pjesnik, prozni pisac i esejist Augustin Stipčević rođen je u Kotoru 28. srpnja 1912. Podrijetlom je iz Arbanasa, gdje je proveo veći dio djetinjstva. Školovao se u Zadru i Splitu, gdje je završio realnu gimnaziju. Studirao je u Beogradu, a Pravni fakultet diplomirao je u Zagrebu. Prije II. svjetskog rata surađivao je u brojnim časopisima i novinama (Hrvatska revija, Savremenik, Hrvatski tjednik...). Kasnije je surađivao u listovima Republika, Mogućnosti, Forum, Književnost, Naprijed, Vjesnik i drugima. Bio je urednik listova Kulturni radnik, Teatar i Republika u Zagrebu te Scena u Novom Sadu. Neko vrijeme proveo je u Ministarstvu prosvjete, a bio je i urednik u izdavačkoj tvrtki Zora.
U književnosti se javlja prije II. svjetskog rata ekspresionističkom lirikom, a potom realističkom prozom tematski vezanom za Zadar i njegovu okolicu. Objavio je više zbirki pjesama te nekoliko novela i romana. Bavio se podosta i kazališnom kritikom te je 1971. godine objavio djelo Na otvorenoj pozornici. Među inim uredio je i nekoliko antologija. Prvu zbirku pjesama Nemirne vode objavio je 1937., a dvije godine kasnije i zbirku Mladost u kolima. S drugim autorima sastavio je i nekoliko antologija i zbornika, među kojima su i antologija Novija hrvatska poezija koju je radio s Dragutinom Tadijanovićem i Grigorom Vitezom, zbornik hrvatskih novela Hod svjetlosti, Suvremena jugoslavenska novela, antologija albanske poezije Vertikale i albanske proze Duboko je korijenje.
Umro je 9. ožujka 1999. u Zagrebu.
Roman Cesta nema granica (1960.) dio je takozvane „arbanaške tetralogije", ciklusa romana koji je nastajao tridesetak godina. Taj veliki, epski projekt govori o području Zadra i okolice u vremenu koje omeđuje početak I. i završetak II. svjetskog rata a čine ga još romani Glad na ledini (1956), Vruće ljeto (1966) i Noć pod nogama (1987). Sve njih ujedinjuju isti prostor i niz zajedničkih likova sa središnjim protagonistom Ludrom Kikerom, ali svaki može funkcionirati i samostalno. Radnja svakog romana koncentrira se u okvirima nekog realnog povijesnog zbivanja. U djelu Cesta nema granica vrijeme radnje je oko 1920. godine.
