British pubs need you!
Češka republika je jedina velika svjetska pivska sila, koja se gotovo isključivo specijalizirala za jednu vrstu piva - lager plzenjskog tipa. To pivo stvarno znamo dobro skuhati, barem u onim pivovarama u kojima o kvaliteti i okusu odlučuje pivar, a ne ekonom multinacionalne kompanije, koja je vlasnik pivovare.
Međutim, kad zavirimo malo izvan granica svog dvorišta, ustanovimo, kad bismo trebali jednom riječju opisati pivo, onda bi ta riječ bila - raznovrsnost. Zato smatram da mi Česi zapravo puno propuštamo kad većinom pijemo samo varijacije jednog od mnogih pivskih okusa.
Engleska piva gornjeg vrenja pomalo ruše ukorijenjene stereotipije češkog konzumenta piva, a meni, osim toga što mi uistinu prijaju, u sjećanje prizivaju atmosferu, koju može prirediti samo pravi engleski pub. Piva gornjeg vrenja postojala su davno prije nego što su u Plznju skuhali prvi lager. Njihova proizvodnja razlikuje se od proizvodnje lagera ne samo u razlikama u fermentaciji, koja se odvija na osjetno višim temperaturama nego kod lagera, a kvasac pri tom ostaje na površini (zato se i zove gornje vrenje), nego i po tome što se u proizvodnji koristi više vrsta slada i hmelja. rezultat je široka paleta piva, koja se međusobno razlikuju po boji, mirisu i okusu. U našoj ponudi ćete naći sve, od bittera do stouta, ili jake tamne aleove, koji sjajno gode za dugih zimskih večeri.
Volim Englesku kao takvu. Ne provodim tamo godišnji odmor, ali putujem tamo bilo za poslom, bilo radi kupovine dijelova za svoje stare Land Rovere, sretati ljude, sređivati razne stvari, a uvečer odmarati uz dobro jelo i pintu pravog alea. Iako mi veliki gradovi baš nisu po volji, jako volim švrljanje Londonom. Ali, London nije Engleska - a vrijedi to rekao bih u većoj mjeri, nego u usporedbi Praga i ostatka Češke. Ono što volim još više od Londona, to je putovanje engleskom provincijom. Također volim prastare engleske pivnice, koje su često stare tristo i više godina. Kaže se da su Britanci najgori kuhari na svijetu, a mi Česi znamo reći i da kuhaju najgore pivo. O Češkoj kuhinji, ali i o Njemačko i Austrijskoj, koje se na nju nadovezuju Talijani ili Francuzi ne govore baš biranim riječima pa tako Britancima nemamo što prigovarati. Ja osobno bih se na trajnu prehranu u britanskom stilu morao malo dulje navikavati, ali s vremena na vrijeme mi to jako godi. Prvo jutro nakon dolaska uvijek počinjem kompletnim toplim doručkom koji se sastoji od pečenih jaja, slanine, hrenovki, šampinjona, kriške pudinga, kuhanog graha, pečene rajčice i tosta namazanog maslacem i gorkastom marmeladom od naranče. Sjajna kombinacija, nakon koje ne morate ništa jesti sve do tri sata poslijepodne, te kao lagani ručan uz čaj u pet možete uzeti samo jedan od mnogih britanskih pronalazaka - sendvič. Za večeru možete birati - ukoliko želite ostati vjerni britanskom stilu - između tradicionalne britanske kuhinje ili recimo indijske, koju mnogi Britanci već odavno smatraju svojom narodnom kuhinjom. Najbolje je uzimati ih naizmjenično. U indijskim restoranima obično se uz jelo pije indijski lager, a primjerice Cobra mi bez dvojbe izgleda bolje od svih univerzalnih lagera multinacionalnih kompanija, koji su u Britaniji svuda dostupni. Indijska kuhinja mi se veoma sviđa, ali imajte na umu ovaj dobar savjet - ne pravite se veliki heroji. Mogu podnijeti prilično ljuto jelo, ali nakon vindalooa, jela koje se po ljutini smatra tek drugom ligom, imao sam jednom potpuno spaljene jednjak i želudac...
Što se tiče britanskih tradicionalnih jela, onda fish&chips, ili bakalara prženog u tijestu s pomfrijem, klasičnu domaću fast-food ponudu, zna valjda svatko, tko je makar jednom bio u Britaniji. Prženi bakalar se naime još početkom 90-ih godina prodavao na ulici zamotan u novine, ali danas se to jelo normalno nudi u restoranima. Steak & kidney pie također u biti je goveđi gulaš s bubrezima, zapečen u kalupu od tijesta, dakle u piti. No, bubrezi nisu uvijek sastavni dio toga jela, na primjer u Lutonu rade Steak & Abott ale pie, jer je Abott ale jedno od piva u stalnoj ponudi, pa se tamo gulaš u tijestu kuha s tim pivom. Kao prilog poslužuje se pomfrit s povrćem ili krumpir-pire s graškom i mladom mrkvom. Tradicionalni Sunday roast, dakle nedjeljni roastbeef, često se poslužuje s yorkshire puddingom, krumpir-pireom i mrkvom, kako drugačije. Ne znam je li to zato što rado kušam jela karakteristična za region ili zemlju u kojoj se trenutno nalazim, ali meni britanska jela prijaju. K tome, ta jela možete dobiti u pivnici, gdje se toči pivo iz bačve.
Tradicionalni pub, kako se kaže za englesku pivnicu, drugačije izgleda u londonskom Cityju, drugačije u predgrađu Manchestera, a drugačije na selu. Ali svuda ćete se osjećati kao u nekoj starinskoj kući, negdje imaju čak i tepihe, a na zidovima tapete i slike. Na šanku su klasične pipe na kojima se toče dva do tri lagera, Guinness, točeni cider i neizostavna limunada. No, malo dalje je slijedeći niz točionika i oni me puno više zanimaju. Za Čeha su malo neobični, jer je to dugačka vertikalna poluga s rukohvatom, na čijem je donjem dijelu pričvršćen štit s oznakom marke piva. Kažu im „handpull" i nisu ništa drugo nego klipna pumpa. Pravi ale ne stoji dugo u pivovari, nego razmjerno brzo ide u podrum pivnice, gdje se ostavlja par dana da odleži, te se otvara i počne istakati. Bačva nije pod tlakom i u čaše se pumpa handpullom. Zato je pravi ale gladak i gotovo uopće nema pjene. Čaša ima obujam od jedne pinte, što je 0,565, ali - paradoksalno, zapravo je nešto manja od naše politre. Na njoj naime, nećete naći oznaku količine, a ispravna mjera je do ruba čaše, pa vam pivo curi po prstima. Isto tako ale je topliji od pravilno ohlađenog češkog lagera. U svakom poštenom britanskom pubu nalazi se nekoliko handpulla na kojima se toče piva iz stalne ponude, te nekoliko za sezonske aleove.
I sad dolazim do onoga što mi se kod britanskog alea najviše sviđa - njegova raznovrsnost, kao i razne priče, koje prate pojedina piva. Kao na primjer to da je Old Tom još 1899. godine dobio ime po starom pivarskom mačku, ili da je Old Speckled Hen pivo, koje je prvi put skuhano o 50. obljetnici tvornice automobila MG, ili, recimo, da je Hobglobin prvi put skuhan tek 1988. godine kao specijalni ale za svadbu. Piva Lancaster Bomber i Spitfire su stvarno nazvana po slavnim avionima iz Drugog svjetskog rata.
Zanimljiva je i povijest pojedinih pivovara, čija piva uvozimo. Na jednoj strani prvi pisani spomen o kuhanju piva u gradu Bury St Edmunds potječu iz 1086. godine, a u današnjoj pivovari Greene King pivo se kuha od 1799., a s druge strane, pivovara Wychwood utemeljena je tek 1983. godine. Piva koja mi uvozimo također predstavljaju i regione u kojima se nalaze pojedine pivovare. U vrijeme gigantskih multinacionalnih pivarskih korporacije i unifikacije piva, koja iz toga proistječe, ugodno je saznanje da britanski region ima svoje posebnosti, koje se prenose i na okus piva. Nastavimo li prema jugu, u Bedfordu, Bedfoshire, naći ćemo pivovaru Wells & Young's, u Witneyju, Oxfordshire, Wychwood i Brakspear, u Bury St Edmundsu, Suffolk, Green King, pivovaru Marston's u Burton Upon Trentu, Staffordshire, kolijevci britanskog pivarstva, Robinson's u Stpckportu, Cheshire, Joseph Holt u Manchesteru, Thwaites u Blackburnu, Lancashire a Belhaven u škotskom Dunbaru, East Lothian.
U ponudi imamo sve stalne i specijalne vrste britanskog alea, od svijetlog golden alea preko polutamnih bittera, ruby aleova, tamnih portera i stouta, piva s dodanim okusom ili piva s naknadnim vrenjem u boci, sve do jakih specijala koji dvije godine zriju u hrastovim bačvama. Većina gore spomenutih pivovara ima vlastite sladare, što je kod nas veoma rijetka pojava; na primjer Marston's Brewery do danas koristi jedinstven sistem vrenja u međusobno spojenim hrastovim bačvama, poznat kao Burton Union. Također većina pivovara i danas je u vlasništvu obitelji koje su ih osnovale, a često se radi o petoj ili šestoj generaciji. I to je zapravo karakteristično za cijelu Britaniju - ako nešto funkcionira, ne mijenja se.
Neklan Herold radi u poduzeću Zanzibar kao trgovački predstavnik za uvoz engleskog piva
Preuzeto iz Pivo, Bier & Ale, br 1/2013
S češkog preveo Mato Pejić
