Bravo majstore pivaru 'bezouškovski'

Koliko god se vi otimali, ignorirali i ne htjeli priznati, takve stvari ipak postoje. Kad izgleda da sve ide krivo, i to - po Murphyjevu zakonu - tako da izazove najveću štetu, pojavi se neko pivo, koje vas uvjeri da sve ima smisla i da je život lijep. Priča o domaćoj mini pivovari U Bezoušků govori upravo o tome.

Bio sam u Pragu s kumom Inom i njenim trinaestogodišnjim nećakom Markom. Tek tako. Ona je iskoristila školske praznike da dečku pokaže zlatou Prahu stověžatou a ja sam još imao lanjskog godišnjeg odmora, a i zalihe dobrog starog originalnog češkog piva bile su na izmaku. Onda nam je naša domaćica, zajednička prijateljica, drugarica, te moja kolegica - novinarka u Češkom radiju, Keka, napravila naoko sjajan program u povodu svog slobodnog dana. Pokazat će nam, kao, dvorac Konopiště, koji je na izmaku trinaestog stoljeća utemeljio praški biskup Tobiáš iz Benešova. Godine 1327. počeli su dvorcem upravljati Šternberzi, i to je trajalo 275 godina. Od sedamnaestog do devetnaestog stoljeća u dvorcu se izredala plejada plemićkih obitelji, među ostalima posjedovali su ga Hodějovci, Albrect, Michnovi i Lobkovici. Godine 1887. dvorac je kupio František Ferdinand d'Este, koji je devet godina kasnije postao nasljednikom carskoga prijestolja, i tu živio sve do zlosretnoga puta u Sarajevo, gdje je zajedno sa svojom suprugom Žofijom skončao pod mecima atentatora Gavrila Principa.

Međutim, raskoš prestolonasljednikova zamka nismo vidjeli. Ni slavnu zbirku lovačkih trofeja, ni fenomenalni muzej svetog Juraja, ništa. Imali smo smolu. Dvorac je još od 1921. godine otvoren za javnost, a tako je sve do danas, uz izuzetak Drugog svjetskog rata, kada je u njemu bio štab njemačkog esesa. Ali - zatvoren je ponedjeljkom! Mi smo doduše bili u utorak, ali svejedno smo poljubili vrata, jer je dvorac bio otvoren prethodnog dana, budući da je bio praznik - Uskrsni ponedjeljak, pa je onda - kao kompenzacija - bio zatvoren u utorak. Baš taj utorak, kada smo ga mi htjeli razgledati. Ostalo nam je tako jedino na info pultu poslušati iscrpne priče o najmarkantnijim dijelovima dvorca i pripadajućih parkova i objekata. Pa tako i o pivovari. Pivovara u Benešovu zove se Ferdinand i to s pravom, jer je upravo nasljednik austrougarskog trona temeljitom rekonstrukcijom udario temelje novoj fazi te tvornice, koja tu 1897. godinu i uzima kao godinu osnutka. Tamo se danas kuha osam vrsta piva, a ako bezalkoholno ne računamo kao „pravo" pivo - a baš riječju „pravo" ova pivovara i reklamira svoje proizvode, onda ih je sedam. Jedno od njih zove se Sedm kulí, što će reći - sedam kugli. To je reminiscencija na čuvenu repliku Jozefa Švejka iz Hašekova romana o njegovim dogodovštinama za svjetskoga rata. -Sedam kugli, kao u Sarajevu, rekao je Švejk, kada je kartajući marijaš adutskom bundevskom sedmicom pobio žirovog kralja. Naime, ono što mi kolokvijalno zovemo bundevom, su zapravo kugle, a Švejkovo dovođenje u vezu kugli i Sarajeva u ono vrijeme bilo je žandarima dovoljan razlog da ga uhapse. Tako je nastala fama, koja nikad nije razjašnjena. Na osnovu ove replike mnogi misle da je u sarajevskom atentatu ispaljeno sedam hitaca, ali to nije točno - Gavrilo Princip pucao je samo dva puta, i s dva metka ubio je dvoje ljudi. Što je Hašek imao na umu, nemam pojma, možda je samo lupetao, jer Švejk je ipak jedna obična zdravoseljačka dobričina, možda je u tu rečenicu skrio sedam pripadnika terorističke organizacije Mlada Bosna, koji su na trasi prestolonasljednikova puta Sarajevom vrebali priliku da ga ubiju, a možda se to odnosi na pištolj iz koga je Princip pucao - belgijski browning s magazinom od sedam metaka... Ali, sada smo otišli uistinu predaleko od naše teme, i prije nego što smo do nje uopće došli.

-Kad nam to nije uspjelo u Benešovu, onda će sigurno u Průhonicama, reče naša domaćica, potrpa nas u auto, a zapali u pravcu jednog drugog dvorca, čitavo stoljeće starijeg od onog prethodnog. No, tamo se u dvorac ne može, ni ponedjeljkom, ni utorkom, a cilj bezbrojnih turista, koji hodočaste na to mjesto je dendrološki park, zapravo botanički vrt s mnogim krasotama. Kojim, ne bih vam znao reći, jer samo što smo kupili ulaznice, ušli u park i odabrali trasu kojom ćemo obići aleje, rundele, drvorede, nasade, jezera i štatijaznam, počela je kiša, sve jača i jača, dok na kraju nismo popustili, i vratili se na sigurno - pod neki krov. A krov koji nam se učinio prigodnim, jer je bio u neposrednoj blizini ulaza u park i jer je bilo već poodmaklo poslijepodne i valjalo se pobrinuti i za ručak, bio je krov domaće pivovare, pansiona i restauracije U Bezoušků.

Prostranu vrtnu pivnicu smo prošli samo pogledom, jer nam nije bilo do sjedenja vani, a unutra - ugođaj kao iz udžbenika, onakav kakav mora biti u lokalu češke pivnice. Izvana se ulazi u prostor sa šankom, barskim stolicama i pultovima za stajanje, policama s novinama, prospektima i pivskim suvenirima, koji se tu mogu kupiti. Mjesto na kojem se u mjehuru oslobađa mjesto za slijedeće pivo, također je tu.

Lijevo se ide u pivnicu s klasičnim pivničkim stolovima s klupama za sjedenje od masivna tamnog drveta, a desno u pivovaru, u kojoj dominiraju dva mesingana kotla, a oko njih opet stolovi s klupama i stolicama. Između kotlova je mala izložba sirovina od kojih se kuha domaće pivo - razne vrste ječmenog slada, hmelj, te boce gotova proizvoda. Sve to bilo je za mene veliko iznenađenje, jer uopće nisam znao da u tom praškom predgrađu postoji mini pivovara. K tome još tako stara! I prostrana - s dvjestotinjak mjesta. Naime, na ovom je mjestu još pradavne 1657. godine bila gostionica s pravom kuhanja piva, i postoji gotovo neprekidno sve do danas. Sadašnji vlasnici vode pivovaru s pivnicom od godine 1995., a naziv U Bezoušků zadržali su od obitelji koja je objektom upravljala još od 1919. U pivnici se često priređuju manje svadbe, obiteljske proslave, poslovni ručkovi i večere... Pivo je - kako se to danas u mini pivovarama jedino i radi - nefiltrirano i nepasterizirano, i još takozvano „kvasnjicove" što znači da se u gotovo pivo dodaje kvasac, koji onda uzrokuje naknadno vrenje.

Mogli smo birati između dviju vrsta domaćeg piva. Bila je to Bezouškova desetka, lager češkog tipa s gorkim žatečkim hmeljem, preporučljiva za cjelovečernje pijuckanje, i „Sládkova polotmavá třináctka" što će reći - polutamna trinaestica majstora pivara, s finim okusom karamela. U portfoliju kuće još je i pšenična trinaestica, ali je trenutno nije bilo u ponudi. Ranije su ovdje kuhalo još nekoliko vrsta piva. Pantátova desítka (Punčeva desetka) bilo je svijetlo pivo izražene sladne arome, lagano zamućeno, ne pretjerano gorko, Malvaz je bio dvanaest postotni svijetli lager punog okusa, a Bizon nefiltrirani lager sa šesnaest posto slada jantarne boje. Iste karakteristike imala je i Veselá šestnáctka. Na samom početku kuhala se ovdje jedanaestica Bernarda iz Humpolca, jer je ta pivovara isporučila opremu za kuhanje. Onima kojima više pašu industrijska piva, danas se nudi i klasika u vidu Plzenjskog Prazdroja, Velikopovičkoga Kozela, te Radegastova bezalkoholnog Birella, a mogu dobiti i „rezano pivo," miješanjem svijetlog i tamnog.

Na bogatom jelovniku je nekoliko dnevnih menija po popularnoj cijeni i raznovrsne delicije „a la cart" no ne treba vam izmišljati toplu vodu, nego uzmite ono što priliči takvoj situaciji - neki češki specijalitet, koji će se sjajno slagati s pivom, kao što je „svičkova na smetaně," „moravský vrabec" ili „bezouškovský gulašek." I sve će odjednom biti u potpunom redu. Bez obzira na promašaj s dvorcem, na kišu i umorne noge. Kao što je u redu i sada, kada me posljednji gutljaji pivarove trinaestice iz boce s patentnim zatvaračem, kupljene toga post-uskrsnog utorka, podsjećaju da je već dosta i toga pisanja. Ali i da se za slijedećeg posjeta Pragu valja opet zaputiti u Průhonice, pa još malo uživati u ambijentu pivnice oslikane sa sedam prizora postupka proizvodnje piva, opisanih na osmom muralu, s kojeg je i ovaj citat: „U prostoru tom lice svakog gosta prouči i mjeri razinu njegova zadovoljstva. Gledaj također kako kome prija sadržaj čaša s pivom tvojim, kako osvaja i zaokružuje obraščiće, i kako usta, te jame bez dna, pripravlja za nove pivske slasti, i kako oči onih koji piju ka stropu streme, kao da sam nektar nebeski odozgor u krigl pada... tek sada znaj, da si uistinu dobar posao odradio i da zanat tvoj u legendu ulazi, majstore pivaru 'bezouškovski' iz Průhonica."