Buntovnik na prijestolju
U vrevi svjetine opazi dva u smeđa gospodska odijela obučena gospodina kako prolaze ulicom. Unatoč njihovim tamnim građanskim vlasuljama prepozna cara i tajnika Davilu. Vodila je svoga pratioca sve do osvijetljenih prozora kavane K zmiji.
- Kneže, vaša služba počinje! Otpratite me u ovu prostačku kavanu. Umirem od gladi! Poznaju li vas, kneže, na dvoru?
- Ne, ja sadašnji dvor, naime, bojkotiram! Ali moj otac bio je caričin pouzdanik, a ja sam kao dječak bio njezin paž. U ovu kavanu ne dolazi nitko tko bi me poznavao. Uostalom, moj ogrtač je kao paravan. Zaklonit ću se njime.
Polako su ušli u prizemnu prostoriju u kojoj su sjedili građani. Neki su kartali, neki igrali domino, neki pušili lulice. Duhan je zaudarao.
Oboje je sjelo u jednu udubinu tik željezne peći. Naručili su čokoladu. Mladi knez je okrenuo leđa kavani, da ga nitko ne vidi, a ona je okrenula leđa stolu za kojim je sjedio car i njegov tajnik. Tako ih je u ogledalu mogla krišom promatrati.
Car se nagne prema Davili.
- Reći ću vam zašto sam došao. Žena mojega lakaja u Burgu tuži mui se da njen muž potroši sav novac na konobaricu ove kavane, a ona s djecom nema što jesti. Nisam slutio da je to moguće. Danas je tražio dopust. Vidjet ću da li je ženina tužba istinita.
Car uze bilježnicu i stade nešto bilježiti. Tajnik je gledao po dvorani. U velikom zrcalu sretne se s očima od kojih mu srce jače zakuca. Šešir i haljina pokazivala je građanku, ali sličnost očiju privuče ga i on se zabulji u ogledalo. Vidio je samo širok žuti šešir a pod njim bradicu, male usne i bijeli niz zubića.
Car instinktivno podigne oči, poprati tajnikov pogled i zaustavi se također na ogledalu što je odražavalo šešir, koji se još dublje sagnuo i pokrio lice. Car se okrene i ogleda djevojčin stas. Tada opazi muškarca koji je ušao u kavanu.
- Moj lakaj! Vidjet ćemo što će učiniti. Molim vas prošećite lokalom i zavirite u lice onoj tamo sa šeširom. Ali oprezno!
Uz nju je plemićka frizura, pazite da je ne izazovete. Ako tu damu poznajete, budite jošm oprezniji. Stas i kretnje poznajem odviše dobro.
Davila pođe.
Iza carevih leđa netko je debatirao. Dvaput se čula riječ car. Budući da nije mogao čuti, on ustade da ih vidi.
Nad modrikastim stolnjakom naslonilo se na ruku debelo rumeno lice s jakim crvenoplavim brkovima. Njemu nasuprot iza velike čaše piva mrgodilo se vrlo široko podbulo lice s debelom donjom usnom.
Car se pokloni.
- Oprostite, gospodo, vidim da ste domaći, a ja sam ovdje stranac. Htio bih vas zamoliti, ako dopuštate, za neke upute.
Ovaj sa crvenoplavim brčinama prijatno se nasmiješi.
- Samo vi sjednite, gospodine, nismo mi gizdavi! Svakome rado učinimo uslugu, ali i otkrešemo istinu!
- To baš nije artikl na kojemu se dade mnogo profitirati, ali ja bih vas molio: dolazim iz Italije i, molim, recite mi kako bih mogao doći k caru?
- K caru? K njemu možete baš tako kao k meni! Idite u dvor i kažite: „Hoću k caru!" Pustit će vas u „kontrolorgang", pa mu možete reći što hoćete. Prošla su vremena kada su samo napudrani bili gospoda. Car je s nama purgarima jednak. Nema gizdelina koji badava žderu naše žuljeve. Nema parada, nema ništa!
- Kakvo je to carsko dvorjanstvo? - upita car.
- E, nemojte vi tako! - živo će plavokosi. - Nije fino i sjajno, nema šesteroprega, dvorskih slava, dvorjana i paževa, ali ima bolnica, sirotišta, kuća za gluhonijeme. Imamo rodilište, dapače i za neudate rodilje, škole i kuće za siromahe. Sada se oni ne skiću po ulicama kao nekad. Zar to nije bolje?
- Wiirth je zato tako oduševljen pristaša cara - uze tumačiti onaj s nabuhlim očima - što ima tvornicu koža! Otkada je car zabranio uvoz strane robe, porastao je Wiirthu trbuh! U početku je lajao na tu novotariju kao pas na praznu zdjelu!
_ No, da, ljudi rekli da smo propali. A kad tamo, pomogli smo se. Nema strane robe, tvornice su se podigle preko noći kao gljive, a nije li to pravo? Ti se nemaš što potužiti!
- Samo nema pravo u tome što ne poštuje svece. Znate, gospodine - reče onaj nabuhlog lica caru - naš car naprosto ukine blagdan, kao da su sveci dvorski paževi koje je on otpustio!
- Što brbljaš? Zar nema svetaca koji nemaju blagdana, a ipak su sveci?
- Možda vaš car misli da i među svecima treba da bude jednakosti - primijeti car.
- Vi ste pametan čovjek! Jest, tako je! Što je manje svetaca, to više napravi tvornica koža.
- A ja manje prodam robe u dućanu! Molim vas, gospodine, kod vas u Italiji ljudi su pobožni. pomislite, šta bi rekli da car ukine procesije i hodočašća? To su sveti dani. Ljudi se mole.
- Šta? - ljutio se njegov brkati drug. - Pili su i lokali kao svinje! Djevojke i momci nisu molili krunice, a drugi dan nije nitko bio za posao. Kože su mi se kvarile!
- A koliko je propalo krčmara, licitara i trgovaca na proštenjima? To ne pitaš?
- Ne brundaj! Dok je bio stari red, ti si krepavao, danas ti je narastao trbuh! Govoriš protiv cara zato što kod tebe kupuju gospodin nadbiskup Migazzi i dva smrdljiva baruna. Oni bi cara utopili u žlici vode, zato što je kmetove proglasio slobodnima. Nije li to pravo? Čitava država nije imala toliko žita i kukuruza koliko ga ima samo naša Austrija otkada seljaci oru svoju zemlju.
- Ne govorim protiv toga, ali se bunim zato što je car bezvjerac, luteran. Nema u crkvi svoje klecalo!
- On se moli s drugim ljudima i stoji u crkvi kao svaki purgar. Znam to, rekli su mi ljudi koji su ga vidjeli svojim očima.
Čovjek koji svakome pomogne, svakoga nadari, ne može biti luteran i bezvjerac. Da on ne goni vatrogasce, već bi pola Beča izgorjelo! Sve on radi! Istina, jedno mu i ja zamjeram.
- Što? - upita car.
- Pogrebe! Pomislite, ne da pokapati ljude kao što Bog zapovijeda, u lijesu, nego samo onako, kao razbojnike, u plahti!
Kaže da tijelo treba da što prije istrune i da je šteta drveta. Jeste li kada što takvo čuli, gospodine? - zapita on cara.
- Čuo sam da su Krista umotali u plahtu i tako su ga pokopali. Naše tijelo nije svetije od Kristova.
- To baš nije laž! Znate, zapravo je meni svejedno kako će mi trbuh poleći u zemlju, u lijesu ili u plahti, ali bogme svoju mater, tako mi poštenja, pokopat ću u lijesu, pa da mi car odreže glavu!
- Svoju mater, zašto baš svoju mater? - upita Josip.
- Gospodine, moja je mati bila prava mati. Ona se za mene mučila. Gladovala je da me othrani i postavi na noge. Njoj ću dati pošten lijes, a bogme i svojoj ženi. Ne daj Bože da umre prije od mene, i ona je zavrijedila pošten pokop. Odbila je bogataša da uzme mene siromahas. Mi smo dvadeset godina zajedno. Nikada od nje nisam čuo žalne riječi, pa da nju (ne dao Bog da umre prije mene) pokopam u jamu kao pseto! Gospodine, cijeli život ne bih nigdje našao mira!
- Tako? Hm, tko ima mater koja se za njega žrtvuje i ženu koja ga ljubi, dakako, to je teško!
Car se zamisli a trgovac podbuhlih očiju započne:
- Svaki dan novotarije, a sve stare običaje, sve lijepe starine car odbacuje!
- Gospodine, a čime se vi bavite? - upita kožarski tvorničar cara.
- Sabiranjem starina, starog željeza, starih grbova, pergamena i slično g smeća.
- A je li to donosi štogod?
- To je lud posao!
- Bilo bi pametnije - prišapne trgovac caru - da se sa mnom udružite i da krijumčarite datulje iz Italije.
- To se ne smije! - reče car.
- Ne smije se, ali tko je pametan može, a vi ne izgledate glup.
- Nisam sasvim glup, ali vi ste prije zagovarali trgovačke interese protiv carevih odredaba. Ako biste krijumčarili, oštetili biste svoje kolege za koje ste se toliko zauzimali. To je grijeh, a vi ste i pobožni.
- Jesi li čuo? - nasmije se tvorničar kože. - Baš te obrisao taj gospodin! Ali vi neprestano promatrate našu konobaricu. Gospodine, manite se, preskupa je!
- Konobarice kod vas zabavljaju i gospodu?
- Razumije se, ali to je samo za bogatije ljude. Kavanar ubire od svakoga kavalira i svoj porez!
- E, sada zbogom! Hvala na društvu i ljubaznim uputama! - reče car i priđe Davili koji je stajao u blizini stola.
- Jeste li zavirili u lice gospođici što nas promatra u ogledalu?
- Sakriva ga šeširom i rukama.
- Svejedno! Poznajem je po stasu! To je gospođica Marica! A on?
- Ne poznajem ga. I on se krije.
- Ostat ćemo! Kavanaru, htio bih partznera za šah.
Kavanar požuri da nađe druga za igru, a car stade pričati Davili: - Jeste li vidjeli mojega lakaja? Sjedi ovdje! Troši čitavu plaču na konobaricu, a žena nema što jesti. I druge konobarice ne poslužuju goste samo kavom i pivom. Uredit ćemo to!
(Odlomak)
Marija Jurić Zagorka (2. ožujka 1873., Negovec kod Vrbovca - 29. studenoga 1957., Zagreb), hrvatska književnica i novinarka. Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Jedno je vrijeme uređivala Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Pisala je komedije, romane, jednočinke i satire, tim je dala značaj razvoju hrvatske dramske književnosti. Njezino scensko djelo je komedija Jalnuševčani (1917.) koja svoje tematsko izvorište crpi jednako iz hrvatske književne tradicije, kao i iz hrvatske zbilje ondašnjeg vremena. Nije lako odgovoriti na pitanje koliko je Zagorka napisala romana. Međutim, smatra se da je napisala oko trideset i pet, od kojih neki nisu dovršeni, a neki možda nisu ni napisani. Kod čitateljstva, pak, Zagorka je bila veoma popularna. Možda baš zbog toga nisu joj bile sklone neke tadašnje književne veličine, primjerice Đalski, koji je njezina književna ostvarenja nazivao šundliteraturom za kravarice. A zamjerke je nalazio i njezinu novinarskom radu. Kritika je nije cijenila, a čak ni sama Zagorka nije baš pohvalno mislila o svojoj literaturi. Tek u novije vrijeme može se govoriti o primjerenijoj pozornosti koja se daje njezinu djelu. Najpoznatija djela su Grička vještina (ciklus od sedam romana), Gordana, Kći Lotršćaka, Plameni inkvizitori i mnoga druga. Djela su joj ekranizirana, a po Gričkoj je vještici slavni Andrija Maurović nacrtao strip za koji je scenarij priredio Norbert Neugebauer. (Wikipedija)
Ilustracija: Andrija Maurović
