Početkom šezdesetih svi su se brijali i šišali kod Kukle, tako da je čuveno retoričko pitanje, ko te šiša, u Grubišnom, bilo apsolutno irelevantno.
Čim bi ušli u Kuklinu brijačnicu opio bi vas miris neke bugarske ruže, kojim bi majstor, s nekoliko pritisaka gumene loptice, kroz raspršivač, pss, pss, finiširao mušteriju.
Kukla je znao brijati i po kućama. Obično nedjeljom dopodne. Poslije dva sata ne bi dolazilo u obzir, jer bi Kukla tada istrčavao na teren Jedinstva, lokalnog nogometnog kluba. I koliko bi ga ruka služila prijepodne, toliko bi ga, ako ne i bolje, noga znala služiti poslijepodne.
Uvijek besprijekorno izbrijan, sa šarmantnim "Gebl" brčićima, još bi, s vrata, bacio zadnji vic ili malo nafilani trač. Bio je toliko vješt s britvom da je mogao, valjda i zavezanih očiju, upristojiti svako lice. Kao što je Miško mogao voziti autobus. Prvo bi povukao par puta četkicom po sapunu i u krugovima dobro istrljao lice i vrat. Onda naoštrio britvu, nakosio mušteriji glavu i započeo svoju predstavu.
I šišao je jednako vješto. Za svaku je dob imao pripremljenu frizuru, pa tu nije bilo puno priče. Tvoje je bilo samo da sjedneš i pratiš na velikom ogledalu kako Kukla maše škarama, cikcak mašinicom i britvom.
Za nas, učenike nižih razreda bile su namijenjene klasične "hitlertjungen" frizure. Tako da si bio miran par mjeseci.
Starije je dečke šišao na crtu. Mi bismo ih ljubomorno gledali i divili se. Odrastanje je u to vrijeme bio nekakav prirodni proces, pa si morao i do te crte dorasti.
Čika Kukla, jednom sam se odvažio, jel me možete ošišati tako da mi kosa, kad poraste, dođe do crte.
Neće biti lako, nasmiješi se brico, ali ako dođeš na igralište Jednistva mogu ti pokazati par finti.
Pa kako onda da ne zavoliš nogomet. I jedinstvo.
