Vjerujem da se ljubitelji piva, pošto su to pretežno odraslije osobe, a time i obožavatelji Pivnice, rado sjete popularnog kviza naslovljenog kao i ova crtica. U toj poslastici za brzosnalažljive enigmatičare i jedan je moj drug (Ćao Robi!) onomad dogurao do kraja.
U međuvremenu su se reformirala i slova i brojke. Mnoga su tako složena u neke nove riječi, koje su trebale biti našije od onih, navodno izvedenih turcizama, srbizama, mađarizma i germanizama.
Tako smo sa svojim slovima u svojim izvješćima pratili uglavnom tuđe brojeve. Koji su nam slani na znanje iz kojekakvih Brisela i Vašingtona.
S našima se baš i nismo nešto dičili jer bi se onda jasnije vidjelo da smo dužni desetak puta više nego ”onda”. Da se ta brojka slovima popela do četerdeset i dvije milijarde eura.
Pa onda da nas je i manje nego ”onda”. Da unatoč tomu što duže živimo više umiremo nego što nas rađaju. Da se broj zaposlenih u industriji stanjio na ”par”. Da imamo manje liječnika po glavi nego ”onda”. Da imamo više siromašnih i nedovoljno sretnih.
Jedino pivo trošimo i više nego nekad. I rozikaste tabletice za živce. No, da nije sve tako crno potvrđuje nam porast sive ekonomije. I ukruha među glasačima za voljenu stranku. Pa i ako izgubimo milijunski grad, a pobijedimo u dva sela od po trideset kuća, mi to slavimo kao pobjedu 2:1.
Ima I stvari koje nisu devalvirale. Velika nužda, recimo, u narodu poznata i kao sranje.
I upravo nas taj stih podsjetio na one “brojke I slova”. Iako je od velikog Laze Goluže ostao samo Lažo Gologuza, cijena veće nužde je ostala ista. Samo se valuta promijenila.
Od dva dinara druže, stigli smo do dvije kune gospodine.
Pa tako možemo i dalje, u kontinuitetu, jeftino koristiti usluge javnih vodenih klozeta.
