Čeprkanje po prošlosti

Pjenušave vedute   |   Mato.Pejić   |   17.09.2008.     2288

Čeprkanje po prošlosti

U čarobnom svijetu marketinga postoji jedna kategorija koja se zove nelojalna konkurencija. Ona je zabranjena zakonom o tržišnoj utakmici, i mnogi su se opekli, tvrdeći u kakvoj reklami da je njihov proizvod, primjerice, najbolji na svijetu, jer je takva tvrdnja, dakako, neprovjerljiva, pa prema tome i neutemeljena. Ili možda nije, kao u onom vicu o tri krojača u istoj londonskoj ulici, koji su, kada je posao počeo jenjavati zbog velike konkurencije, započeli rat reklamama. Prvi je u izlog stavio natpis Najbolji krojač u Engleskoj, drugi se stao reklamirati kao Najbolji krojač u gradu, a treći ih je ubio u pojam skromnom tvrdnjom Najbolji krojač u ulici.

Kada je riječ o pivu, kako ističe najveći svjetski autoritet za dragocjenu tekućinu, britanski novinar Michael Jackson, koji se od onog svoga imenjaka i prezimenjaka ne razlikuje samo po tome što nikada nije bio crn, dakle kada se o pivu radi, onda je takva tvrdnja i glupava, jednako kao što bi bila i ona, da su plavuše bolje ili ljepše žene od crnki. To je, ispravno misli Jackson, stvar ukusa, pa kao što nikome ne možete zamjeriti niti nametnuti preferiranje brineta, jednako je tako u pravu svaki pivopija koji nekoj vrsti piva daje prednost u odnosu na druge. Da bi izbjegli raljama čuvara zakona, proizvođači se služe svakojakim smicalicama, pa tako zloupotrebljavaju mogućnost da u medijima oglase osvajanje nagrada na izložbama i sajmovima ili trenutni rejting na top listi, a znaju i manje ili više duhovito i uspješno eskivirati upotrebu superlativa tamo gdje je on notoran. Recimo, najpoznatije austrijsko pivo reklamira se sloganom Gut, besser, Gösser, što će reći Dobar, bolji, Gösser. Kao da svaka osmoškolska beba ne zna koji je treći stupanj komparacije toga pridjeva. A druga je stvar što je prije Austrijanca isti trik koristio Nijemac za minhensko pivo Paulaner.

Za razliku od toga, dopušteno je reklamirati se kao najstariji u nekom poslu na određenom području, jer to bi, kao trebalo biti lako dokazivo. Međutim, kada se od sedam hrvatskih pivovara čak četiri hvale da su najstarije, onda tu nešto nije u redu. A kada čujete argumente i razloge, teško je ikome osporiti to što kaže. Jer, nedvojbeno je da je u Zagrebu prva obrtnička pivovara osnovana predaleke 1721. godine, i da karlovačke porezne knjige svjedoče o tome da je u tom gradu pivar platio porez 1779., a poreznici su strahopoštovanja vrijedno mjerilo svih stvari. Točno je i to da u Osijeku postoje pisani tragovi o proizvodnji piva koji datiraju još iz 1664. godine. Sve je to u redu, no nijedna od pivovara koje se danas busaju tom tradicijom nemaju na to pravo, jer niti su to iste kuće, niti kuhaju pivo na prvobitnoj lokaciji, niti su na drugi način slijednice svojih prethodnica. Po tom kriteriju, jedina koja može svojatati primat, Daruvarska je pivovara, koja i danas radi u istom ekonomskom dvorištu u kojem ju je 1840. godine dao izgraditi grof Janković. Nekoliko desetljeća ranije, u taj su se kraj počeli doseljavati Česi, kojima je darovana zemlja, te se njima pripisuje i donošenje pivske kulture i tradicije, pa i utemeljenje pivske produkcije, čak i kreiranje zgrada, u najboljem maniru tadašnje industrijske arhitekture, iako dokumenti iz toga vremena to ni na koji način ne potvrđuju. No, stereotipija o češkim korijenima daruvarskog piva rođena je, a održavana je i podgrijavana i drugim faktima koji su se dobro uklapali u tu priču, a ponajviše okusom, koji je, zahvaljujući mekoj daruvarskoj vodi, doista uvijek nalikovao na onaj, koji ima poznati češki ležák.
Isprva se pivo proizvodilo samo za potrebe grofovskog gospodarstva u količini od 500 hektolitara godišnje, a tek čitavo stoljeće kasnije produkcija je udvostručena. Do tridesetih godina ovog stoljeća, taj se broj penje na deset tisuća hektolitara, a poslije Drugog svjetskog rata na 14 tisuća. Šezdesetih godina se, značajnim ulaganjima, kapacitet osjetno povećava, pa već 1970. on dostiže 124 tisuće hektolitara. Slijedećih sedam godina Daruvarska pivovara posluje u sklopu jedinstvenog poduzeća Zagrebačke pivovare, a nakon toga kao samostalna tvrtka. Domovinski rat zatiče pivovaru usred kapitalnih investicijskih projekata, koji se nastavljaju i po završetku rata, unatoč velikim štetama od neprijateljskog djelovanja. Trenutno se godišnja proizvodnja vrti oko 200 tisuća hektolitara, a 1994. ostvaren je rekord od 255 tisuća.
Iako se znao kuhati i svijetli Imperijal i tamni Porter, do 1948. godine okosnica proizvodnog programa bilo je Daruvarsko pivo, a u slijedećih dvadeset godina proizvodi se 14-postotni Specijal, 16-postotni crni Slador, 17-postotno Staročeško, te Gambrinus  - desetka i dvanaestica. Poslije toga Staročeško postaje pretežno pivo koje izlazi iz daruvarske pivske kuće, a od 1980. godine i jedino. Tako je i danas.
I, to je ta priča, kojoj možemo dodati još i ovo: Staročeško se pivo danas može naći u mnogim hrvatskim gradovima, ali niti izdaleka u tako velikom broju kakav bi on bio da to dopušta kapacitet pivovare. I ta rasprostranjenost i velika potražnja za ovim pivom također ima dugu tradiciju, pa se tako početkom stoljeća ono moglo kupiti u Šibeniku, Somboru, Senti, Vukovaru, Slavonskom Brodu, Derventi, Doboju i Jajcu. A da nije bilo poznatog i nerado spominjanog dijela povijesti koji je obilježen podržavljenjem privatnog vlasništva, pa i konfiskacijom pivovare 1945. godine, danas bi neki od njenih tadašnjih vlasnika – Polak, Crner, Dobrović, Gros ili Hrešić – možda bio hrvatski Schottenhamel.
A tko je taj čovjek, koji se svaki čas pojavljuje u ovim pričama, uskoro ćemo otkriti. Sve u svoje vrijeme.
 
Objavljeno na Radio Bjelovaru u nedjelju, 20. travnja 1997.

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Mislim da je sada dobro vrijeme za jedno pivo
Franklin D. Roosevelt, američki predsjednik nakon potpisivanja New Deala, dokumenta koji je otvorio put ukidanju prohibicije

Nacrtaj mi krigl

Collins - Mike Danger-5_25-B.jpg
Collins - Mike Danger-5_25-B.jpg





Najnovije iz kategorije Pjenušave vedute