Bućkuriš buna i ustanaka

Ove godine Zagrebačka pivovara proslavlja 130. obljetnicu osnutka, odnosno početka gradnje pivovare na kraju grada, koja je završena i prvo pivo skuhala u ljeto sljedeće godine. Dakle, 1892. godina je godina početka povijesti tvornice piva u glavnom gradu, no ne i povijesti pivarstva u Zagrebu. Naime, još je u 14. stoljeću zabilježeno da postoje obrtnici koji se bave proizvodnjom piva, a prva od pivovara čije je postojanje dokumentirano je ona u današnjoj Basaričekovoj ulici, koja je ranije nosila ime baš po pivu – Pivarska. U svakom slučaju postojeće male zanatske pivovare nisu bile dovoljne, pa književnik August Šenoa 1869. godine spominje „plaćanje dadžbina na pivo uvezeno iz Graza“. Razvoj gospodarstva, uvjetovan i povoljnim prometnim položajem Zagreba doveo je i do odluke o gradnji velike industrijske pivovare, a projekt su pokrenuli barun Petar Dragan Turković i Gustav Vitez Pongratz, te Hrvatske eskontna banka d.d.

To je štura faktografija o počecima Zagrebačke pivovare, hrvatskog tržišnog broja 1, koji pokriva polovicu svih domaćih potreba za pivom. Tradicija duga 130 godina u našim je uvjetima respektabilna i Zagrebačka pivovara se ima čime podičiti. Pa to i čini. No, zanimljivo je vidjeti kako je to učinili prije tri desetljeća, kada je slavila okruglu stotu godišnjicu. Na požutjelim stranicama Večernjeg lista iz travnja i svibnja 1992. godine pronašli smo slučajno ovih dana neobičan feljton posvećen tadašnjem velikom jubileju. To je priča o pivu, od prapovijesti do najnovijih etiketa zagrebačkog piva, a već po tome što je cijeli tekst pisan verzalom (dakle velikim slovima) može se vidjeti da je tu riječ o nečem iščašenom. I stvarno, priča je bizarna i urnebesno smiješna, a ilustrirana je jednako otkačenim karikaturama Srećka Puntarića Felixa.

Ovogodišnjem obilježavanju jubileja Zagrebačke pivovare pridružujemo se podsjećanjem na ovaj biser od prije trideset godina, koji ćemo objaviti također u šest nastavaka kako je to bilo i u novinama, samo ne u tjednom ritmu kao tada, nego u dnevnom.

Priča broj 3 kaže:

Na crkvenom planu 1054. posljednji se put kucnuše kriglama rimski papa i carigradski patrijarh – te razdijeliše grunt. Amen.

Marko Polo poradi oskudice piva na sve starijoj Europi krene put Kine: Nađe svile, a ne nađe piva. Vrati se razočaran te napisa knjigu „milijun“. No budući da umre, do danas nije dešifrirana poruka radi li se o uvozu ili izvozu piva, da li je milijun litara ili hektolitara. Pa tako ta isporuka ne bi realizirana sve do danas.

U ofucanoj Europi sve po starom. Započeše, opet poradi piva, stogodišnji ratovi između Engleske i Francuske. Dojadi kmetovima ovo plemićko tulumarenje te „za stare pravice i pune kriglice“ diže Jacques Bonhumme i Wat Tylor englesko i francusko seljaštvo (jasno, svak svoje). Prerano. Bolje da nisu.

Pokuša onda Jan Hus učiniti nešto trijezno i trezveno. prigovori pijanoj bratiji da u pivu uživati treba, a ne pretjerivati, a oni ni da bi. Planu lomača.

Napokon nešto lijepoga: Gutenberg! Od sada će se početi tiskati i prve etikete. A pivoljupci se tiskati oko svojih pivovara.

Na slikarskom planu Leonardo da Vinci (e, sad već natačemo renesansu i humanizam) naslika „Posljednju večeru“. Nema piva pri ruci, niti na stolu. Ali naslikali se Turci ispred Carigrada.

Papa Inocent III izdaje bulu o vođenju parnica protiv vještica. A naša Coprnjica s Griča stavlja veto.

Kolumbo otkriva novi kontinent O „Santa Maria“, kad li mu momci s „Pinte“ navališe od ushićenja na zalihu piva u utrobi broda. Zakliktaše: „Hin... hin... hin... ind... i... ja...“

Vasco da Gama otkrio nekakav morski puteljak. Vasco Nunes Balboa otkrio nekakav mutavi ocean... Uglavnom ništa, vidjevši u kakvo se društvo utopio, piva sve manje, pjene sve tanje. Thomas More piše svoju „Utopiju“. Malo-pomalo i srednjevjekovno pivo posta mlako. Nikakvo. Ni sluga onom s početka povijesti. Protestira Martin Luther. Ali bi u čas otpisan na Martinje 1517.

Galileo dokazuje (ama, komu i čemu) da majčica Zemlja tetura i da joj se vrti svakodnevno. Te da će uslijediti slobodan pad svima koji patvoriše dobro pivo. Tko im je kriv što ga ne poslušaše.

Don Quijote je tragična figura. Umjesto da traga za preostalim malim pivnicama, luđak navalio na vjetrenjače. Jadan Sančo, a tako bi si pet-šest krigli... onako u hladu.

I jasno, prelila se čaša. Prvo Englezi, pa Francuzi slistiše feudalizam na ex, razbivši već natrule bačve. Naši pak natenane, „ima cajta“, čekaju bana Jelačića da ga dokine, a gdje je još 1848.

I tako, srednji vijek, spočetka pivum bonum, došavši u krive ruke iskvario se do dna i postao srednja žalost.

U tom bućkurišu buna i ustanaka, jednodnevnih, tromjesečnih, stogodišnjih ratova i terevenki. Nitko zadovoljan neodležanim pivom, a na vratima Turci. Navališe age i spahije, sjuriše se sultani i kadije... Pa ne preosta Europi feudalnoj ništa do li da 400 godina piju bozu što im spravljaše Turci. Što se u nas u to vrijeme vari, procurit će na sljedećoj pipi u nastavku koji slijedi. Dakle, popijmo dalje.

(NASTAVLJA SE)