Jedna duhovita, i posve istinita, narodna uzrečica kaže Što Čeh, to muzikant. S jednakim pravom moglo bi se reći također i: Što Čeh, to pivopija i bilo bi dovoljno navesti podatak da je Češka Republika s prosječnom godišnjom potrošnjom piva od oko 150 litara po glavi stanovnika nedostižni svjetski prvak u toj disciplini, pa da se shvati potpuna opravdanost takve parafraze.
Dodamo li tome tisućljeće pivarske povijesti ove srednjeeuropske države, činjenice da još rade pivovare osnovane prije sedam stoljeća i da je Češka postojbina zlatnog lagera, najrasprostranjenijeg pivskog stila na svijetu, koji čini devet desetina piva ukupno proizvedenog na planetu, dodatno ćemo osnažiti tu tezu, ali to još ni izdaleka nije sve. Evo, na primjer, pivo je snažan zamašnjak turističkog razvoja, jer je kušanje piva i upoznavanje češke pivske kulture drugi najvažniji razlog dolaska turista u ovu prekrasnu zemlju, odmah iza povijesnih znamenitosti.
Onaj zlatni lager, koji je nadmoćno pokorio sve druge vrste piva, u mnogim se geografskim širinama zove pils ili pilsner, što su izvedenice imena zapadnočeškog grada Plzeňa, gdje je ovo pivo prvi put skuhano 1842. godine, pa se tako i po imenu prepoznaje odakle to pivo potječe. Zovu ga i lager plzenjskog tipa, a zapravo sve što je svijetlo pivo donjeg vrenja proistječe iz toga pivskog stila, iako danas postoje mnoge varijacije na temu, pa uz češki imamo i njemački lager, odnosno bavarski, i bečki, i, naravno, američki… Donje vrenje bilo je u pivarstvu poznato i prije ovog revolucionarnog izuma, i u Plzeňu se pivo kuhalo i davno prije te 1842. (čak 1302. godine!), ali tada se desilo nešto senzacionalno. Plzenjsko pivo bilo je duže vrijeme loše kvalitete, pa su se pivari ujedinili i odlučili izgraditi potpuno novu modernu građansku pivovaru, a da bi bili sigurni da će njihovo novo pivo biti dobro, pozvali su poznatog bavarskog majstora pivara Josefa Grolla, da skuha pivo donjeg vrenja onako kako ga kuha kod kuće u Njemačkoj. Groll je upotrijebio svoj prokušani recept, ali ni sam nije bio svjestan da će on s drukčijim sirovinama – svijetlim moravskim sladom i mekom vodom iz izvora zapadne Češke, te uz hmelj iz Žateca, dati pivo kakvo još nitko nije vidio. Naime, piva donjeg vrenja bila su do tada tamna, a on je proizveo pjenušavu tekućinu zlatno žute boje, koja je preko noći sve osvojila i kao plima prekrila globus. Enormnoj popularnosti novog piva pridonijela je i činjenica da u to vrijeme u modu dolaze staklene čaše, umjesto keramičkih vrčeva u kojima se pivo nije vidjelo, a to dodatno potiče i slavnu češku industriju stakla.
Nekako je i logično i pravedno da se to desilo u Češkoj, zemlji nevjerojatno bogate pivske povijesti i tradicije koja seže do stoljeća s jednocifrenim brojem, u narodu koji pivo smatra ne samo nacionalnim pićem, nego i simbolom, i koji je za nebeskog zaštitnika piva uzeo ni manje ni više, nego Svetog Václava (Vjenceslav), češkog kneza i sveca, glavnog patrona Češke i Moravske i zaštitni znak češke državnosti. Legenda ide i dalje, pa izum piva pripisuje praocu Čehu, o čemu su poslovično duhoviti Česi napravili i kabaretsku skladbu.
I mnoge druge glazbene forme posvetili su češki autori pjenušavom zlatnom soku, uključujući i one najveće – Antonína Dvořáka, koji je inače rođen u pivnici i Bedřicha Smetanu, rođenog u pivovari u kojoj je njegov otac bio majstor pivar. Pjenio se zlatni sok u radovima svih, ama baš svih, sve do praškog underground rock benda „koji je srušio komunizam“ Plastic People of the Universe. I pjesnici su dali svoj obol, od nobelovca Jaroslava Seiferta nadalje. Petr Bezruč, valjda najveći od najvećih, genijalni autor zbirke famoznih socijalnih balada Slezské pisně, imao je planinarsku družinu koja je tulumarila po pivnicama u okolici Brna, a o lokalnim birtašima pisao je duhovite epigrame. Danas se njegovim imenom zove jedna pivska biciklistička staza koja od Brna vodi do pivovare Černá Hora. Bohumila Hrabala, vjerujem, ne treba posebno predstavljati. Autor romana Strogo kontrolirani vlakovi, po kojem je Jiří Menzel snimio istoimeni Oscarom nagrađeni film, bio je veliki ljubitelj piva i ono teče sa stranica svih njegovih knjiga, a po mnogima je rečeni Menzel napisao scenarije i snimio filmove. Pa i po romanu Postřižiny (kod nas: Striženo, skraćeno), čija se radnja odvija u pivovari i ustvari je Hrabalova autobiografija, jer je njegov poočim bio upravitelj pivovare u Nymburku, čija piva danas nose nazive po junacima Hrabalova remek djela. Hrabal je proslavio i prašku pivnicu U zlatého tygra u kojoj je godinama okupljao svoje utorkaše koji su svakog utorka za svojim rezerviranim stolom vodili beskrajne nepotrebne razgovore tamaneći bezbrojne runde plzenjskog piva. To je kultna pivnica i stalna je meta rijeka turista, koji u nju hodočaste baš zbog Hrabala…. ili možda zbog Václava Havela, koji je svoje visoke predsjedničke goste, među kojima je bio i Bill Clinton, vodio baš Kod zlatnog tigra, za Hrabalov stol, i s njim veselo čavrljao uz kriglu piva.
Slavnih je pivnica u Češkoj sijaset, naročito, dakako, u Pragu. U Pinkasů je pivnica koja je pivopijama glavnog grada prva ponudila točeno plzenjsko pivo i u kojoj se preko stoljeća i pol okuplja češka kulturna krema, U kalicha čuva uspomenu na vremena kada je tu „zalazio“ dobri vojnik Josef Švejk, junak istoimenog romana Jaroslava Hašeka, a U Fleků je najstarija mini pivovara u Češkoj, koja svoje nadaleko poznato i omiljeno crno flekovsko pivo kuha neprekidno od 1499. godine. Tu se, bit će to zanimljivo našim čitateljima, početkom dvadesetog stoljeća okupljala i skupina splitskih studenata, koja je baš u Flekovoj pivnici 1911. osnovala nogometni klub Hajduk. O tome od 2001. godine svjedoči i spomen ploča, koja je mamac za mnogobojne turiste, kako iz Hrvatske, tako i iz drugih zemalja regije.
Česi su po pitanju piva veliki tradicionalisti. Stoljećima su se slijepo i vjerno držali svoga ležáka (lagera), koji je mogao biti samo različite stupnjevitosti (radnim danom desetka, a vikendom dvanaestica) i boje (svijetli i tamni), a uvijek ohlađen na „sedmoj stepenici podruma“ kao u filmu Selo moje malo. Naravno, on se uvijek blago razlikovao od pivovare do pivovare, a njih je bilo praktično u svakom većem mjestu. Stvari se počinju mijenjati industrijskom revolucijom krajem 18. stoljeća, kada velike industrijske pivovare mijenjaju dotadašnje manufakturne pogone, najveći broj malih zanatskih pivovare ugašen je između dva svjetska rata, a komunistički režim Čehoslovačke dodatno reducira broj pivovara, neprestano grupirajući manje pivovare u velika poduzeća. No, prepoznat ćete tu situaciju, jer nije drugačije ni kod nas, najveću sječu napravila je globalizacija devedesetih godina i kasnije, odnosno ulazak stranog krupnog kapitala u zemlje bivšeg socijalističkog bloka. U vrijeme Baršunaste revolucije na kraju osamdesetih godina prošlog stoljeća Češka je imala 160 pivovara, danas, tridesetak godina kasnije, industrijskih pogona za proizvodnju piva u toj je zemlji točno – 43. Više od stotinu slavnih čeških pivovara, od kojih su samo tri izgrađene u dvadesetom stoljeću , a sve druge imaju stoljetnu tradiciju, nestale su s lica zemlje, pometene tranzicijskim mešetarenjem. svjetskih korporacija.
Multinacionalne kompanije, veliki svjetski pivovarski igrači, primjenjivali su isti princip – kupovali bi po nekoliko pivovara, a onda u onu koja je najveća, u najboljem građevinskom stanju i tehnološkoj kondiciji, prenosili proizvodnju svih pivskih bendova, dok su ostale – zatvarali. Potrošačima se ta politika nije nimalo svidjela. Njihovo omiljeno lokalno pivo, za koje su bili vezani pupčanom vrpcom baš zbog kvalitete vode iz mjesnog izvora, baš zbog regionalne posebnosti ječma, i baš zbog duha sredine koji je nosilo u svom imenu i u ilustraciji na etiketi, odjednom se kuha u Pragu ili drugdje, stotinama kilometara daleko i ima okus poput bilo kojeg drugog piva iz masovne proizvodnje. Princip Misli globalno, pij lokalno, kojim su se ponosno rukovodili, okrenut je naglavačke i potpuno obezvrijeđen, a od češkog piva, tog tako respektabilnog pojma, koji je žednima cijelog svijeta navlačio osmijeh na lice, ostalo je jako malo. Nacionalni broj jedan, Plzeňský Prazdroj, danas je firma u vlasništvu japanske kompanije Asahi Breweries i okuplja tri velike pivovare – istoimenu u gradu Plzeňu, Kozel u Velikim Popovicama i Radegast u Nošovicama. Tu se godišnje proizvodi deset milijuna hektolitara piva, odnosno polovica ukupne češke produkcije, a pola od toga, dakle pet milijuna hektolitara, odnosi se na noseći brend, onaj čuveni Plzeňský Prazdroj, poznatiji po njemačkom imenu Pilsner Urquell. Druga po veličini pivarska skupina zove se Pivovary Staropramen, koja je uz praške pivovare Staropramen, Holešovice i Braník kupila i pivovaru Ostravar iz Ostrave, a u vlasništvu je sjevernoameričkog giganta Molson Coors, koji u Europi ima petnaestak pivovara, uključujući Zagrebačku i Apatinsku. Najzvučnije akvizicije češke ekspoziture nizozemskog Heinekena su Starobrno i Krušovice, pivovarsku grupu Lobkowitz u sklopu koje je sedam pivovara, a uz ostale spomenuta Černá Hora, te Platan Protovin, specijalizirana za kuhanje robnih marki trgovačkih lanaca, na primjer nekih vrsta piva Argus, koje se prodaju u Lidlu, nedavno su kupili Kinezi, a jedina velika pivovara koja je u češkim rukama, i to u vlasništvu države, je pivovara Budvar u Češkim Budějovicama (Budweiser Budvar)
Takav razvoj situacije izazvao je reakciju, koja se brzo pretvorila u proces koji i sad teče nesmiljenom žestinom, a koji češko pivo vraća njegovim korijenima i Češku ponovno pretvara o obećanu zemlju svih ljubitelja zlatnog soka. Lokalna udruženja ljubitelja piva i mali investitori počeli su obnavljati mjesne pivovare, otkupljivati i revitalizirati zatvorene pogone, ulagati u gradnju novih malih pivovara, garažne hobističke varionice pretvarati u zanatske, craft pivovare, ukrcavajući se tako u zahuktali vlak svjetskog craft pokreta i konačno dajući pravo građanstva i pivu gornjeg vrenja – aleu, stoutu, porteru, pšeničnom pivu, i njihovim mnogobrojnim izvedenicama. Snažan vjetar u leđa ulili su ovom trendu i širom otvoreni fondovi Europske unije, koji su objeručke i obilato podupirali projekte obnove povijesnih građevina, naročito ako su oni osim proizvodnje piva sadržavali i ugostiteljsku i hotelijersku djelatnost i ako su, a baš to je veoma čest slučaj, uz pivovaru predviđali i pivski muzej, galeriju, pivsku kupelj, ili kakve atraktivne pivske manifestacije i akcije, te se u Češkoj republici već godinama otvara prosječno jedna nova pivovara tjedno, a pivarstvo je postalo najprobitačnija privredna grana, u kojoj se investicija vraća u ekspresnom roku od samo tri godine. Iako diljem Republike postoji niz srednjih škola i fakulteta u kojima se obrazuju majstori pivari, to j postalo deficitarno zanimanje i plaća se suhim zlatom.
Rezultat? S današnjim danom Češka ima 442 pivovare, a najavljeno je otvaranje još jedne nove. Od toga broja su, kako smo već spomenuli, samo 43 industrijske, dakle velike, a 399 je malih, zanatskih, craft pivovara. Sve nove pivovare teško zadovoljavaju galopirajući porast potražnje i brzo rastu, pa su neke od njih već prešle kapacitet od 10 tisuća hektolitara godišnje proizvodnje,što je limit za zadržavanje statusa male pivovare, odnosno granica prelaska u industrijsku pivovaru.
Taj trend, i taj ritam, predviđaju stručnjaci, nastavit će se još godinama, jer češko tržište, kažu, može podnijeti i tisuću malih pivovara. Valja dodati još i to da se ukupna potrošnja piva godinama blago smanjuje, a to znači da nove pivovare polako ali sigurno oduzimaju dio kolača velikima, ali također i da stasaju nove kategorije pivopija, odnosno da se craft pivu okreću oni koji do sada nisu pili pivo, a sve veći udio na pivskom tržištu imaju bezalkoholno pivo i pivske mješavine. Na kraju, ali nipošto ne manje važno – velike pivovare, vidjevši da jednoobrazno, unificirano korporacijsko pivo više nije dovoljno, šire paletu svojih proizvoda i sve češće nude tamne i polutamne lagere, ali i piva gornjeg vrenja, te limitirane edicije nefiltriranih i nepasteriziranih specijaliteta. Stoga si priuštite neko od čeških piva, koja su sve prisutnija na ovim prostorima, ili – još bolje – planirajte put u Češku.
Izvor: BeHa caffe
