Svakog iole znatiželjnog pivopiju sigurno kopka pitanje kako nastaje dragocjena tekućina. Da kopka – ruje po njemu. No, teško je reći je li mudro udovoljavati toj ljubopitljivosti. Uvjerenog pivoljupca s apriornim pozitivnim stavom u njegovu će oduševljenju zacijelo posve lako utvrditi monumentalnost kotlova za kuhanje piva, pomisao kako bi bilo lako, kako jednostavno, skočiti u bazen za odležavanje piva i zaroniti u nepregled bijele pjene, a da i ne govorimo o prilici da se kriglom zagrabi još nefiniširana leževina. Međutim, uvijek vreba i opasnost da će talog nefiltriranog piva, buka sudaranja boca na tekućoj vrpci ili nezainteresiranost supervizora na liniji za etiketiranje pomutiti radost našeg obožavatelja i da bi ga posjet pivovari mogao razočarati.
Dakako da ne zagovaram tabue, daleko bilo. Ne uvjeravam vas niti u neupitnost tehnološkog postupka. Ne čuvam tajne daruvarskih pivaraca, uostalom, ne znam ni da li ih imaju, koliko ih je i di ih drže, a i sklon sam zdravo za gotovo uzeti da ništa ne taje. Daruvarska se pivovara na sav glas diči kako se pridržava strogih regula njemačkog Zakona o čistoći, Reinheitsgebota, koji još od predaleke 1516. godine propisuje da se pivo kuha od ječmenog slada i vode, uz dodatak hmelja, te da prema tome kuha ekološki najprihvatljivije pivo u zemlji. Stoga se ovdje, kada ne preporučujem da se zaviruje iza kulisa, ne radi o strahu da se ne otkrije zabušavanje i odstupanje od strogih principa, nego o nečem drugom. O onom fenomenu strahopoštovanja prema nepoznatom i nedostupnom. O tome da većina stvari, a jednako je i s ljudima, kojima smo se izdaleka divili, kada ih upoznate i kada vam se približe, postaje obična, trivijalna, vulgarna i nezanimljiva. Kao, ne, nemoj mi prići, ima više draži ova slatka strepnja, čekanje i stra'...
Bio sam još sasvim mali dječak i beskrajno veliki ljubitelj napolitanki kada mi se pružila nenadoknadiva mogućnost posjeta tvornici keksa i vafla, no kada sam vidio da čokoladni nadjev po ogromnoj hladnoj hali razvoze u običnom japaneru, građevinskim kolicima kao na kakvoj baušteli, požalio sam što sam uopće išao. Puno kasnije, a sada opet već prilično davno, kao pušača s nogu me oborio sloj pokvarenih cigareta po kojem se gazilo u tvornici duhana. Ili, sada kada kruh zarađujem u medijima, počesto čujem ovakvu stvar: Blago vama novinarima, samo sjedite u radiju i slušate muziku. A ima i drastičnijih shvaćanja toga posla, koja kažu: Dobro, vodiš program, a što radiš zapravo? I što sad? Ima li smisla rušiti tu tako plemenitu predodžbu o nepotrebnosti nečijeg postojanja. Treba li takvoga dovesti u redakciju i držati ga u njoj čitav dan da se uvjeri u kakvoj stresovitoj atmosferi nastaju tekstovi i kako se radi neprekidno, bez ikakvog radnog vremena i mogućnosti opuštanja? Naravno da ne, jer što bi ostalo od žurnalističke čarolije kad bi svatko znao da priča ne nastaje jednako dugo i lako kao što je njeno emitiranje.
U tom smislu, tko zna kako bi tko reagirao na prizor golemih vreća hmelja naslaganih u varionici. I na podatak da se kao začin pivu mogu koristiti samo ženski neoplođeni češeri? Na epruvete i menzure u pivarskom laboratoriju, na labirint cijevi ili šumu mamutskih fermentora u prostranom dvorištu. Na prolijevanje u kanalizacijski slivnik nedovoljno napunjenih boca piva. Bi li ga oduševila ili zgrozila studen u ležnom podrumu, paklena vrućina u kuhaonici, zveket boca i gajbi na utovarnoj rampi.
Stoga, kada jednom na ovom mjestu progovorimo o proizvodnom pogonu, o procesu nastajanja piva, o pranju boca i njihovu punjenju, pasteriziranju i filtriranju, mljevenju sirovine i lijepljenju etiketa, i svemu tome, budite sigurni da će ponešto ostati prešućeno, jer čarolija mora ostati sačuvana.
Naše web stranice koriste kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža.
Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje.
